Revr-369/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 369/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. K. iz Z., …, kojeg zastupa punomoćnica O. M., odvjetnica u Z., …, protiv tuženika H. R., Z., … kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u O. društvu T., G. & partneri u Z., …, radi utvrđenja radnog odnosa i ništetnosti otkaza, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1427/13-2 od 10. prosinca 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-7636/10-17 od 28. veljače 2013., u sjednici održanoj 2. lipnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

"I. Odbija se prvi tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj od dana 01.11. 2004. godine u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i da mu je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa i ista upisati u radnu knjižicu.

II. Utvrđuje se da je usmena odluka tuženika od dana 19. 11. 2010. godine o otkazu tužitelju ništetna i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto asistent režije, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 8 dana."

II. Odbija se drugi eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je tužitelj od dana 1. 11. 2010. godine u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i da mu je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa i ista upisati u radnu knjižicu.

II. Utvrđuje se da je usmena odluka tuženika od dana 19. 11. 2010. godine o otkazu tužitelju ništetna i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na radno mjesto asistent režije, u roku od 8 dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u roku od 8 dana."

III. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna, u roku od 8 dana."

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače, podredno ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Suprotno navodima revizije, pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, a pritom je drugostupanjski sud odgovorio na sve relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP-a) pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga se nije ostvario revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koji se ukazuje revizijom.

Revizijski navodi, kojima se dovodi u pitanje ocjena drugostupanjskog suda o stvarnom sadržaju ugovora sklopljenih s tuženikom te iznosi tvrdnja da je volja stranaka bila sklopiti i ispunjavati ugovor o radu – a ne ugovore o djelu i ugovore o narudžbi autorskog djela, uz istovremeno iznošenje vlastite ocjene provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana (ocjena provedenih dokaza pridržana je za sud – čl. 8. ZPP-a), zapravo su prigovori činjenične naravi. Međutim, budući da se u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP-a drugostupanjska presuda ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te navode ovaj sud nije niti mogao uzeti u razmatranje.

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da je tužitelj od 1. studenoga 2004., odnosno od 1. studenoga 2010. (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev – čl. 188. st. 2. ZPP-a) u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i da mu je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa, kumuliran s zahtjevom na utvrđenje ništetnom usmene odluke tuženika od 19. studenoga 2010. o otkazu i da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao - te zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na radno mjesto asistenta režije. Naime, tužitelj drži da je njegov rad kod tuženika u utuženom razdoblju imao karakter radnog odnosa u smislu Zakona o radu - i da bi se stoga imalo smatrati da je s tuženikom sklopio „ugovor o radu“.

U postupku koji je prethodio reviziji, u bitnome, je utvrđeno:

- da je tužitelj preko šest godina radio kod tuženika na temelju sklopljenih ugovora o narudžbi autorskog djela i ugovora o djelu na poslovima asistenta režije, time da je zadnji ugovor o djelu imao sklopljen za razdoblje od 1. listopada do 31. listopada 2010.,

- da je u svakome od tih ugovora, koji su sklapani mjesečno, naznačeno da se sklapaju radi realizacije određenog projekta, tj. za potrebe u svakome ugovoru određeno naznačene emisije te s "osnova samostalne profesije (samostalnog zanimanja) i klauzulom da se na temelju njih "ne stječu prava iz radnog odnosa" i da se "na sve što nije uređeno ugovorom ima primijeniti Zakon o obveznim odnosima",

- da je tužitelj obavljao poslove za potrebe pojedinih emisija („…“, „…“ kao i za ostale programe (zabavne, športske, umjetnički dokumentarne programe za kulturu) u radnom vremenu ovisno o potrebama posla, time da je dolazio svakodnevno na posao te radio osam sati dnevno uz subordiniranost nadređenim djelatnicima (u obavljanju posla dobivao je naloge i upute od strane režisera i urednika emisije), a sve to u prostorijama tuženika i uz korištenje kartice za ulazak i izlazak iz službenih prostorija tuženika,

- da je sadržaj svakog od tih ugovora pojedinačno odgovarao i stvarnoj volji stranaka da takvog sklopi i ostvaruje,

- da je tužitelju za obavljeni rad tuženik isplaćivao naknadu u ugovorenom bruto iznosu (različitom po svakom sklopljenom ugovoru),

- da je tužitelj ostvarivao mirovinsko i zdravstveno osiguranje obavljanjem samostalne djelatnosti,

- da je tužitelj i tijekom studenoga 2010. obavljao usmeno ugovorene poslove za koje mu je ponuđen pisani ugovor o djelu, no tužitelj je isti odbio potpisati,

