Croatian Supreme Court partially allows appeal, remanding case for retrial due to procedural violation regarding evidence assessment.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia partially allowed the prosecutor's appeal against the County Court's judgment in a damages case involving meat quality control. The lower courts found a causal link between veterinary staff negligence and food poisoning based on quantity discrepancies, but the Supreme Court noted the reasoning relied solely on these numbers without addressing broader procedural flaws. Consequently, the court ruled that the lower courts failed to properly evaluate evidence and violated procedural rules, necessitating a retrial on the issue concerning the Republic of Croatia.
Legislator headnote
AI generatedčl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP; čl. 394. st. 1. ZPP: When a higher court finds that a lower court's decision was based on incomplete or superficial evidence evaluation regarding causal links, violating specific procedural obligations, the decision must be annulled and the case remitted for a new trial.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
Broj: Rev 2105/11-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D. iz V., zastupane po punomoćnici M. B. V., odvjetnici u P., protiv prvotuženika C. d.o.o. P., zastupanog po punomoćniku N. T., odvjetniku u P. i drugotuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1859/11-2 od 29. lipnja 2011. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-274/06-66 od 24. rujna 2010., u sjednici održanoj dana 3. prosinca 2013.,
p r e s u d i o j e :
I. Odbija se kao neosnovana revizija prvotuženika C. d.o.o. P. protiv točke II. presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1859/11-2 od 29. lipnja 2011. kojom je potvrđena točka I. prvostupanjske presude u odnosu na dosuđujući iznos od 208.000,00 kuna te kojom je potvrđena točka IV. prvostupanjske presude u odnosu na troškove parničnog postupka.
II. Odbija se djelomično kao neosnovana revizija tužiteljice M. D. protiv dijela toč. I. presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1859/11-2 od 29. lipnja 2011. kojom je potvrđena točka II. presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-274/06-66 od 24. rujna 2010. i odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 245.000,00 kuna protiv tuženika C. d.o.o. III. Prihvaća se djelomično revizija tužiteljice M. D. protiv dijela toč. I. presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1859/11-2 od 29. lipnja 2011. kojom je djelomično za iznos od 143.114,31 kunu preinačena prvostupanjska presuda i odbijen tužbeni zahtjev protiv tuženika C. d.o.o. P. te se u tom dijelu preinačava drugostupanjska presuda i sudi:
„Odbija se žalba prvotuženika C. d.o.o. P. kao neosnovana i potvrđuje točka 1. presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-274/06-66 od 24. rujna 2010. kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 143.114,31 kunu.“
IV. Prihvaća se revizija tužiteljice M. D. u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku te se u odnosu na tu tuženicu ukida točka III. presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1859/11-2 od 29. lipnja 2011. i točka III., V. i VI. presude Općinskog suda u Pazinu poslovni broj P-274/06-66 od 24. rujna 2010. i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Obrazloženje
Općinski sud u Pazinu presudom poslovni broj P-274/06-66 od 24. rujna 2010. naložio je tuženiku C. d.o.o. P. isplatiti tužiteljici M. D. na ime naknade štete iznos od 430.473,39 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 208.000,00 kuna od presuđenja do isplate, a na preostali dio od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do 31. prosinca 2007. po stopi prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena (točka I. izreke).
Tužbeni zahtjev je u odnosu na tuženika C. d.o.o. P. odbijen za iznos od 245.000,00 kuna (točka II izreke).
Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice M. D. da joj drugotuženica Republika Hrvatska Ministarstvo poljoprivrede i šumarstva Z. zajedno i solidarno sa prvotuženikom C. d.o.o. isplati na ime naknade štete iznos od 675.473,39 kuna sa zateznim kamatama (točka III. izreke).
Odlukom o trošku postupka naloženo je prvotuženiku C. d.o.o. P. naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 37.259,12 kuna, dok je preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnih troškova odbijen u odnosu na tog tuženika (točka IV. izreke).
Odbijen je i zahtjev tužiteljice da joj drugotuženica naknadi parnični trošak (točka V. izreke), dok je tužiteljici naloženo naknaditi drugotuženici parnični trošak u iznosu od 21.765,00 kuna (točka VI. izreke).
