Rev-2506/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2506/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Borisa Guttmanna, Vladimira Drakulića, Stanka Hautza i Vlatke Potočnjak-Radej kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. P. iz L., koga zastupa punomoćnik Z. M., odvjetnik u M., protiv tuženika HRVATSKE ŽELJEZNICE - PROMETNO I TRANSPORTNO PODUZEĆE iz Ploča, koga zastupa punomoćnik S. V. dipl. pravnik iz P., radi isplate, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Dubrovniku od 27. srpnja 1998. br. Gž-328/98, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda Općinskog suda u Metkoviću od 12. studenog 1997. br. P-30/97-52, u sjednici održanoj 8. prosinca 1998. godine,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se prihvaća revizija te se preinačuju presuda Županijskog suda u Dubrovniku od 27. srpnja 1998. br. Gž-328/98 i Općinskog suda u Metkoviću od 12. studenog 1997. br. P-30/97-52 tako da se odbija dio tužbenog zahtjeva tužitelja V.P. da mu tuženik H.- Prometno i transportno poduzeće P. isplati:

- iznos od 0,0089 kn na ime naknade za dječji doplatak za siječanj 1989. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. II. 1989. do isplate,

- iznos od 0,0089 kn na ime naknade za dječji doplataka za veljaču 1989. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. III. 1989. do isplate,

- iznos od 0,0089 kn na ime naknade za dječji doplatak za ožujak 1989. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. IV. 1989. do isplate,

- iznos od 0,0089 kn na ime naknade za dječji doplatak za travanj 1989. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. V. 1989. do isplate,

- iznos od 0,0089 kn na ime naknade za dječji doplatak za svibanj 1989. sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. VI. 1989. do isplate.

U preostalom dijelu se revizija odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjski je sud odbio žalbu tuženika i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je tuženik obvezan da tužitelju na ime naknade štete za izgubljeni dječji doplatak isplati, u izreci navedene iznose za svaki mjesec od siječnja 1989. do kraja prosinca 1992. godine s kamatom, zatim na ime regresa za godišnji odmor za 1989., 1990. i 1991. godinu u izreci navedene svote te parnični trošak u iznosu od 2.700,00 kn s kamatom od presuđenja do isplate.

Protiv dijela drugostupanjske presude koji se odnosi na isplatu naknade za dječji doplatak i parnični trošak (toč. 1. i 3. prvostupanjske presude) tuženik je pravovremeno izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga te predlaže da se u pobijanom dijelu obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen a Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija je djelomično osnovana.

Odluka pravnog prednika tuženika o prestanku radnog odnosa tužitelja, pravomoćnom je presudom ukinuta uz obavezu da tužitelja primi na rad na ranije radno mjesto i da mu naknadi štetu za izgubljenu plaću.

Kako tužitelj nije bio - ni nakon ukidanja odluke o prestanku radnog odnosa - prijavljen kod nadležne službe Fonda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Hrvatske i to za razdoblje od 1. siječnja 1989. do 31. prosinca 1992. (odjavljen je 30. IX. 1988. a prijavljen je 1. II. 1992. godine) izgubio je pravo i nije dobivao dječji doplatak kroz navedeno i dosuđeno razdoblje (dječji doplatak nije dobivao ni u 1992. godini, uprkos prijave, jer se pravo na dječji doplatak stjecalo nakon 12 mjeseci neprekidnog radnog staža, koji tužitelj nije imao krivnjom tuženika).

Vještačenjem su utvrđene visine mjesečnih iznosa dječjeg doplatka za navedeno razdoblje (izvršena denominacija u kune) i visina nije sporna.

