I Kž-338/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 338/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Ranka Marijana, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zdravka Stojanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. T., zbog kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 23. travnja 2002. godine, br. K 61/98, u sjednici održanoj dana 26. siječnja 2006. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća žalba opt. D. T., preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o kazni na način da se opt. D. T., zbog učina kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, temeljem tog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca, u koju kaznu mu se, na temelju čl. 45. OKZRH, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. srpnja 1996. godine do 29. srpnja 1996. godine.

U ostalom dijelu žalba opt. D. T. odbija se kao neosnovana i u nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. D. T. zbog učina kaznenog djela iz čl. 79. st. 1. KZRH, pa je za to kazneno djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.

Ujedno je odlučeno da je optuženik, temeljem čl. 122. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 1.-6. ZKP, dužan snositi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 1.726,89 kn.

I Kž 338/03-3

Oštećenica je sa svojim imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu, sukladno čl. 132. st. 1. i 2. ZKP.

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici S. G., odvjetnici iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe, odnosno da se ta presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se ta presuda preinači i optuženiku izrekne blaža sankcija – uvjetna osuda.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Prije održavanja sjednice vijeća, sukladno čl. 373. st. 1. ZKP, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, a spis je vraćen s prijedlogom da se žalba optuženika kao neosnovana odbije i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi.

Žalba je djelomično osnovana i to samo zbog odluke o kazni.

Suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je u obrazloženju svoje presude dao sve razloge o odlučnim činjenicama, pa tako i o sili koju je optuženik primijenio prema oštećenici, kao i njezinom otporu kojeg je pružila spolnom odnosu. Drugo je pitanje što se optuženik s takvim razlozima suda prvog stupnja ne slaže, ali to već predstavlja žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

U obrazloženju svoje presude sud je dao jasne i razumljive razloge o tome koje činjenice smatra dokazanima a koje ne, dao je valjanu analizu vjerodostojnosti iskaza pojedinih svjedoka, poglavito oštećenice, te analizu obrane optuženika, slijedom čega nije počinjena u žalbi istaknuta apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Povredu kaznenog zakona žalitelj posebno ne obrazlaže, ali iz smisla žalbe proizlazi da se ta povreda očituje u donošenju osuđujuće presude, iako optuženik djelo nije počinio. Međutim, povrede zakona na štetu optuženika ovdje nema jer je sud dužan primijeniti odgovarajuću odredbu materijalnog prava na činjenično stanje kakvo je utvrdio, a ne kakvo bi, prema mišljenju žalitelja, trebalo utvrditi. Stoga niti ovaj žalbeni osnov nije ostvaren. Pobijajući činjenična utvrđenja suda prvog stupnja optuženik u žalbi ponavlja da je spolni odnos s oštećenicom bio dobrovoljan, ona ga lažno tereti i to zato da bi imala alibi pred svojim ocem zbog kasnog dolaska kući. Žalitelj smatra da se ne može pokloniti vjera oštećenici, jer različito opisuje događaje u istrazi i na glavnoj raspravi, a osim toga, kada je izričito upitana, ne može dati pouzdane odgovore, pa tako ne može objasniti kako je došlo do toga da je ona svojim vladanjem što je omogućila optuženiku da obavi spolni odnos. Nikakav otpor spolnom činu oštećenica nije pružila niti to proizlazi iz njenog iskaza. Ponavlja se da je oštećenica svojim ponašanjem, kako kritičnog dana, tako i ranije, iskazivala sklonost ka optuženiku, ljubila se s njim i milovala pozivajući na intimni odnos, što je kod optuženika stvorilo opravdano uvjerenje da ona to želi, a takovo ponašanje oštećenice, u najmanju ruku, predstavlja doprinos učinu kaznenog djela.

I Kž 338/03-3

Nasuprot tome, ovaj Vrhovni sud nalazi da je sud prvog stupnja na temelju valjanog provedenog dokaznog postupka, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio, te je na temelju iskaza oštećenice koji je potvrđen rezultatima medicinskog vještačenja i iskazom svjedoka L. T., osnovano zaključio da je optuženik nad njom obavio nasilan spolni odnos, kako ga se tereti optužnicom.