Tako je sud odlučio u sporu radni naknade štete zbog teškog oštećenja zdravlja, a koju štetu tužiteljica trpi zbog posljedica trovanja uslijed konzumiranja kobasica zaraženih trihinelom. Zaražene proizvode je prethodno proizveo i stavio u promet prvotuženik C. d.o.o. P., a kontrolu zdravstvene ispravnosti sirovina vršila je Veterinarska stanica P. po ovlasti koju je na tu stanicu prenijelo nadležno tijelo Republike Hrvatske.
Županijski sud u Puli-Pola presudom poslovni broj Gž-1859/11-2 od 29. lipnja 2011. sudio je:
"I. Djelomično se prihvaća žalba tuženika C. d.o.o. P. u pogledu materijalne štete zbog izgubljene zarade pa se u tom dijelu preinačuje presuda Općinskog suda u Pazinu posl.br. P- 274/06-66 od 24. rujna 2010. u toč. I. izreke te se sudi na način da se tuženiku C. d.o.o. P. nalaže isplatiti tužiteljici M. D. materijalnu štetu zbog izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 79.359,07 kn (sedamdesetdevettisućatristopedesetdevet kuna i sedam lipa) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:
- na iznos od 542,69 kn od 15. prosinca 2002.;
- na iznos od 1.646,95 kn od 15. siječnja 2003.;
- na iznos od 1.422,73 kn od 15. veljače 2003.;
- na iznos od 1.145,84 kn od 15. ožujka 2003.;
- na iznos od 1.395,73 kn od 15. travnja 2003.;
- na iznos od 1.144,81 kn od 15. svibnja 2003.;
- na iznos od 1.474,35 kn od 15. lipnja 2003.;
- na iznos od 2.470,23 kn od 15. srpnja 2003.;
- na iznos od 3.357,57 kn od 15. kolovoza 2003.;
- na iznos od 3.852,98 kn od 15. rujna 2003.;
- na iznos od 1.989,26 kn od 15. listopada 2003.;
- na iznos od 1.343,65 kn od 15. studenog 2003.;
- na iznos od 1.010,73 kn od 15. prosinca 2003.;
- na iznos od 1.281,20 kn od 15. siječnja 2004.;
- na iznos od 1.321,62 kn od 15. veljače 2004.;
- na iznos od 1.866,17 kn od 15. ožujka 2004.;
- na iznos od 2.143,25 kn od 15. travnja 2004.;
- na iznos od 2.159,17 kn od 15. svibnja 2004.;
- na iznos od 1.212,85 kn od 15. lipnja 2004.;
- na iznos od 4.266,67 kn od 15. srpnja 2004.;
- na iznos od 3.086,87 kn od 15. kolovoza 2004.;
- na iznos od 3.298,15 kn od 15. rujna 2004.;
- na iznos od 2.032,54 kn od 15. listopada 2004.;
- na iznos od 791,86 kn od 15. studenog 2004.;
- na iznos od 1.580,67 kn od 15. prosinca 2004.;
- na iznos od 1.462,79 kn od 15. siječnja 2005.;
- na iznos od 3.209,08 kn od 15. veljače 2005.;
- na iznos od 2.277,77 kn od 15. ožujka 2005.;
- na iznos od 2.918,89 kn od 15. travnja 2005.;
- na iznos od 1.770,19 kn od 15. svibnja 2005.;
- na iznos od 3.232,54 kn od 15. lipnja 2005.;
- na iznos od 2.849,01 kn od 15. srpnja 2005.;
- na iznos od 2.540,95 kn od 15. kolovoza 2005.;
- na iznos od 2.437,19 kn od 15. rujna 2005.;
- na iznos od 1.541,52 kn od 15. listopada 2005.;
- na iznos od 1.896,97 kn od 15. studenog 2005.;
- na iznos od 3.129,30 kn od 15. prosinca 2005. i
- na iznos od 1.344,71 kn od 15. siječnja 2006. pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu – u visini od 143.114,31 kn – odbija tužbeni zahtjev.
II. U preostalom se dijelu žalba tuženika C. d.o.o P. odbija kao neosnovana potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu posl.br. P-274/06-66 od 24. rujna 2010. u preostalom dijelu toč. I. izreke (za 208.000,00 kn), te u toč. IV. izreke (odluci o parničnom trošku).