Sporno je to da li je tužitelj dobio za kritično razdoblje dječji doplatak ili mu isti nije isplaćen. Tuženik je tvrdio, bez nuđenja ikakovih dokaza u tom pravcu, da je s ostalim isplatama, koje su učinjene tužitelju, tužitelju isplaćen i dječji doplatak, ali su sudovi utvrdili i to vrlo uvjerljivo i okolnosno, kako tužitelj nije dobivao dječji doplatak kroz navedeno razdoblje. Nije ga ni mogao dobiti, kad za kritično, navedeno vrijeme nije bio prijavljen, a nakon prijave, pravo na dječji doplatak ostvario je tek nakon godine dana.

Nije bilo potrebno provesti vještačenje, što je predlagao tuženik, na ovu okolnost, jer su sudovi provedenim dokazima, saslušanjem službenih osoba i izvještajem Fonda MIORH, utvrdili kako dječji doplatak nije primio tužitelj. Time je pretrpio štetu u visini iznosa koji je trebao primati (nije sporno da je imao pravo na dječji doplatak) za koju je kriv tuženik, jer je poništena njegova odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja kod prednika tuženika.

Denominacijom iznosa štete koju je tužitelj pretrpio (pretvaranjem u kune) njemu je dosuđeno za razdoblje od 1. siječnja 1989. godine do kraja svibnja iste 1989. godine naknada štete u iznosu manjem od 1 lipe.

Ne može se udovoljiti tužbenom zahtjevu kad novčani zahtjev tužbe glasi na iznos manji od najmanje važeće novčane jedinice, što je u ovom slučaju 1 lipa.

Na temelju Odluke o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe (NN, br. 37/94) s danom 30. V. 1994. kao sredstvo plaćanja na teritoriju RH prestao je važiti hrvatski dinar kojeg su dana izdate i u opticaj puštene novčanice i kovani novac koji glasi na novčanu jedinicu Republike Hrvatske kunu i njezin stoti dio lipu.

S obzirom na navedene promjene u novčanom sustavu u Republici Hrvatskoj preračunavanje tužitelju dosuđene naknade u iznosu manjem od najmanje važeće novčane jedinice nije moguće, jer se takvim preračunavanjem ne dobije niti najmanja važeća novčana jedinica - lipa. Stoga sudovi nisu u mogućnosti tužitelju dosuditi pripadajuću naknadu štete za gubitak dječjeg doplatka za navedeno razdoblje u kojem je u svakom mjesecu iznos naknade štete predstavljao manje od 1 lipe.

Zato je osnovan dio revizije ukoliko se odnosi na dosuđivanje naknade štete za razdoblje od 1. siječnja do 31. svibnja 1989. godine kad je tužitelju za mjesečna razdoblja dosuđena naknada štete u iznosima manjim od 1 lipe - najmanje važeće novčane jedinice pa je zbog pogrešne primjene materijalnog prava a po odredbi čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku odbijen dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu za izgubljeni dječji doplatak za to razdoblje.

U ostalom dijelu revizija nije osnovana i odbijena je primjenom odredbe čl. 393. Zakona o parničnom postupku.

Također i u odnosu na dosuđeni iznos parničnog troška. Ne stoji tvrdnja revidenta da su ročišta za glavnu raspravu od 11. IX. 1996. te 20. VIII., 7. X. i 12. XI. 1997. održana krivnjom tužitelja i njegovog punomoćnika jer su ta ročišta održana nakon ukidanja ranije presude (Gž-798/96 od 11. IX. 1996. godine) povodom žalbe tuženika a u nastavku je donesena nova (potvrđena prvostupanjska presuda) kojom je tužitelj uspio u sporu.

Kako su sudovi priznali troškove tužitelju u skladu s odvjetničkom tarifom i odredbama Zakona o parničnom postupku o naknadi parničnog troška, to nema razloga da se tužitelju dosudi manji iznos parničnog troška od onoga koji mu je dosuđen nižestupanjskim odlukama.

Preinačenje nižestupanjskih presuda, u povodu revizije, je neznatno, te je ovom revizijom tuženik uspio u neznatnom dijelu, pa mu stoga nije trebalo priznati ni dio parničnog troška u povodu revizije. Na temelju svega navedenog suđeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 8. prosinca 1998.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.