Criminal appeal partially allowed; drug trafficking conviction upheld but sentence reduced due to health conditions.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially accepted the defendant's appeal against a conviction for drug trafficking, reducing the prison sentence from two years and six months to one year and seven months. While the court rejected the claim that the evidence only proved possession rather than trafficking, it acknowledged the defendant's serious kidney disease and need for surgery as mitigating circumstances. Consequently, the first-instance judgment was modified to reflect a lighter penalty while maintaining the original finding of guilt.
Legislator headnote
AI generatedčl. 173. st. 2. KZ; čl. 56. st. 2. KZ: The court may reduce a prison sentence when the convicted person suffers from serious health conditions that would be aggravated by imprisonment, provided the reduced penalty still achieves the purposes of punishment.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž-240/1999-6
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Milana Petranovića, Milana Gudelja, Neve Šibl i Zlate Lipnjak-Bosanac, kao članova vijeća i tajnika u odjelu Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. T., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 10. siječnja 1999. godine broj K-79/98, u sjednici održanoj 20. siječnja 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,
p r e s u d i o j e :
I. Djelomično se prihvaća žalba opt. Z.T., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se optuženik za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, zbog koje je proglašen krivim po čl. 173. st. 2. KZ uz primjenu čl. 57. st. 2. toč. b. KZ, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 7 (sedam) mjeseci, u koju mu se kaznu na temelju čl. 63. st. 1. KZ uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 8. srpnja 1998. godine, pa nadalje.
II. Žalba opt. Z.T. u ostalom dijelu odbija se kao neosnovana i u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
Presudom Županijskog suda u Zadru opt. Z.T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela zlouporabe droge iz čl. 173. st. 2. KZ, činjenično opisanog u izreci te presude, te mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
Protiv te presude žalbu je podnio optuženik osobno, i po svom branitelju E.T., odvjetniku iz S., iz žalbenih osnova sadržanih u čl. 366. ZKP, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Državni odvjetnik Republike Hrvatske na temelju čl. 373. st. 1. ZKP predložio je da žalba optuženika odbije kao neosnovana, te je kod takovog prijedloga ostao i na sjednici vijeća, kojoj je na temelju čl. 374. st. 1. ZKP bio nazočan i branitelj optuženika E.T., odvjetnik iz S.
Nazočnost optuženika nije osigurana, iz razloga što vijeće, postupajući sukladno čl. 374. st. 2. ZKP to nije našlo svhrovitim.
Žalba optuženika djelomično je osnovana i to samo u pogledu žalbene osnove odluke o kazni.
Iako je žalba optuženika podnijeta iz svih žalbenih razloga prvenstveno se naglašava pogrešna ocjena utvrđenog činjeničnog stanja, te s tim u svezi nedostatak razloga o odlučinim činjenicama u svezi držanja opojnih droga radi daljnje prodaje, kada na takav zaključak ne upućuje niti jedan od izvedenih dokaza, zbog čega u ponašanju optuženika postoje samo obilježja kaznenog djela posjedovanja droge, dok se nedostatak razloga o odlučnim činjenicama, sukladno navodima žalbe, temelji na pogrešnoj ocjeni, da kod optuženika nema ovisnosti o opojnim drogama, a s tim u svezi ni potrebe za daljnjim liječenjem.
Međutim, nije u pravu optuženik u pogledu tvrdnje o postojanju bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog kojih također neosnovano uzima da prvostupanjsku presudu treba ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
Naime, u pobijanoj presudi nema proturječja koje optuženik navodi u žalbi, a koja bi prema njegovom stajalištu predstavljala bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP kada su sve odlučne činjenice utvrđene na objektivan, potpun i pravilan način pa tako i činjenica u svezi postojanja optuženikove ovisnosti o opojnim drogama. Pritom je opis djela u izreci posve sukladan činjenicama koje su utvrđene u dokaznom postupku, a ove opet sadržaju izvedenih dokaza, time da je sud detaljno razmotrio pitanja u svezi kazneno-pravne radnje držanja radi prodaje kao obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ i našavši pritom da se ne radi o kaznenom djelu prodaje opojne droge kako je to bilo optužnicom državnog odvjetnika utuženo.
