Rev-1772/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1772/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Zlatka Crnića kao predsjednika vijeća, te Ivice Crnica, Miroslave Vekić, dr. Ive Grbina i Radomire

Felicijan-Maoduš, kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja J. d. L. iz S., kojeg zastupa predsjednik Č. A., dipl. pravnik, protiv tuženika K. D. iz S., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik iz S., radi iseljenja iz poslovne prostorije, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 8. ožujka 1991. godine posl. br. Gž-834/91, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 13. prosinca 1990. godine posl. br. P- 1512/90, u sjednici održanoj 11. rujna 1991. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev i tuženiku je naloženo da tužitelju preda ispražnjene poslovne prostorije u Društvenom domu tužitelja, u S. a koje se sastoje od 40 m[2] zatvorenog prostora i kuhinje površine 25 m[2] koje se nalazi u donjem dijelu doma te 315 m terase na istočnom dijelu doma, slobodne od osoba i stvari u roku od 8 dana. Ujedno je tuženiku naloženo da plati tužitelju i parnični trošak odmjeren u iznosu od 853 konvertibilnih dinara.

Drugostepenom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Drugostepenim rješenjem ukinut je otkazni nalog Općinskog suda u Splitu - IR-1029/89, od 26. prosinca 1989. godine.

Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 7. i toč. 13. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj je odgovorio na reviziju tuženika smatrajući da ona nije osnovana. Zato predlaže da je revizijski sud odbije.

Javno tužilaštvo Hrvatske nije se izjasnio o reviziji tuženika.

Revizija nije osnovana.

Tuženik smatra da tužba koju je tužitelj podnio 26. studenoga 1990. godine nije mogla biti postavljena u ovom postupku, jer da se radi o tužbi sasvim novog osnova. Ocjenjuje da mu je takovim postupanjem onemogućeno raspravljanje u ovom predmetu.

Takav prigovor tuženika s pravom je otklonio već žalbeni sud. Iz toka postupka nesumnjivo je da tužitelj zahtjeva da mu tuženik preda u posjed poslovne prostorije u kojima tužitelj ima pravni status zakupodavca, a tuženik pravni status zakupca.

Iz toka postupka vidljivo je da je tužitelj podnio prijedlog za otkaz ugovora o zakupu poslovne prostorije, te da je prvostepeni sud izdao otkazni nalog pod brojem IR- 1029/89-2, od 26. prosinca 1989. godine. Protiv tog rješenja prvostepenog suda prigovor je podnio tuženik, pa je zakupodavac dobio položaj tužitelja, a zakupac položaj tuženika (čl. 45. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama

- pročišćeni tekst "Službeni list SFRJ", br. 43/65 i 57/65 i "Narodne novine SRH", br. 52/71). Prijedlog za otkaz ugovora o zakupu poslovnog prostora sastoji se od zahtjeva da se prihvati otkaz i naloga da se tuženik iseli iz poslovnih prostorija tužitelja. Činjenično taj se zahtjev zasniva na tvrdnji tužitelja da tuženik koristi poslovne prostorije protivno ugovoru.

U toku postupka tužitelj je podneskom od 26. studenoga 1990. godine, pozivom na odredbu čl. 49. i čl. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, predložio da sud donese presudu kojom će naložiti tuženiku da iseli iz navedenih prostorija i preda ih tužitelju u posjed. Tužitelj je time, zapravo povukao zahtjev za otkaz ugovora o zakupu poslovne prostorije, ali je ostao kod zahtjeva za iseljenje tuženika iz te prostorije, no po drugom pravnom osnovu. Činjenice na kojima tužitelj zasniva drugi pravni osnov, u biti su iste kao one činjenice na kojima je zasnivao zahtjev za otkaz ugovora o zakupu poslovne prostorije i ispražnjenje tih prostorija od osoba i stvari tuženika.

