Pr-1877/2022-24 · Općinski sud u Splitu

Pr-1877/2022

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Gundulićeva 27

21000 Split

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Jeleni Kvarantan Karuza, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice IL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženog Kliničkog bolničkog centra Split, OIB: 51401063283, iz Splita, Spinčićeva 1, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 2. prosinca 2024., u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Martine Radić Šunjić i izočnosti tuženika, a po objavi presude dana 14. srpnja 2025.,

p r e s u d i o j e

I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju razliku manje isplaćene naknade troškova prijevoza za razdoblje od 01.04.2017.g. do 31.09.2024.g. u ukupnom iznosu od 1.768,96 eura neto s kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

10,09 eura koja teče od 15. svibanj 2017.

17,12 eura koja teče od 15. lipanj 2017.

8,07 eura koja teče od 15. srpanj 2017.

4,71 eura koja teče od 15. studeni 2017.

10,91 eura koja teče od 15. siječanj 2018.

28,62 eura koja teče od 15. veljača 2018.

26,01 eura koja teče od 15. ožujak 2018.

41,62 eura koja teče od 15. travanj 2018.

45,79 eura koja teče od 15. svibanj 2018.

44,22 eura koja teče od 15. lipanj 2018.

36,42 eura koja teče od 15. srpanj 2018.

36,42 eura koja teče od 15. kolovoz 2018.

32,56 eura koja teče od 15. rujan 2018.

50,81 eura koja teče od 15. listopad 2018.

38,66 eura koja teče od 15. studeni 2018.

38,66 eura koja teče od 15. prosinac 2018.

46,55 eura koja teče od 15. siječanj 2019.

13,89 eura koja teče od 15. veljača 2019.

25,45 eura koja teče od 15. ožujak 2019.

30,23 eura koja teče od 15. travanj 2019.

53,33 eura koja teče od 15. svibanj 2019.

37,10 eura koja teče od 15. lipanj 2019.

67,12 eura koja teče od 15. srpanj 2019.

15,46 eura koja teče od 15. veljača 2020.

24,31 eura koja teče od 15. ožujak 2020.

22,26 eura koja teče od 15. travanj 2020.

26,47 eura koja teče od 15. svibanj 2020.

24,31 eura koja teče od 15. kolovoz 2020.

12,50 eura koja teče od 15. rujan 2020.

15,46 eura koja teče od 15. listopad 2020.

38,17 eura koja teče od 15. studeni 2020.

43,05 eura koja teče od 15. prosinac 2020.

40,18 eura koja teče od 15. siječanj 2021.

47,30 eura koja teče od 15. ožujak 2021.

68,45 eura koja teče od 15. travanj 2021.

33,19 eura koja teče od 15. svibanj 2021.

8,83 eura koja teče od 15. listopad 2021.

35,51 eura koja teče od 15. studeni 2021.

26,80 eura koja teče od 15. prosinac 2021.

3,49 eura koja teče od 15. siječanj 2022.

22,66 eura koja teče od 15. veljača 2022.

22,97 eura koja teče od 15. lipanj 2022.

9,42 eura koja teče od 15. srpanj 2022.

9,96 eura koja teče od 15. kolovoz 2022.

12,34 eura koja teče od 15. studeni 2022.

9,96 eura koja teče od 15. prosinac 2022.

18,78 eura koja teče od 15. veljača 2023.

11,27 eura koja teče od 15. ožujak 2023.

31,49 eura koja teče od 15. travanj 2023.

18,78 eura koja teče od 15. svibanj 2023.

25,23 eura koja teče od 15. lipanj 2023.

37,39 eura koja teče od 15. srpanj 2023.

29,52 eura koja teče od 15. kolovoz 2023.

10,01 eura koja teče od 15. rujan 2023.

5,36 eura koja teče od 15. prosinac 2023.

26,48 eura koja teče od 15. siječanj 2024.

21,29 eura koja teče od 15. veljača 2024.

9,12 eura koja teče od 15. ožujak 2024.

16,27 eura koja teče od 15. travanj 2024.

94,32 eura koja teče od 15. svibanj 2024.

10,72 eura koja teče od 15. lipanj 2024.

30,24 eura koja teče od 15. srpanj 2024.

11,27 eura koja teče od 15. kolovoz 2024.

23,98 eura koja teče od 15. rujan 2024.

20,03 eura koja teče od 15. listopad 2024.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.390,45 eura, na račun punomoćnika tužitelja odvjetnice Martine Radić Šunjić koji se kod OTP banke d.d. vodi pod brojem IBAN:

[broj bankovnog računa], sa kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude do isplate koja se na navedeni iznos obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 8% poena, a u ostalim odnosima za 3% poena.