III. Odbija se u cijelosti tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda u toč. II. i III., V. i VI. izreke kojima je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na tuženicu Republiku Hrvatsku, i preostali zahtjev u odnosu na tuženika C. d.o.o., kao i odluci o parničnom trošku.
Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica M. D. te prvotuženik C. d.o.o. P..
Tužiteljica revizijom pobija odbijajući dio drugostupanjske presude u odnosu na prvotuženika C. d.o.o. P., a u odnosu na drugotuženicu Republiku Hrvatsku pobija drugostupanjsku presudu u cijelosti, a zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. ZPP i zbog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Predložila je da revizijski sud preinači drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu na način da u odnosu na oba tuženika u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a tuženicima da naloži naknaditi tužiteljici parnične troškove, uključivši i troškove revizije u iznosu od 12.453,75 kuna.
Prvotuženik C. d.o.o. pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojemu je u odnosu na njega pravomoćno prihvaćen tužbeni zahtjev zbog revizijskog razloga pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači nižestupanjske presude i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti.
Na revizije tužiteljice i prvotuženika nije podnesen odgovor.
Revizija tužiteljice je djelomično osnovana, a revizija prvotuženika C. d.o.o. je neosnovana.
Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08,57/11 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
U odnosu na reviziju tužiteljice i prvotuženika protiv presude donesene po tužbi protiv prvotuženika C. d.o.o.:
U donošenju pobijane presude po tužbi protiv prvotuženika nije ostvaren revizijski razlog apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer suprotno tvrdnji revidenata pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.
Djelomično je ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).
Sporna je u revizijskom stadiju postupka odgovornost prvotuženika za štetu, a sporna je i visina dosuđene novčane naknade materijalne i nematerijalne štete.
U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:
- da je tužiteljica M. D. koncem rujna i početkom listopada 2002. konzumirala suhomesnati proizvod sušene kobasice koje je prethodno proizveo i stavio u promet C. d.o.o. P.,
- da se u rujnu i listopadu ... u Istarskoj županiji pojavila epidemija trihineloze, te je izvršen inspekcijski nadzor od strane županijskih inspektora Istarske županije koji je obuhvatio nadzor u proizvodnom objektu i maloprodajnim mjestima prvotuženika C. d.o.o. nakon čega je inspekcija metodom eliminacije ocijenila da zaraženi proizvodi potječu iz proizvodnje prvotuženika,
- da je prema rezultatima vještačenja tužiteljica bolovala od parazitarne zarazne bolesti nakon što je konzumirala zaražene proizvode, a koja se bolest očitovala visokom temperaturom, otokom lica i kapaka, bolovima u mišićima, s time što je bolest poprimila teški oblik jer je dovela do upale srčanog mišića (miokarditisa), a nakon toga se pojavio povratni depresivni poremećaj,
- da je nakon završetka liječenja kod tužiteljice zaostalo trajno smanjenje životnih aktivnosti, pri čemu je vještačenjem po vještaku kardiologu utvrđeno smanjenje životne aktivnosti vezano uz oboljenje srca u omjeru od 40%, dok je psihijatrijskim vještačenjem utvrđena smanjena životna aktivnost na psihološkom planu u omjeru od oko 35%, a konačnim usuglašavanjem vještačkih nalaza i procjenom ukupnog smanjenja životnih aktivnosti utvrđeno je smanjenje u omjeru od 50%,
- da je tužiteljica trpjela jake fizičke bolove u mišićima i prsima 22 dana, srednje još daljnjih šest mjeseci, a povremene trpi i dalje trajno,
- da je smrtni strah kod tužiteljice trajao svega nekoliko trenutaka u trenutku priopćenja dijagnoze, strah jakog intenziteta za vrijeme intenzivnog bolničkog liječenja, a intenzitet straha je kasnije opadao no i dalje strah postoji povremeno s obzirom na zaostalo zdravstveno stanje,
- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć i njega osam dana prije hospitalizacije, a pored toga da je imala troškove dolaska na kontrole u iznosu od 1.500,00 kuna,
- da je bila na bolovanju u vremenu od studenog 2002. do prosinca 2005. i u tom vremenskom periodu je izgubila zaradu u bruto iznosu od 222.473,39 kuna, odnosno u neto iznosu 79.359,07 kuna.