- da je 19. studenoga 2010. tužitelj usmeno obaviješten da od 22. studenoga 2010.više ne mora dolaziti na posao,

- da je tužitelj protiv te „usmene odluke o otkazu“ 26. studenoga 2010. podnio zahtjev za zaštitu prava (na koji tuženik nije odgovorio) i potom također u zakonskom roku podnio predmetnu tužbu radi zaštite povrijeđenih prava,

Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li tužitelj s tuženikom sklopio (kako to on tvrdi) ugovor o radu na neodređeno vrijeme (i takvog i izvršavao) – ili (kako ugovori glase) ugovore o narudžbi autorskog djela te ugovore o djelu, odnosno, a zavisno od toga, je li tužitelj od 1. studenoga 2004., odnosno od 1. studenoga 2010. (drugi, eventualni zahtjev) u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme i je li tuženik otkazao tužitelju „ugovor o radu“ dopuštenim otkazom.

Na temelju prednjih utvrđenja nižestupanjski sudovi su tužbene zahtjeve tužitelja (kako prvi, glavni zahtjev, tako i drugi, eventualni) ocijenili neosnovanim izražavajući pritom shvaćanje da se iz utvrđenog sadržaja odnosa stranaka te njihove stvarno izražene volje i sklopljenih ugovora ne može prihvatiti tužiteljeva tvrdnja da je s tuženikom sklopio ugovor o radu (smatrajući da je to upravo bila volja stranaka) kojeg je kao takvog i izvršavao, a time su, po ocjeni ovoga suda, pravilno primijenili materijalno pravo. Prema odredbi čl. 13. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 30/04, 137/04 - pročišćeni tekst i 68/05 – dalje: ZR- pročišćeni tekst), ako poslodavac s radnikom sklopi ugovor za obavljanje posla koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca ima obilježja posla za koji se zasniva radni odnos, smatra se da je s radnikom sklopio ugovor o radu, osim ako poslodavac ne dokaže suprotno. Identično je regulirano odredbom čl. 8. st. 2. sada važećeg Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR/09).

U konkretnom slučaju pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se sklopljeni ugovori (o djelu...) uza svu njihovu brojnost i činjenicu što su sklapani kroz više godina i „svakomjesečno“ ne mogu u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) smatrati kao ugovori „za obavljanje posla, koji s obzirom na narav i vrstu rada, te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos“, odnosno kao „ugovori o radu na neodređeno vrijeme“.

Da bi se određeni ugovori za obavljanje posla (ovdje ugovori o narudžbi autorskog djela te ugovori o djelu) mogli smatrati ugovorom o radu morale bi se ispuniti sve pretpostavke iz navedene odredbe čl. 13. st. 2. pročišćenog teksta ZR-a (i čl. 8. st. 2. ZR- a/09): moralo bi biti riječ o određenoj naravi i vrsti ugovorenog rada s (što je ovdje odlučno) ovlastima radnika i poslodavca u svezi takvog rada zbog kojeg se inače sklapaju ugovori o radu.

U okolnostima konkretnog slučaja, odnosno kada su prema činjeničnom utvrđenju sudova sklapani ugovori radi realizacije precizno određenih emisija, s jasno definiranim poslovima koje se tužitelj obvezao u ugovorenom roku obaviti - i to za naknadu koja je u različitim iznosima ugovorena po svakome ugovoru, a obzirom da je svim sklopljenim ugovorima tužitelj ugovorio obavljati za tuženika određene poslove koji nisu bili izravno vezani za obavljanje trajne djelatnosti tuženika - ti ugovori (koji su po sadržaju odgovarali i volji stranaka: na koje je tužitelj pristao - znajući njihov smisao i njihove učinke te pravnu osnovu njihova sklapanja) u odnosu na okolnosti na koje upućuje odredba čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (i čl. 8. st. 2. ZR-a/09) nemaju obilježja ugovora o radu.

Okolnosti koje je tužitelj isticao u dosadašnjem postupku, a ponavlja ih i sada u reviziji, da je po sklopljenim ugovorima dolazio kod tuženika svakodnevno obavljati ugovoreni posao - osam sati dnevno, da je radio po nalozima i uputama nadređenih osoba, pa i to što je tuženik kao poslodavac na istim poslovima s istim obvezama imao i radnike s kojima je sklopio ugovor o radu i koji su imali sva prava zajamčena ugovorom o radu, ne upućuje na suprotan zaključak.