Iako je oštećenica tijekom ovog dugotrajnog kaznenog postupka u više navrata davala svoj svjedački iskaz, ona u bitnom dosljedno opisuje kako ju je optuženik, protiv njezine volje, podigao u naručje i odnio s ceste do obližnjeg gradilišta gdje joj je svojom rukom stisnuo njezine obje ruke držeći ih tako da onemogući svaki otpor. Navodi da joj je optuženik sam skinuo hlače i gaćice do koljena, a potom i sebi, pritisnuo ju na betonsku podlogu i prodro svojim spolovilom u njezino. Cijelo vrijeme optuženik onemogućava njezin otpor držeći ju za zapešća obih ruku, a oštećenica se protivi spolnom odnosu govoreći optuženiku da to ne želi i da prestane, pa je i zaplakala. O plaču oštećenice govori i sam optuženik, ali to nakon što je on svojim spolnim organom prodro u njezin.

O istinitosti i objektivnosti iskaza oštećenice govori i činjenica da ona iskreno opisuje kako se ranije te večeri grlila i ljubila s optuženikom, a što bi, da joj je interes njega lažno teretiti, sigurno prešutjela. Oštećenica nema pravog motiva optuženika lažno teretiti, a kod suočenja čvrsto ostaje kod danog iskaza kojeg je više puta i ponovila.

Osim toga, temeljem nađenih ozljeda na vanjskom spolovilu oštećenice u obliku razderotina i nagnječenja, liječnik je zaključio da su iste najvjerojatnije nastale nasilnim prodiranjem muškog spolnog organa u ženski spolni sustav koji nije bio dovoljno pripremljen za spolni akt, tako da je najvjerojatnije postojala napetost mišića zdjelice. Takve ozljede nastaju djelovanjem mehaničke sile i, smatra vještak, u principu ne nastaju kod voljnog stupanja u spolni odnos.

Slijedom takovog dosljednog i konzistentnog iskaza oštećenice koji je potvrđen i mišljenjem liječnika vještaka, neosnovano žalitelj pokušava obezvrijediti njezin iskaz samo zato jer oštećenica nije mogla detaljnije opisati kako je došlo do prodiranja optuženikovog spolnog organa u njezino spolovilo. Oštećenica je bila izrazito mlada i neiskusna, a po prirodi stvari, nasilni spolni odnošaj predstavlja traumatizirajući događaj koji se želi što prije potisnuti. Podnošenjem kaznene prijave odmah nakon događaja i vođenjem ovog kaznenog postupka, oštećenica se u maloj seoskoj sredini izvrgla neugodi da o intimnim stvarima govori pred nepoznatim osobama, a to, ocjenjuje ovaj Vrhovni sud, ne bi učinila ako to stvarno nije i doživjela.

Neosnovano žalitelj smatra da nisu utvrđeni elementi sile i otpora spolnom odnosu.

U okolnostima u kakovima se oštećenica nesporno našla, tj. kada se noću oko 2,30 sati zatekla sama s fizički jačim i starijim optuženikom na mjestu udaljenom oko 100 do 200 metara od naselja i kada u blizini očito nema drugih osoba od kojih bi zazivanjem mogla očekivati pomoć, doista nije neobično što ona nije vikala i zapomagala jer je ocijenila da je takav oblik otpora besmislen. Otpor, kako ga je oštećenica opisala od samog početka kada se protivila tome da ju optuženik odnese u naručju izvan prometnice do obližnjeg gradilišta, a potom se otimala i verbalno suprotstavljala spolnom činu, ukazuje da je takav njezin otpor bio

I Kž 338/03-3

ozbiljan i trajan, te jedini mogući u datim uvjetima, a istovremeno i dostatan da optuženik shvati kako ona ne želi sa njim imati spolni odnos u bilo kojem obliku. Zašto bi optuženik uopće imao potrebe držati oštećenicu za zapešća obih ruku ako ne zato da skrši njezin otpor koji je nedvojbeno postojao, a on ga je bio svjestan. To što su izostale povrede na rukama oštećenice još ne znači da ona ne govori istinu, jer takove povrede ne nastaju nužno u sličnim situacijama.