Polazeći od navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da postoji odgovornost prvotuženika za štetu po čl. 179. st. 1. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 7/96, 91/96 - dalje u tekstu: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 - dalje u tekstu: ZOO/05).
Tužiteljici je pravomoćnom presudom odmjerena naknada nematerijalne štete po čl. 200. ZOO u iznosu od 208.000,00 kuna.
U odnosu na zahtjev za naknadu materijalne štete zbog gubitka zarade prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio naknadu štete u vidu izgubljene zarade u bruto iznosu od 222.473,39 kuna, dok je drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu te je tužiteljici po navedenoj osnovi dosudio naknadu u visini koja odgovara gubitku zarade u neto iznosu, dok je za razliku do bruto iznosa u visini od 143.114,31 kunu tužbeni zahtjev odbijen. Tužiteljica revizijom pobija odbijajući dio (za iznos od 388.114,31 kunu) pravomoćne presude u odnosu na prvotuženika i to:
- za iznos od 143.114,31 kunu zbog pogrešnog pravnog shvaćanja drugostupanjskog suda da tužiteljica ima pravo na naknadu štete zbog gubitka zarade samo u iznosu neto izgubljene plaće a ne u punom bruto iznosu,
- za iznos od 245.000,00 kuna zbog pogrešne primjene odredbe čl. 200. ZOO i s tim u vezi pogrešne primjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda RH iz 2002. jer smatra da je naknada štete po svim vidovima nematerijalne štete odmjerena paušalno i prenisko, ne uzimajući u obzir težinu posljedice bolesti koju tužiteljica trpi.
Prvotuženik revizijom pobija pravomoćnu presudu u odnosu na dio kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene odredbe čl. 179. ZOO koja propisuje objektivnu odgovornost proizvođača za neispravan proizvod. U reviziji se navodi da je tuženik izradio kobasice ali da on nije proizvođač mesa, što u parničnom postupku da nije bilo sporno. Meso koje je koristio u proizvodnji samo po sebi nije opasna stvar nego može imati opasna svojstva, da tuženik nije odgovoran za eventualna opasna svojstva mesa koje je bilo zaraženo trihinelom, te da se u odnosu na opasna svojstva stvari odgovornost proizvođača može temeljiti samo na slučaj kada nije poduzeo sve potrebne mjere. U konkretnom slučaju navodi da se radi o proizvodu za kojega je propisan poseban režim nadzora i kontrole, a u ovom slučaju da je veterinarska kontrola povjerena nadležnim veterinarskim stanicama. Tuženik bi bio odgovoran samo ako nije poštivao propise, o čemu da se izjasnio Vrhovni sud RH u presudi Rev-1050/95 od 22. prosinca 1993. Smatra da nema mjesta primjeni pravila o objektivnoj odgovornosti proizvođača u okolnostima kada prethodnu kontrolu proizvoda provodi tijelo sa javnim ovlastima.
Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 179. ZOO. Navedena odredba u cjelini glasi:
„ (1) Tko stavi u promet neku stvar koju je proizveo, a koja zbog nedostatka za koji on nije znao predstavlja opasnost štete za osobe ili stvari, odgovara za štetu koja bi nastala zbog toga nedostatka.
(2) Proizvođač odgovara i za opasna svojstva stvari ako nije poduzeo sve što je potrebno da šteta , koju je mogao predvidjeti, spriječi upozorenjem, sigurnom ambalažom ili drugom odgovarajućom mjerom.“
Ova odredba regulira odgovornost proizvođača, a to je u ovom slučaju upravo prvotuženik. Naime pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je proizvođač samo ona osoba koja proizvodi sirovinu (u ovom slučaju meso za kobasice). Proizvođač je na prvom mjestu osoba koja je izradila gotov proizvod, a pored izrađivača gotovog proizvoda proizvođačem se prema sudskoj praksi smatra također i osoba koja je izradila sirovinu, ugrađeni samostalni i nesamostalni dio.
Polazeći od utvrđenja da je upravo prvotuženik izradio gotov proizvod (kobasice) koje su uzrokovale bolest tužiteljice, nema sumnje da je prvotuženik pasivno legitimiran u obveznopravnom izvanugovornom odnosu po tužbi za naknadu štete uzrokovane takvim proizvodom.
