Revr-1526/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1526/10-2

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, po sucu Draganu Katiću u pravnoj stvari tužitelja Đ. R. iz B., koga zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., protiv tuženika „B.“ d.d., V., koga zastupa punomoćnica M. Č. P., dipl. iur., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru, poslovni broj Gž-1440/10-3 od 11. lipnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj P- 2908/08 od 26. travnja 2010., 14. prosinca 2012.,

r i j e š i o j e:

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Tuženiku se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi djelomično ništetnim sporazum o uređenju radno-pravnog statusa bivših radnika „B.“ d.d., sklopljen 18. svibnja 2007. između tužitelja – Udruženja radnika B. iz V. po punomoćnicima P. M., odvjetniku iz V. te M. B. i Đ. P., odvjetnicima iz V. i tuženika, kao da mu tuženik isplati iznos od 34.500,00 kn (otpremnine s neisplaćenim plaćama) s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je odbijena je žalba tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova i naloženo mu naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 347,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 – dalje: ZPP) koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11), radi jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana. Predlaže ukinuti

đenje.

nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno su

U odgovoru na reviziju tuženik predlaže odbaciti, odnosno odbiti reviziju kao neosnovanu i traži naknadu troškova odgovora na reviziju.

Revizija nije dopuštena.

Prema čl. 382. st. 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Prema st. 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev da se utvrdi djelomično ništetnim predmetni sporazum utvrđujući u bitnome da je sklapanje tog pravnog posla bila stvar slobodne volje ugovornih strana, odnosno da osporeni sporazum nije djelomično ništetan budući sklapanje različitih sporazuma kojima se uređuju prava drugačijih skupina radnika ne dovodi do diskriminacije, tj. do nezakonitog (različitog) uređenja prava radnika u odnosu na druge takve osobe u usporedivoj situaciji.

Glede dužnosti da određeno naznači pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, revident je postavio četiri određena materijalnopravna pitanja i jedno postupovnopravno pitanje.

Međutim, iako je određeno naznačio pravna pitanja zbog kojih podnosi izvanrednu reviziju, u sadržaju revizije nisu izloženi razlozi o tome zašto revident smatra da su postavljena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (što je jedna od temeljnih postupovnopravnih pretpostavki dopustivosti ovakve revizije – čl. 382. st. 3. ZPP).

Naime, revident u tom smislu ističe da su sva navedena pravna pitanja od izrazite važnosti kako za osiguranje jedinstvene primjene zakona, tako i za ravnopravnost građana jer da u sudskoj praksi Vrhovnog suda nikada nije zabilježen ovakav slučaj, odnosno ovakvo rješavanje pitanja koja su usko povezana s radnim statusom radnika kod određenog poslodavca.

Pri tom se revident izrijekom poziva na odredbe čl. 2. i čl. 14. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01 i 137/04 – pročišćeni tekst) te čl. 54. Ustava Republike Hrvatske.

Ovakav sadržaj revizije ne može se podvesti pod slučaj u kojem bi postojali razlozi za podnošenje izvanredne revizije. To je zato jer se u ovom predmetu očigledno ne radi o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, a niti bi se moglo očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o postavljenim pitanjima imati različita shvaćanja (jer u predmetima postupa isti županijski sud). Konačno, s obzirom da revizijski sud o postavljenim pitanjima još uvijek nije zauzeo shvaćanje, pobijana odluka drugostupanjskog suda ne može ni biti utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda, a po mišljenju revizijskog suda, u konkretnom slučaju ne postoji niti mogućnost da drugostupanjski sudovi različito tumače (inače jasne) zakonske odredbe na koje se poziva revident.

Revident u podnesenoj reviziji zapravo osporava pravilnost primjene materijalnog prava, a dijelom i činjeničnog utvrđenja, međutim, revizijski sud u ovakvom slučaju ispituje pobijanu presudu samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena (čl. 392.a ZPP).

Revizija tužitelja zbog toga ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za dopustivost izvanredne revizije koje prema odredbi iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP moraju biti kumulativno ispunjene.

Iz tih je razloga revizija nedopuštena slijedom čega je, primjenom odredbe iz čl. 392. st. 1. ZPP, valjalo riješiti kao u izreci.

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje ove parnice (čl. 166. st. 1. u svezi čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu, 14. prosinca 2012.

Sudac:

Dragan Katić, v.r.