Obrazloženje

I. U svojoj tužbi zaprimljenoj kod ovog suda dana 25. travnja 2022., tužiteljica, navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu medicinske sestre/tehničara na Klinici za kirurgiju. Odlukom od 15.veljače 2022.g., koja se primjenjuje od 01.prosinca 2017.g., tuženik da je utvrdio da tužiteljica ima pravo na naknadu troškova međumjesnog prijevoza od adrese prebivališta [adresa], do mjesta rada Split, Šoltanska 1, prema prijeđenom kilometru za udaljenost od 35,30 km. Tužiteljica da ima pravo na isplatu razlike naknade troškova prijevoza iz slijedećih razloga, pravo na naknadu troškova prijevoza po prijeđenom kilometru;

Odredbom iz čl.67.st.18.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), čl.66.st.18. TKU-a (NN br.24/2017), čl.66.st.9.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) da je propisano da redoviti dolazak na posao i povratak s posla osigurava onaj javni prijevoznik kod kojeg je vozni red organiziran na način da vrijeme čekanja do dolaska u mjesto rada do početka radnog vremena zaposlenika te vrijeme čekanja do završetka radnog vremena do polaska redovite linije prema prebivalištu odnosno boravištu zaposlenika ne prelazi 45 minuta. Odredbom čl.67.st.6.TKU-a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.6.

TKU-a (NN br.24/2017) koji da su primjenjivani do 30.11.2017.g. da je propisano ako nije organiziran međumjesni prijevoz, odnosno ako zaposlenik kojem organizirani međumjesni prijevoz omogućava redovit dolazak na posao i povratak s posla, umjesto mjesnog i međumjesnog prijevoza koristi osobni automobil ili drugo prijevozno sredstvo, poslodavac da zaposleniku može, ako mu je to povoljnije, isplatiti naknadu u visini od 0,75 kn po prijeđenom kilometru. Odredbom iz čl.66.st.12.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019 i 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. da je propisano ako od prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada nema organiziranog javnog prijevoza, naknada troškova prijevoza isplatit će se u visini od 1,00 kn po prijeđenom kilometru, uvećano za troškove mostarine i tunelarine (uz predočenje ispisa elektroničke naplate cestarine - ENC na ime zaposlenika i za odgovarajući dolazak na posao i povratak s posla), kao i u slučaju naknade troškova prijevoza zaposleniku u dane kada organizirani javni prijevoz ne prometuje.

Obzirom na radno vrijeme tužiteljice i raspored vožnje autobusne linije u konkretnom slučaju organizirani međumjesni prijevoz ne omogućava tužiteljici redovit dolazak na posao i povratak s posla, slijedom čega tužiteljica da ima pravo na isplatu putnih troškova po prijeđenom kilometru, a što da je i tuženik utvrdio svojom odlukom od 22.02.2022.g. Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a, tužiteljica da ima pravo na isplatu troškova prijevoza (za dolazak i povratak s posla): za razdoblje do 30.11.2017.g. u dnevnom iznosu od 52,95 kuna; za razdoblje od 01.12.2017.g. u dnevnom iznosu od 70,60 kuna, koji iznos da nije isplaćivan tužiteljici za utuženo razdoblje.

Tuženik da je pogrešno vršio umanjivanje naknade troškova prijevoza; Odredbom čl.67.st.14.TKU- a (NN br.141/2012, 14/2012, 150/2013), odnosno čl.66.st.14. TKU-a (NN br.24/2017) koji su primjenjivani do 30.11.2017.g. propisano da se naknada troškova prijevoza neće isplatiti za dane godišnjeg odmora, rodiljinog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dana kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao. Odredbom iz čl.66.st.16.TKU-a (NN br.128/2017, 47/2018, 123/2019, 66/2020) koji se primjenjuje od 01.12.2017.g. da je propisano da se zaposleniku naknada prijevoza neće isplatiti za dana godišnjeg odmora, rodiljinog i roditeljskog dopusta, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaziti na posao.

Sukladno prethodno citiranim odredbama TKU-a troškovi naknade troškova prijevoza po prijeđenom kilometru se mogu smanjiti samo za određene dane i to kada tužiteljica nije u obvezi dolaziti na posao više od dva dana.