Točno je da je oštećenica kritične večeri, pa i ranijih prilika, davala optuženiku do znanja da joj se sviđa i da želi s njim biti u vezi, na što upire žalba. To iskreno potvrđuje i oštećenica opisujući kako se dva dana uoči događaja ljubila s optuženikom u dvorištu svoje kuće, potom ga je kritične večeri samoinicijativno poljubila u vozilu, nadalje, iste večeri ljubila se s optuženikom i milovala po tijelu u blizini lokala „V.“, a onda i odlučila s njim noću vratiti kući po pustoj prometnici držeći se za ruke i ljubeći. Međutim, to što je oštećenica pokazivala naklonost prema optuženiku još ne znači i da je s njim željela imati spolni odnos, odnosno, to joj ne oduzima pravo da se u određenom trenutku predomisli i odbije daljnje intimnosti, što se i dogodilo. Oštećenica je u vrijeme događaja bila virgo intacta, dakle, seksualno neiskusna, te vrlo mlada jer još nije bila navršila 14 godina. Iako optuženik, zbog njezine fizičke razvijenosti, toga nije bio svjestan, kako to nesporno utvrđuje sud prvog stupnja, ostaje neupitnim da je optuženik bio stariji i iskusniji (u vrijeme događaja star 23 godine), pa je kao takav i mogao bolje procijeniti situaciju, pogotovo kada mu je oštećenica jasno dala do znanja da se s njim, doduše, voljna ljubiti, ali ne i nešto više od toga, a pogotovo da ne želi spolni odnos. To je bilo njezino pravo koje je optuženik bio dužan poštovati. Nasuprot tome, on se odlučio nasilno zadovoljiti svoj spolni nagon usprkos ranije opisanom protivljenju oštećene, pa je time u potpunosti ostvario elemente predmetnog kaznenog djela silovanja za koje je i oglašen krivim.

Stoga, niti za ovaj Vrhovni sud, nema nikakove dvojbe da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te da je optuženik počinio kazneno djelo silovanja na način kako je to utvrdio sud prvog stupnja u izreci svoje presude.

Međutim, u pravu je žalitelj da mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena nešto prestroga kazna.

Naime, sud prvog stupnja nije utvrdio nikakvih otegotnih okolnosti relevantnih za odmjeravanje kazne, a s obzirom da u tom pravcu nema žalbe državnog odvjetnika, isto prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

Nasuprot tome, sud prvog stupnja podcijenio je značaj olakotnih okolnosti. Optuženik je bio neosuđivan, otac jednog mlt. djeteta, a treba imati u vidu i da je nasilni spolni odnos trajao relativno kratko vrijeme (dvije do tri minute), nije došlo do ejakulacije, a optuženik je, prema iskazu same oštećenice, ubrzo prestao s odnosom čim se ona potužila na bolove. Kada se k tome uzme u obzir dulji protek vremena od događaja (deset godina) čemu optuženik nije pridonio, niti ima podataka da bi on nakon događaja dolazio u sukob sa zakonom, tada ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da će se i blažom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja.

Stoga, optuženik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca koja kazna je, po uvjerenju ovog Vrhovnog suda, primjerena okolnostima konkretnog

I Kž 338/03-3

slučaja i ličnosti samog optuženika, te je dovoljna da se njom utječe na svijest počinitelja kao i drugih građana da se klone takovih i sličnih ponašanja.

Kako su time navodi žalbe optuženika djelomično osnovani, dok ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede na koje ovaj Vrhovni sud, u smislu čl. 379. st. 1. ZKP-a, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, na temelju čl. 390. i čl. 387. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. siječnja 2006. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zdravko Stojanović, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.