Stoga okolnost da prvostupanjski sud, kada ocijenjuje nalaz i mišljenje neuropsihijatrijskog vještaka u svezi činjenica optuženikove ovisnosti o drogi ne govori o postojanju apstinencijske krize nije propust formalne prirode koji bi predstavljao bitnu povredu odredba kaznenog postupka već naprotiv logična posljedica zaključka prvostupanjskog suda koja se temelji na potpunom, objektivnom i stručnom nalazu neuropsihijatrijskog vještaka kojeg je ovaj dao 12 dana poslije uhićenja optuženika na temelju pregleda i motrenja optuženika, o čemu će detaljno biti obrazloženo u okviru žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
Iz izloženog dakle proizlazi da nisu osnovane žalbene tvrdnje u svezi žalbene osnove bitne povrede odredaba ZKP kada je prvostupanjski sud u formalnom smislu u opis djela u izreci u skladu s odredbom čl. 359. st. 7. ZKP unio naznaku svih činjenica i okolnosti koje čine obilježje kaznenog djela zlouporabe droge iz čl. 173. st. 2. KZ s kazneno-pravnom radnjom držanja radi prodaje, ali i svih drugih okolnosti o kojima je ovisila primjena ove odredbe kaznenog zakona, zbog čega i suprotne žalbene tvrdnje nemaju uporišta u sadržaju izreke pobijane presude.
U vezi žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je u cjelini ocijenio pouzdanim neuropsihijatrijski nalaz i mišljenje sa zaključkom u istom smislu, zbog čega i žalbeni prigovor o tome kako na temelju podataka iz liječničkog kartona za optuženika proizlazi da su kod njega u trenutku dolaska u zatvor bili prisutni simptomi lakše apstinencijske krize zbog čega mu je ordinirana i terapija lijekovima time da je kriza trajala nekoliko tjedana, nije doveden u pitanje nalaz i mišljenje, te zaključak neurospihijatrijskog vještaka prema kojem kod optuženika nema razvijene ovisnosti o opojnim drogama već je optuženik povremeni uživatelj opojnih droga, u uvjetima kontrolirane apstinencije, ukoliko to optuženik hoće.
Na temelju takvog nalaza i mišeljenja, te zaključka neuropsihijatrijskog vještaka pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio duševno zdrava osoba, s daljnjim pravilnim i potpunim zaključkom o stanju svijesti i volje optuženika u vrijeme počinjenja djela, iz čega očigledno slijedi da je tu okolnost u sklopu svih odlučnih činjenica pravilno i potpuno ocijenio i prvostupanjski sud.
Stoga protivno žalbenim tvrdnjama žalitelja ta odlučna činjenica u svezi ocjene žaliteljeve ovisinosti ili neovisnosti o opojnim drogama u vrijeme počinjenja djela bila je na pravilan i potpun način utvrđena, bez obzira na podatke iz liječničkog kartona ovog optuženika u trenutku zaprimanja u Okružni zatvor u S., kada je u njemu konstatirano postojanje znakova lakše apstinencijske krize, koja okolnost nije u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem, te zaključkom neuropsihijatrijskog vještaka.
Ovo stoga što je neuropsihijatrijski vještak svoj nalaz i mišljenje dao na temelju pregleda i motrenja optuženika po proteku 12 dana od njegova pritvaranja, zbog čega i nije uočio znakove apstinencijske krize, što je u skladu i sa podacima iz liječničkog kartona optuženika kada se tamo izričito naglašava da se radilo o lakšoj apstinencijskoj krizi.
Ostale tegobe optuženika koje on posebno opisuje u svojoj žalbi vezane su za bubrežne kolike, a sukladno liječničkom kartonu, krajem 1998. godine urađen je ultrazvuk abdomena, s nalazom u granicama normale, ali je radi smirivanja bolova u trbuhu optuženik primao određenu medikamentoznu terapiju.
Stoga u cjelini gledano žalbene tvrdnje žalitelja o potrebi preocjene psihijatrijskog nalaza i mišljenja s obzirom na novi podatak o postojanju lakše apstinencijske krize nije osnovan i što je još bitnije nije doveo u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o stanju svijesti i volje optuženika u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a isto tako ne upućuje na potrebu upotpunjavanja činjeničnog stanja, kada ni neuropsihijatrijski vještak 12 dana nakon pritvaranja kod otuženika nije našao znakove apstinencijske krize što je sukladno i podacima liječničkog kartona u Okružnom zatvoru u S., gdje se navodi da je postojala samo lakša apstinencijska kriza, ograničenog vremenskog trajanja a sve ostale tegobe zbog kojih su ordinirani lijekovi odnosi se na utvrđenu i dijagnosticiranu organsku bolest optuženika.