Pogrešno je i shvaćanje tuženika da se u pogledu njegove odgovornosti u ovom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 179. st. 1. nego st. 2. ZOO, zato što bi se radilo o proizvodu sa opasnim svojstvima a ne proizvodom s nedostacima.
Pod pojmom svojstava stvari u smislu citirane odredbe podrazumijevaju se takva opasna svojstva koja su inače kao takva uobičajena za određenu vrstu stvari i očekuju se kod tih stvari (npr. kvarljivost, sklonost eksploziji i sl.), a o kojima proizvođač mora voditi računa prilikom proizvodnje i stavljanje u promet, tako što je dužan poduzeti odgovarajuće potrebe mjere da zbog tih svojstava ne dođe do štete na samoj stvari ili ljudima i stvarima izvan stvari (posebna ambalaža, upozorenja o načinu rukovanja...).
U ovom slučaju je očito da se ne radi o očekivanom svojstvu stvari, jer trihinela nije niti očekivano svojstvo kobasice niti svojstvo sirovina iz kojih se izrađuju kobasice, nego je to zdravstveno neispravan proizvod, dakle proizvod sa neuobičajenim nedostatkom. Zato proizvođač odgovara oštećenim osobama za štetu od proizvedene stvari po objektivnom kriteriju, što znači neovisno o njegovoj krivnji i to po odredbi čl. 179. st. 1. ZOO, a ne po odredbi čl. 179. st. 2. ZOO kako pogrešno smatra revident.
U ovom sporu tužiteljica je dokazala da je upravo tuženik proizveo kobasice za koje je utvrđeno da su bile uzrokom njezine bolesti, a dokazala je i da kao posljedicu trpi nematerijalnu i materijalnu štetu koju joj je tuženik dužan naknaditi.
Naknada nematerijalne štete dosuđena je pravilnom primjenom odredbe čl. 200. ZOO i to za sve vidove pretrpljene štete: za pretrpljene fizičke bolove, duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti te za strah. Naime suprotno tvrdnji tužiteljice sudovi su imali na umu težinu bolesti tužiteljice, posljedice bolesti, jačinu i trajanje straha i fizičkih bolova te stupanj umanjenja životnih aktivnosti tužiteljice, pa je novčana naknada odmjerena upravo vodeći računa o okolnostima konkretnog slučaja. Pri tome valja imati na umu da su Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH samo okvirni kriteriji koji pomažu sudovima pri odmjeravanju naknade i nisu matematička formula za rješenje svakog pojedinačnog slučaja.
Ni sama tužiteljica ne navodi u odnosu na koji vid štete je naknada odmjerena u neprimjereno niskom iznosu i zbog kojih razloga smatra da naknada treba biti viša.
Osnovan je međutim revizijski razlog pogrešne primjene odredaba čl. 185. st. 1. i čl. 193. st. 2. ZOO u donošenju odluke o novčanoj naknadi materijalne štete zbog izgubljene zarade.
Osoba koja je odgovorna za štetu dužna je uspostaviti stanje prije nego što je bilo prije nego što je šteta nastala (čl. 185. st. 1. ZOO). Štetnik je dužan u slučaju oštećenja zdravlja naknaditi oštećeniku uz ostalo i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad (čl. 193. st. 2. ZOO).
Polazeći od utvrđenja da je tužiteljica zbog nesposobnosti za rad bila na bolovanju u vremenu od studenog 2002. do prosinca 2005. i u tom vremenskom periodu je izgubila zaradu u bruto iznosu od 222.473,39 kuna, odnosno u neto iznosu 79.359,07 kuna, drugostupanjski sud je pogrešno primijenio navedene odredbe ZOO kada je zaključio da dosuđena naknada izgubljene neto zarade uspostavlja stanje kakvo je bilo prije nego je šteta nastala.
Prije ostalog valja napomenuti da je tužiteljica u navedenom periodu primala naknadu za bolovanje i da su na tu naknadu plaćeni doprinosi, ali da ti doprinosi nisu predmetom spora tužbenog zahtjeva u ovoj parnici. S tim u vezi su bili bespredmetni prigovori tuženika kada je tvrdio da tužiteljica nema pravo na isplatu bruto plaće pozivajući se na to da su tužiteljici isplaćeni doprinosi na isplate po osnovi bolovanja.