Revizijski sud pritom ukazuje i da je odredbom čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje: ZOO/05) propisano: "Ugovor je sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.", pa da se i u svezi toga ovdje ne može prihvatiti (ili smatrati), a obzirom da je i radni odnos ugovorni odnos (zasniva se na ugovoru o radu kojim se suglasnošću volja stranaka uređuju prava i obveze zaposlenika i poslodavca) i da se tužitelj i tuženik nisu suglasili o bitnim sastojcima ugovora koji bi prijepornim ugovorima u smislu odredbe čl. 13. st. 2. ZR-a pročišćeni tekst (čl. 8. st. 2. ZR-a/09) davali značaj ugovora o radu, da je između stranaka sklopljen ugovor na kojeg tužitelj upućuje - odnosno da su takvog tužitelj i tuženik htjeli i postigli.

Pri tome treba reći, a vezano za revizijske prigovore tužitelja, da je potpuno razumljivo da se sud, odlučujući o njegovom glavnom tužbenom zahtjevu, upustio u tumačenje odredaba sklopljenih ugovora između stranaka polazeći od odredbe čl. 99. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 1122/99), odnosno sada čl. 319 ZOO-a/05, u vezi s čl. 6. ZR-a (pročišćeni tekst i ZR/09), pošto se ugovorni odnos stranaka nije temeljio na ugovoru o radu već na ugovoru o djelu.

Sukladno navedenom, budući da tužitelj nije s tuženikom sklopio ugovore o radu na neodređeno vrijeme ili ugovore koji bi se imali smatrati takvim, već naprotiv ugovore o djelu - koji kao takvi nisu mogli prerasti u ugovore o radu niti proizvesti stvarnopravne učinke u smislu stvaranja radnopravnog odnosa, neosnovani je (glavni) zahtjev tužitelja - na utvrđenje da je od 1.studenoga 2004. u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme (i da mu je tuženik dužan priznati sva prava iz radnog odnosa), odnosno (polazeći od toga shvaćanja) na utvrđenje ništetnom usmene odluke tuženika od 19. studenoga 2010. o otkazu s njime sklopljenog ugovora o radu i da mu radni odnos kod tuženika nije prestao - pa i da se tuženik obveže vratiti ga na rad i zaposliti na radno mjesto asistenta režije.

Također, pravilno je odbijen i drugi (eventualni) tužbeni zahtjev tužitelja – upravljen na utvrđenje da je u stalnom radnom odnosu kod tuženika na neodređeno vrijeme od 19. studenoga 2010. i da mu je od tuženik od tada dužan priznati sva prava iz radnog odnosa (i upisati ih u radnu knjižicu), te ga vratiti na radno mjesto asistenta režije. Okolnost da je tužitelj nakon isteka zadnjeg sklopljenog (pisanog) ugovora (o djelu) nastavio tijekom studenoga 2010. raditi kod tuženika bez sklopljenog ugovora, nema takvo značenje koje mu pridaje i u reviziji sugerira tužitelj, tj. da je time došlo do zasnivanja radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Naime, rad bez ugovora o radu, a nakon isteka ugovora o djelu na određeno vrijeme, ne predstavlja radni odnos (koji se isključivo zasniva ugovorom o radu), već faktični rad koji kao takav ne stvara zakonsku pretpostavku za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Neosnovano se stoga tužitelj u reviziji poziva na odredbu čl. 12. st. 4. ZR-a/09, jer ovdje nije riječ o situaciji iz navedene zakonske odredbe. Naime, ta odredba odnosi se na situaciju kada je dogovoren (postoji) radni odnos ali ugovor o radu nije sklopljen u pisanom obliku, te je tada poslodavac dužan radniku prije početka rada izdati pisanu potvrdu o sklopljenom ugovoru, time da ako ne sklopi ugovor niti mu izda potvrdu, smatra se da je sa radnikom sklopio ugovor na određeno vrijeme. Budući da u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika ugovor o radu uopće ne postoji, neosnovano se tužitelj poziva na navedenu zakonsku odredbu, smatrajući da je njenim neprimjenjivanjem i utoliko odbijanjem eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Pritom okolnost što je taj tužbeni zahtjev prvostupanjski ocijenio neosnovanim upravo u kontekstu tumačenja sadržaja i volje stranaka iz sklopljenih pisanih ugovora (o djelu), a što je posredno (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio i drugostupanjski sud, u kontekstu rečenog, nema značenje bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog koje se pobijana presuda ne bi mogla ispitati, a kako se to neutemeljeno sugerira u reviziji.

Zbog navedenog, a kako se nisu ostvarili istaknuti revizijski razlozi, na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija tužitelja je odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 2. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Branko Medančić, v.r.