Stoga protivno izloženim žalbenim tvrdnjama, neuropsihijatrijski vještak u trenutku obavljenog pregleda i motrenja optuženika imao je saznanja da optuženik povremeno uživa opojne droge, i o tom se pitanju isti vještak izričito izjasnio te obrazložio iz kojih razloga smatra da optuženiku 12 dana nakon uhićenja nije potrebna neka posebna terapija odvikavanja od opojnih droga, već da će se tijekom daljnjeg boravka u pritvoru raditi o kontroliranoj apstinenciji, zbog koje mu nije potrebna i neka posebna terapija, jer ukoliko to optuženik hoće on može održati vlastitim naporima i odlukom.
Na temelju izloženog prvostupanjski sud je prihvaćajući takav nalaz i mišljenje, te zaključak neuropsihijatrijskog vještaka u cijelosti pravilno i taj dio vještačkog nalaza ocijenio i prihvatio kao pouzdan zbog čega se ni nove žalbene tvrdnje o postojanju lakše apstinencijske krize ne ukazuju takvima da bi dovele u sumnju pouzdanost činjeničnih zaključaka prvostupanjske presude pri čemu treba posebno imati u vidu da je neuropsihijatrijski vještak nalaz i mišljenje dao nakon detaljnog pregleda i motrenja optuženika.
U izloženom smislu činjenice duševnog stanja kao i činjenice svijesti i volje optuženika po ocjeni drugostupanjskog suda razjašnjene su u svemu na pravilan i pouzdan način, pa ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.
Optuženk istovremeno pobija prvostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali sada u svezi s povredom kaznenog zakona, tvrdnjom da iz činjenica kako su utvrđene u pobijanoj presudi slijedi da on tako značajnu vrstu i količinu opojnih droga samo posjedovao, a nije držao radi prodaje.
To se stajalište obrazlaže u opširnim razlozima izloženim na str. 4 i 5 žalbe.
Nije međutim ni u tom dijelu osnovana žalba optuženika kada nema nikakve dvojbe da je na temelju pretrage stana optuženika u Splitu pronađena količina od 15 g heroina u PVC vrećici, i još jedna crna kutija od plastike s 0,68 g heroina, te uz to još i 34 tablete MDM-a, te 56 tableta heptanona u orginalnom pakiranju, i 15 tableta heptanona u plastičkoj kutijici, kao i orginalno pakirane tablete "Valiuma", "Apaurina" i "Tramala", uz mehaničku vagu za precizno mjerenje, s pripadajućim utezima, te jedan mali nožić na kojem su nađeni tragovi heroina.
U tom sklopu, dakle, treba cijeniti prije svega različitost vrsta opojnih droga pronađenih kod optuženika, uz njihovu količinu, te činjenicu da je optuženik samo povremeni uživatelj opojnih droga ali ne i ovisnik koje opravdavaju zaključak da je optuženik drogu pronađenu u stanu nabavio radi daljnje prodaje.
Ocijenivši stoga pravilno sve okolnosti koje u žalbi posebno ističe optuženik, prvostupanjski sud je ne samo pravilno utvrdio postojanje radnje počinjenja kaznenog djela zlouporabe droge - nabave radi prodaje, već je u svemu pravilno ponašanje optuženika ocijenio kao učin kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, pa ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.
Međutim, osnovana je optuženikova žalba zbog odluke o kazni.
Određujući vrstu i mjeru kazne prvostupanjski sud je nakon uvažavanja olakotnih okolnosti u vidu ranije optuženikove neosuđivanosti kao i svih utvrđenih konkretnih okolnosti samog događaja, uz istovremenu ocjenu društvene opasnosti i pogibeljnosti kaznenih djela zlouporabe droge, optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske utvrđenim okolnostima koje utječu da kazna bude veća ili manja treba dodati podatak sadržan u liječničkom kartonu optuženika kao i onim činjeničnim navodima koje optuženik navodi u svojoj osobnoj žalbi iz kojih proizlazi da on boluje od organske bolesti, bubrežnih kamenaca, tako da je neposredno prije pritvaranja zbog jače izraženih kolika njemu pružena hitna liječnička intervencija, uz naznaku potrebe operativnog zahvata.
Cijeneći, sada, sve tako utvrđene okolnosti iz čl. 56. st. 2. KZ ovaj drugostupanjski sud nalazi da će se i kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci postići svrhe kažnjavanja iz čl. 50. KZ zbog čega je u tom dijelu žalbu optuženika trebalo prihvatiti i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni, kako to proizlazi iz toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.
Na temelju svega naprijed izloženog o žalbi optuženika presuđeno je na temelju čl. 387. i čl. 390. st. 1. ZKP.
U Zagrebu, 20. siječnja 2000. godine
Zapisničar:
Predsjednik vijeća:
Ahmed Kapetanović, v.r.
Senka Klarić-Baranović, v.r.