Rev-441/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-441/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., kojeg zastupa punomoćnici P. Š. i M. J., odvjetnici iz S., protiv tuženika industrija S., S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu, broj: Gž-308/98 od 06. ožujka 1998. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu, br. IIP-87/97 od 21. siječnja 1998. godine, u sjednici održanoj dana 09. travnja 2002. godine,

p r e s u d i o je:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja i rješenjem o ispravku iste je naloženo tuženiku da tužitelju u ime naknade štete – nematerijalne štete (za pretrpljene fizičke bolove i strah, te za duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti) isplati ukupno 170.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 21. siječnja 1998. godine do isplate (I.), dok je za više traženih 60.000,00 kn tužbeni zahtjev tužitelja odbijen (II.). Ujedno je obvezan tuženik da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 23.553,00 kn.

Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja, a u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom traženju pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da revizija bude prihvaćena, te prvostupanjska i drugostupanjska presuda ukinute i predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak i odlučivanje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio. Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i pravilnost postupka koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je utvrdio da nije počinjena bitna povreda Zakona o parničnom postupku iz čl. 354. st. 2. toč. 10. (“Narodne novine”, br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 386. ZPP-a.

Na ostale bitne povrede odredaba ZPP-a iz čl. 354. ovaj sud pazi samo ukoliko na takve povrede konkretno i određeno ukazuje revident u reviziji.

Nije ostvarena bitna povreda ZPP-a iz čl. 354. st. 2. toč. 13. i čl. 375. st. 1. na koju opisno ukazuje revident, jer pobijane presude sadrže razloge o svim relevantnim činjenicama za rješenje predmeta spora. Sud drugog stupnja je ocijenio sve žalbene navode tuženika iznijete protiv prvostupanjske presude koji su od odlučnog značaja.

Revident opisno ukazuje i na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Međutim iz izričite odredbe čl. 385. st. 3. ZPP-a proizlazi da se iz tih razloga revizija ne može izjaviti.

Dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

I u ovom stadiju postupka je prijeporno da li je tužitelj obolio od azbestoze radeći kod tuženika na radnom mjestu koje je bilo u doticaju s azbestoznom prašinom, a prijeporna je i visina tužitelju proizišle nematerijalne štete.

Zapravo sporni su i pravni osnov i visina tužbenog zahtjeva tužitelja.

Nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod prednika tuženika na poslovima cjevara od 19. srpnja 1955. godine do 22. travnja 1958. godine, pri čijem obavljanju je bio izložen štetnom utjecaju azbestoze;

- da je do profesionalnog oboljenja tužitelja – bolesti azbestoze pleure i zloćudne bolesti plućne ovojnice desnog prsišta – mesothelioma u uzročnoj vezi s štetnim utjecajem azbestoze kojoj je bio izložen tužitelj pri obavljanju poslova kod prednika tuženika.

Na temelju medicinske dokumentacije i nalaza sudskih vještaka, nižestupanjski sudovi su zaključili da je kod tužitelja verificirano profesionalno oboljenje azbestoze pluća i pleure, zbog čega je tuženik pozivom na odredbu čl. 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), obvezan tužitelju naknaditi štetu.

Nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da se radilo o djelatnosti s povećanom opasnošću, kod koje je predviđena odštetna odgovornost po principu uzročnosti. Tuženikova odgovornost temelji se i na odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine”, br. 9/83, 17/86, 26/93 i 29/94), kao i na navedenim odredbama ZOO-a, s obzirom da se radi o

opasnoj djelatnosti. Prema odredbama Zakona o zaštiti na radu, koji u ovom slučaju predstavlja “lex specialis” odgovornost poslodavca je konzelno i na njemu je teret dokaza u cilju eventualnog oslobađanja od odgovornosti za štetu koju trpi tužitelj. Nižestupanjski sudovi su utvrdili postojanje uzročne veze između poslova i radnih zadataka koje je obavljao tužitelj kao djelatnik prednika tuženika i nastalog oboljenja, radi čega tuženik odgovara za tužitelju nastalu štetu.

Pri određivanju visine tužitelju nastale štete, nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju u ime satisfakcije zbog smanjenja životne aktivnosti koja zapravo predstavlja umanjenje životnih i radnih sposobnosti za 50%, zbog čega će tužitelj biti u nemogućnosti da obavlja svakodnevne poslove ili će ih obavljati sa znatno pojačanim naporima dosudili iznos od 130.000,00 kn, te za pretrpljene fizičke boli 20.000,00 kn, a imajući u vidu intenzitet i trajanje istih koje su utvrdili vještaci medicinske struke, kao i za pretrpljeni strah, a imajući u vidu intenzitet i trajanje istih utvrđenih po vještacima dosudili iznos od 20.000,00 kn. Naime, dosuđena visina tužitelju nematerijalne štete po navedenim osnovima je utvrđena sukladno odredbama čl. 200. ZOO-a.

Iz iznijetih razloga nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog navedenih razloga revizija tuženika se pokazuje neosnovanom, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a trebalo odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 09. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.