2.U svom odgovoru na tužbu od 7. rujna 2022. tuženik, navodi kako u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik da je tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru o radu kojega je s njom sklopio, sukladno odredbama Zakona o radu i odredbama kolektivnog ugovora. Upravo da je na tužiteljici teret dokaza tvrdnji iz tužbe jer da se ovdje ne radi o slučaju iz čl. 135. Zakona o radu kojim je normirano da je teret dokaza na poslodavcu, tj. tuženiku. Tužiteljica da se paušalno poziva na odredbe Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, međutim u utuženom razdoblju da je bilo na snazi nekoliko Temeljnih kolektivnih ugovora za službenike i namještenike u javnim službama, koji su na različit način regulirali troškove prijevoza, te da je bilo i jedno razdoblje bez važećeg kolektivnog ugovora. Stoga da tužiteljica treba dokazati i osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tužiteljica da ničim nije dokazala svoje tvrdnje, a financijski vještak da može vještačiti samo visinu, a ne i osnov tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe kako je sukladno čl. 66. točci 16. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama imao pravo tužitelju umanjiti troškove prijevoza za one dane kada nije došao na radno mjesto. Ako tužitelj nije došao na radno mjesto kod tuženika, nije imao ni troškove prijevoza za taj dana. Sukladno iznijetom, imajući u vidu teret dokaza, a predlaže se tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je u dokaznom postupku pregledao Odluku KBC od 15. veljače 2022., Odluku KBC od 3. rujna 2014., Odluku KBC od 19. listopada 2018.,HAK izlist, Google karte, Odluke KBC od 6. srpnja 2018., Odluka od 24. svibnja 2022., Plan rada i evidencije o radnom vremenu za 2024., obračunske isprave, nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića od 14. travnja 2025.

4.Tužbeni zahtjev tužiteljice je osnovan.

5.Među strankama nije sporno da je tužiteljica radnik tuženika i da joj je mjesto prebivališta [adresa]. Kao sporno ostalo je za raspraviti osnov i visinu potraživanja tužiteljice odnosno da li je tuženik tužiteljici troškove prijevoza isplaćivao sukladno ugovoru u radu kojeg je s njom sklopio, odredbama Zakona o radu i odredbama Kolektivnog ugovora koji je važio u spornom vremenskom periodu.

6. U svom nalazu i mišljenju od 14. travnja 2025. vještak Marijan Jović navodi da je vještvo napravljeno sukladno rješenju ovog suda od 02. prosinca 2024. godine. Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Na osnovi podataka i izvršenog obračuna da je mišljenja da u periodu obračuna plaća od 01.04.2017. g. do 30.09.2024. g. tuženik kao poslodavac tužiteljici sveukupno isplatio manju naknadu troška prijevoza za 1.768,96 eura.

7. Podneskom od 26. svibnja 2025., tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev sukladno financijskom vještvu kao po toč. I. izreke ove presude.

8. Podneskom od dana 29. svibnja 2025., tuženik je između ostalog istakao da se protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, te da opreza radi, za slučaj da sud zauzme stav kako je tužitelj podneskom od 26. svibnja 2025. preinačio tužbeni zahtjev, ističe i prigovor zastare potraživanja.

9. Odredbom čl. 67. TKU/12 propisano da se zaposleniku nadoknađuju troškovi međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla međumjesnim javnim prijevozom koji omogućava zaposleniku redovit dolazak na posao i povratak s posla u visini stvarnih izdataka prema cijeni mjesečne, odnosno pojedinačne karte, ukoliko je adresa stanovanja udaljena do 100 km od adrese rada, da stavak 10. propisuje da ako zaposlenik iz stavka 1. i 5. ovoga članka, mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci se utvrđuju u visini zbroja troškova mjesnog i međumjesnog javnog prijevoza sukladno odredbama ovoga članka, osim u slučaju kada mjesni javni prijevoz obuhvaća i međumjesni prijevoz (tzv. prijevozne zone).

10. Stavak 11. propisuje da poslodavac zaposleniku kupuje mjesečnu ili godišnju kartu ili mu nadoknađuje stvarne troškove prijevoza prema predočenim računima, odnosno kupljenim prijevoznim kartama o čemu se zaposlenik mora izjasniti na početku godine. Stavak 13. propisuje da se udaljenost između adrese stanovanja i adrese rada utvrđuje prema Planeru putovanja Hrvatskog auto-kluba u slučaju iz stavka 4. ovoga članka kao najkraća ruta uz korekciju za jednosmjerne ulice, uređene pješačke nathodnike i pothodnike, a u slučaju iz stavka 6. i 8. ovoga članka kao najkraća ruta bez naplate sa suvremenim kolničkim zastorom (asfaltom). Stavak 14. propisuje da iznimno od stavka 1. -13. ovoga članka naknada troškova mjesnog i međumjesnog prijevoza za dolazak na posao i povratak s posla, neće se isplatiti za dane godišnjeg odmora, privremene spriječenosti za rad i za druge dane kada zaposlenik više od dva dana uzastopce nije u obvezi dolaska na posao.