Predmet ovoga spora je razlika između bruto plaće i bruto naknade za bolovanje, a sporno je da li je odmjeravanjem naknade štete u visini neto plaće uspostavljeno stanje koje je bilo prije nego što je bilo prije nego što je šteta nastala, odnosno je li to stvarni gubitak zarade.
Prema pravnom shvaćanju ovoga suda tužiteljica ima pravo na naknadu razlike u bruto iznosu, dakle u ovom slučaju u iznosu od 222.473,39 kuna, jer se tek isplatom navedenog punog iznosa ostvaruje njezino pravo na naknadu štete iz čl. 185. st. 1. ZOO. Zato je u odnosu na prvotuženika valjalo djelomično prihvatiti reviziju tužiteljice i po čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti drugostupanjsku presudu u odnosu na novčanu naknadu materijalne štete po osnovi razlike između bruto i neto iznosa razlike između primanja na bolovanju i plaće koju bi tužiteljica primala da je radila.
U preostalom dijelu revizija tužiteljice i prvotuženika je odbijena kao neosnovana po čl. 393. ZPP.
U odnosu na reviziju tužiteljice protiv presude donesene po tužbi tužiteljice protiv drugotuženice Republike Hrvatske:
Sporno je u revizijskom stadiju postupka je li Republika Hrvatska odgovorna za štetu koju trpi tužiteljica zbog posljedica trovanja uslijed konzumiranja kobasica zaraženih trihinelom koje je prethodno proizveo i stavio u promet prvotuženik C. d.o.o. P., a sve imajući na umu da je kontrolu zdravstvene ispravnosti sirovina vršila Veterinarska stanica P. po ovlasti koju je na tu stanicu prenijelo nadležno tijelo Republike Hrvatske.
U odnosu na ovaj dio presude ostvaren je revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Presuda ima takvih nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati, jer sadrži proturječne razloge o odlučnim činjenicama.
Svoj zahtjev za naknadu štete tužiteljica je u postupku pred nižestupanjskim sudovima temeljila na tvrdnji da je konzumirala trihinelom zaraženi suhomesnati proizvod za kojega se utvrdilo da je proizveden od strane proizvođača C. d.o.o. P., da je proizvođač u gotovi proizvod „ugradio“ sirovinu - svježe meso dobavljača M. d.o.o. S. te da je kontrolu sirovine vršila Veterinarska stanica d.o.o. P. koja je bez stvarne kontrole ovjeravala unaprijed pripremljene formulare o kontroli mesa.
Odgovornost Republike Hrvatske za štetu nastalu nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne i javne uprave propisana je člankom 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 75/93, 92/96 - Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i državnih upravnih organizacija, 48/99, 15/00, 127/00, 59/01, 190/03 - pročišćeni tekst, 199/03), koji glasi: „Štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska.“
Za postojanje javnopravne odgovornosti države za štetu u smislu članka 13. Zakona o sustavu države uprave u konkretnom slučaju trebaju biti kumulativno ispunjene tri pravne pretpostavke: - prvo, nezakoniti ili nepravilan rad tijela koje ima javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave države (u ovom slučaju V. s. d.o.o.) - drugo, postojanje štete koja je zbog toga nastala tužiteljici, i - treće, uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužiteljici pri čemu je potrebno dokazati da je nastala šteta neposredna posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave, to jest da šteta ne bi nastala da njega nije bilo.
Nije sporno da je Republika Hrvatska ugovorom povjerila poslove iz čl. 85. Zakona o veterinarstvu (javne poslove) veterinarskim ambulantama koje su konstituirane kao trgovačka društva. U postupku nije bilo sporno da je okviru povjerenih poslova V. s. d.o.o. P. vršila kontrolu svježeg mesa zaprimljenog dobavljača M. d.o.o. S. proizvođaču C. d.o.o. P..
Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev u odnosu na Republiku Hrvatsku sa obrazloženjem da u postupku nije dokazan nezakoniti ili nepravilan rad tijela koje ima javne ovlasti, a samim time niti uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete tužiteljici.
