Rev-2702/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2702/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Tome Gložinića i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. L. K., 2. R. R. i 3. M. V., svi iz O., koje zastupa Z. Š., odvjetnik iz O., protiv tuženika M. I. d.d. O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 18. lipnja 1998. godine broj Gž-901/98-2, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku od 13. ožujka 1998. godine broj Pr-920/97-8, na sjednici održanoj dana 7. lipnja 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku, kao drugostupanjski sud je svojom presudom od 18. lipnja 1998. godine broj Gž-901/98-2 preinačio presudu Općinskog suda u Osijeku od 13. ožujka 1998. godine broj Pr-920/97-8, kojom je bilo naloženo tuženiku platiti tužiteljima L.K. svotu od 27.005,60 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 15. studenog 1996. godine do isplate, tužitelju R.R. svotu od 12.303,44 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 1996. godine do isplate i tužitelju M.V. svotu od 8.862,46 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 1996. godine do isplate, te nadoknaditi parnični trošak u svoti od 4.562,80 kn. Drugostupanjski sud je presudu prvostupanjskog suda preinačio na način da je tužitelje s tužbenim zahtjevom odbio.

Protiv drugostupanjske presude izjavili su reviziji tužitelji zbog pogrješne primjene materijalnog prava. U reviziji tužitelji tvrde, da je pobijana drugostupanjska presuda u suprotnosti s odredbom čl. 118. st. 2. Zakona o radu, prema kojoj se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti otpremnina manja od ½ dijela prosječne plaće ostvarene u zadnja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada, kod dotičnog poslodavca. Svaka odluka suprotnog sadržaja je ništava. Zbog toga nije na zakonu utemeljena

drugostupanjska presuda, pa predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i ukine drugostupanjsku presudu, odnosno da je preinači na način da tužbeni zahtjev bude usvojen.

Protivna strana nije dala odgovor na reviziju, a državni odvjetnik, kojemu je revizija također dostavljena radi očitovanja u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, dalje ZPP) nije se očitovao na sadržaj revizije.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 386. ZPP ovaj sud je utvrdio da u provedenom postupku nije ostvarena bitna povreda odredbe ZPP iz čl. 354. st. 2. toč. 10., dakle nije ostvaren taj razlog za reviziju u bitnoj povredi odredbi ZPP na čije ostvarenje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Ostvarenje ostalih bitnih povreda odredaba ZPP iz čl. 354. u svezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP ovaj sud nije ispitivao, budući da bitne povrede odredbi ZPP nisu bile razlog za izjavljivanje revizije.

Revizijski razlog u pogrješnoj primjeni materijalnog prava iz čl. 356. u svezi sa čl. 385.st. 1. toč. 3. ZPP također nije ostvaren. Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo.

U provedenom je postupku utvrđeno da su u neprekinutom radnom odnosu kod tužitelja bili tužitelj L.K. kroz vrijeme od 24. ožujka 1966. godine do 15. studenog 1996. godine, tužitelj M.V. kroz vrijeme od 10. srpnja 1978. godine do 30. rujna 1996. godine, s time da je bio na odsluženju vojnog roka kroz vrijeme od 10. srpnja 1978. godine do 15. veljače 1982. godine i tužitelj R.R. kroz vrijeme od 4. siječnja 1972. godine do 30. rujna 1996. godine. Utvrđeno je nadalje da su otkaz ugovora o radu poslovno uvjetovani dobili tužitelji M.V. i R.R. 25. rujna 1996. godine, a tužitelj L.K. 11. studenog 1996. godine. Isto tako je utvrđeno da je između parničnih stranaka zaključena nagodba izvan suda prema kojoj se tuženik obvezao tužiteljima platiti svotu od 4.000,00 kn na ime otpremnine, a tužitelji su se odrekli daljnjeg prava u pogledu otpremnine. Takovu ispravu tužitelji R.R. i M.V. su potpisali 30. rujna 1996. godine, a tužitelj L.K. je potpisao 15. studenog 1996. godine. Tužitelji su dakle izjavu o namirenju svog prava na otpremninu sa svotom od 4.000,00 kn potpisali pet dana nakon što je donijet otkaz ugovora o radu.

U smislu čl. 118. st. 2. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95) otpremnina se ne smije ugovoriti odnosno odrediti u svoti manjoj od ½ prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu za svaku navršenu godinu rada kod toga poslodavca.

Drugostupanjski sud je odbio tužitelje s tužbenim zahtjevom utvrdivši da su parnične stranke zaključile nagodbu za isplatu otpremnine u svoti od 4.000,00 kn i to u vrijeme nakon što je otkazan ugovor o radu, a taj otkaz ugovora o radu tužitelji nisu pobijali. Na taj način tužitelji su tuženiku dali izjavu, odnosno izrazili svoju volju da se smatraju u cijelosti namirenima sa svotom od 4.000,00 kn u svom pravu na tražbinu po osnovu otpremnine nakon što je ta tražbina nastala. Obzirom na ovu činjenicu pravno motrište prvostupanjskog suda, koje se sastoji u tome, da su izjave od 30. rujna, odnosno od 15. studenog ništave s obzirom na odredbu čl. 118.st. 2. Zakona o radu, ne predstavlja pravilnu primjenu materijalnog prava. Tužitelji su naime sa svojom otpremninom na koju su stekli pravo otkazom ugovora o radu,

kojega oni nisu niti pobijali mogli raspolagati u času kada su davali izjavu da se smatraju namirenima po osnovu otpremnine sa svotom od 4.000,00 kn. Za svotu otpremnine povrh spomenute svote od 4.000,00 kn treba reći da se radi o otpustu duga u smislu čl. 344. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 53/91), gdje je u stavku 1. određeno da obveza prestaje, kada vjerovnik, u ovom slučaju bi to bili tužitelji, izjavi dužniku, u ovom slučaju tuženiku, da neće tražiti njezino ispunjenje, a dužnik se s time suglasi.

Prema tome, nisu ostvareni razlozi za reviziju, kako oni na koje upućuje revizija, tako ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog toga je ovaj sud na temelju čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbio kao neosnovanu.

U Zagrebu, 7. lipnja 2001. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.