11. TKU/17 je u primjeni od 1. prosinca 2017., te čl. 66. st. 1. TKU/17 propisuje da zaposlenik ima pravo na troškove prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla (u daljnjem tekstu-naknada troškova prijevoza) pod uvjetom da je udaljenost od njegovog prebivališta odnosno boravišta do mjesta rada najmanje 2 km, st.7. propisuje da ako je od prebivalište, odnosno boravišta zaposlenika do mjesta rada organiziran javni prijevoz zaposlenik ima pravo na naknadu troška godišnje karte ako postoji mogućnost kupnje godišnje karte, mjesečne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje karte, odnosno pojedinačne karte ako ne postoji mogućnost kupnje godišnje ili mjesečne karte, st. 8. propisuje da se pod organiziranim javnim prijevozom u smislu ovoga članka smatra mjesni i međumjesni prijevoz koji se međusobno ne isključuju, a koji zaposleniku omogućuje redoviti dolazak na posao i povratak s posla.

12. Nalaz i mišljenje vještaka Marijana Jovića od 14. travnja 2025., ovaj sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojno i izrađeno po pravilima struke, a na koje stranke nisu imale posebnih primjedbi. Vještak je svoje vještvo temeljio na priloženoj dokumentaciji a obračun izradio sukladno nalogu suda te je mišljenja da u periodu obračuna plaća od 01.04.2017. g. do 30.09.2024. g. tuženik kao poslodavac tužiteljici sveukupno isplatio manju naknadu troška prijevoza za 1.768,96 eura. Pregledom odluke tuženika Klasa 121-01/20-01/04 od 15. veljače 2022. razvidno je da je tužiteljici priznat trošak prijevoza sukladno broju dolazaka na posao i kilometraži (35,30 km) na način da joj se za svaki prijeđeni kilometar isplaćuje 1,00 kn, te u točci IV te odluke navedeno je da se sve ranije odluke o naknadi troškova prijevoza tuženika stavljaju izvan snage, a da ova stupa na snagu danom donošenja te da se primjenjuje retroaktivno počev od 1. prosinca 2017. Dakle, iz navedene odluke je razvidno da je počevši od 2017., tuženik protivno odredbama Temeljnog Kolektivnom ugovora pogrešno obračunavao i isplaćivao troškove prijevoza tužiteljici, te da je tužbeni zahtjev osnovan, stoga kako je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev sukladno vještvu vještaka Jovića valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kako je to precizirano u toč. I. izreke ove presude.

13. Što se tiče prigovora tuženika iz podneska od 29. svibnja 2025., isti su u cijelosti neosnovani. Prigovor tuženika da se isti izričito protivi djelomičnom povlačenju tužbe te traži da sud odbije tužiteljicu u dijelu koji je tuženik specificirao u točci II. navedenog podnesaka je neosnovan obzirom da tužiteljica u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu nije specificirala svoje potraživanje za svaki mjesec, a kako to prikazuje tuženik u svom podnesku, samim time ne može se odbiti dio tužbenog zahtjeva koji nije egzistira. Nadalje nije osnovan ni prigovor zastare potraživanja kako to propisuje čl. 139 ZR-a, jer tužiteljica nije podneskom od 26. svibnja 2025., preinačila tužbeni zahtjev već ga je samo precizirala sukladno financijskom vještvu za razdoblje koje je precizirano u tužbi, a koje je unutar zastarnog roka od 5 godina.

14.Tužiteljici je priznata i zatezna kamata na dospijeće svakog pojedinog mjesečnog potraživanja pa do isplate, a po stopi sukladno čl.29.st.2.ZOO-a (NN 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe (NN 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (NN 156/22).

15.Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 25/13. i 89/14., drugdje u tekstu ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine“ br. 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., dalje Tarifa) VPS, te popisa parničnog troška tužitelja. Tužiteljici je priznat trošak: za sastav tužbe – 100 bodova, za sastav podneska odi 26. svibnja 2025.– 100 bodova, za zastupanje na ročištu od 2. prosinca 2024. i 2. lipnja 2025. – za svako po 100 bodova i za pristup ročištu za objavu presude -50 bodova, sve zbrojeno iznosi 450 bodova (vrijednost 1 boda = 2 eura) što daje iznos 900,00 eura, uvećano za 25% PDV-a, što iznosi 1.125,00 eura. Tužiteljici je priznat i trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura, tako da ukupno obistinjeni trošak iznosi 1.390,45 eura. Tužiteljici nisu priznati troškovi za sastav podneska od 7. studenog 2024., jer je isti podnesen nakon naloga suda pod prijetnjom čl. 109. st.4. ZPP-a, kao ni za sastav podnesaka od 27. svibnja 2022. i 18. listopada 2022., jer u istima pun. tužiteljice pojašnjava pravnu osnovu iako je ista već obrazložena u tužbi ne navodeći nove činjenice i ne predlažući nove dokaze, a sve temeljem čl. 155 ZPP-a.

Split, 14. srpnja 2025.

Sudac

Jelena Kvarantan Karuza

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave odluke. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke u postupku.