Pri tome su u obrazloženju prvostupanjske presude analizirani iskazi veterinarskih inspektora N. C., L. T., T. P. i R. L., te je izvršena analiza dokumentacije o zaprimljenoj i kontroliranoj robi, pri čemu taj sud zaključuje da se dokumentacija ne slaže u pogledu količina zaprimljenog i kontroliranog mesa, a da su u tom pogledu suglasni i iskazi veterinarskih inspektora.
S obzirom na to da su iskazi inspektora bili različiti u pogledu obveze v. s. d.o.o., sud je trebao sam ocijeniti je li bilo nezakonitosti a sve polazeći od posebnih propisa koji uređuju način uzorkovanja i kontrole svježeg mesa koje proizvođači stavljaju u promet. Ako je sud smatrao da je za to potrebno posebno stručno znanje mogao je angažirati vještaka odgovarajuće struke, jer je zaključak suda da je kontrola vršena zakonito, da su se razlike u količinama pregledanog mesa pojavile zbog kaliranja, te da zapravo nije bilo nikakvih propusta u radu V. s. d.o.o. u suprotnosti sa utvrđenjem da veterinari niti su kod zaprimanja vagali meso, nisu pregledavali svaki pojedinačni komad (jer se u protivnom ne bi pokazala razlika od 60 kg) te u suprotnosti sa utvrđenjem veterinarskih inspektora o bjanko potpisivanju dokumenata bez stvarne kontrole.
Iz obrazloženja prvostupanjskog suda, a od kojega polazi i drugostupanjski sud, bi proizlazilo da je bilo propusta veterinara samo u odnosu na kontrolu pošiljke od 4. rujna 2002.. Međutim sud taj zaključak temelji isključivo na utvrđenim količinskim razlikama, premda iz rezultata cijelog postupak proizlazi da je i cjelokupna organizacija kontrole mesa bila manjkava a kod svih pošiljaka se svodila na puku provjeru je li na mesu stavljen pečat „T“ a što bi bio znak da je prvu kontrolu izvršio proizvođač. Zato nije jasno smatra li taj sud da se kontrola od strane V. s. P. d.o.o. svodila samo na kontrolu količine i postojanja pečata na svakom komadu u pošiljci.
Ocjenu pak o postojanju uzročne veze između propusta u radu veterinara i nastupanja štetnih posljedica prvostupanjski sud je cijenio baveći se uglavnom pogrešnim podacima o zaprimljenim količinama mesa, premda bi iz rezultata dokaznog postupka proizlazilo da je ovlašteni veterinar na isti površan način pregledavao i sve ostale količine mesa dopremljene proizvođaču kobasica od dobavljača M. d.o.o. S., pri čemu su dostavnice potpisivane „bjanko“ bez stvarne kontrole mesa na trihinelu. Zato je za odluku u sporu odlučno ne samo to gdje je završilo 60 spornih kilograma mesa za koje se ne slažu količinski podaci u dokumentima, nego kako je vršena kontrola i svih drugih pošiljki istoga dobavljača ali također i je li u spornom periodu kod bilo kojega dobavljača svježeg mesa koji je opskrbljivao C. d.o.o. u spornom periodu utvrđena zaraženost mesa trihinelom.
Drugostupanjski sud pak u obrazloženju navodi da, ako je i postojao „eventualni“ propust veterinara u vaganju mesa (premda vaganje mesa nije bila jedina i glavna zadaća veterinara), da takav propust u vaganju ne predstavlja u okolnostima konkretnog slučaja dovoljnu osnovu za zaključak o uzročnoj vezi između nepravilnog rada veterinarske stanice i stavljanja u promet zdravstveno neispravnog proizvoda. Ponovno se dakle sud osvrće na propuste u vaganju ne analizirajući je li bilo stvarnih propusta V. s. d.o.o u odnosu na kontinuirane isporuke mesa C. d.o.o., a sve imajući na umu stroge prisilne propise o načinu kontrole mesa.
S obzirom na iznijeto ostvaren je revizijski razlog apsolutno bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP u donošenju presude kojom se odbija tužbeni zahtjev tužiteljice prema drugotuženici Republici Hrvatskoj, pa je u tom dijelu valjalo ukinuti nižestupanjske presude i odgovarajući dio odluke o troškovima parničnog postupka i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje po čl. 394. st. 1. ZPP.
U Zagrebu, 3. prosinca 2013.
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.