Prema tome za prihvatiti je zaključak drugostepenog suda da se tokom postupka raspravljalo o istim činjenicama, te da je tokom cijelog postupka, tužitelj u suštini zahtijevao od tuženika da se iseli iz navedenih poslovnih prostorija i da mu ih preda u posjed.

Zato nije osnovana tvrdnja tuženika da se u ovom slučaju radi o preinaci tužbe kojoj se on može osnovano protiviti. Naprotiv u ovom slučaju radi se o promjeni pravnog osnova tužbenog zahtjeva, tj. umjesto poziva na odredbu čl. 45. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama, tužbeni zahtjev se zasniva na odredbi čl. 49. toč. 1. tog zakona (prestanak ugovora o zakupu poslovne prostorije na osnovi odustanka zakupodavca).

Kako se, pak, tokom cijelog postupka raspravljalo upravo o okolnosti da li je zakupac koristio poslovne prostorije protivno ugovoru, a napose da li je u njima učinio preinaku bez suglasnosti zakupodavca, to je osnovano drugostepeni sud otklonio tvrdnju tuženika da mu nije bilo omogućeno raspravljanje u ovom postupku, te da bi time bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 7. ZPP. Nije, zbog navedenih razloga, osnovana niti tvrdnja revidenta da je sud raspravljao bez valjane tužbe.

Suprotno tvrdnji tuženika ne postoji niti bitna povreda odredaba iz čl. 354. st. 1., a niti iz čl. 354. st.

2. toč. 13. ZPP. Sudovi nižeg stepena proveli su postupak i sastavili pobijanu i prvostepenu presudu u skladu s odredbama ZPP. Pri tome su za svoje odluke naveli jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima.

Nije sporno da tužitelja zastupa predsjednik Društva tj. zakonski zastupnik. Okolnost da je predsjednik tužiteljskog Društva ujedno sudac Okružnog privrednog suda ne dovodi tuženika u neravnopravni procesni položaj. U ovom predmetu postupak je proveden u skladu sa odredbama ZPP, pri čemu je strankama omogućeno da iznesu tvrdnje i dokaze za njih. Na osnovi tako prikupljene procesne grade sudovi su donijeli zakonite i pravilne odluke.

Tuženika ne dovodi u povoljniji pravni položaj ni činjenica da je ovaj revizijski sud rješenjem posl. br. Rev- 3053/90-2, od 20. veljače 1991. godine ukinuo odluke Okružnog i Općinskog suda u Splitu u predmetu pod posl. br. P-851/91, Općinskog suda u Splitu. U tom predmetu stranke su se istina sporile o iseljenju tuženika iz istih poslovnih prostorija, koje su predmet i ovog postupka, ali zbog drugih činjenica i zbog drugog pravnog osnova.

Na ishod ovog postupka nema utjecaja ni činjenica da je J. D. podnio protiv stranaka u ovom predmetu tužbu pred Općinskim sudom u Splitu pod posl. br. P-1295/90, kojom J. D. kao tužitelj traži da se utvrdi da je on sa tuženikom J. d. L. iz S. sklopio ugovor o zakupu navedenih poslovnih prostorija (čl. 198. ZPP). Ta okolnost (tzv. tužba "glavnog miješanja") nije razlog za obvezni prekid parničnog postupka u ovom predmetu. Činjenica, dakle, da sudovi nižeg stepena nisu odredili prekid ove parnice, ne znači da su oni time povrijedili odredbe ZPP na štetu tuženika K. D.. Isto vrijedi i u odnosu na činjenicu da prvostepeni sud nije izričito odlučio o prijedlogu J. D. za miješanje u ovu parnicu na strani tuženika.

Nije relevantno niti pozivanje tuženika na odredbe čl. 22. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama i čl. 73. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ", br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89).

Nisu, zbog navedenog, osnovani revizijski razlozi koji se odnose na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 385. st. 1. toč. 1. i 2. ZPP.

Ne postoji, pak, niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 386. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prvostepeni sud je utvrdio da je tuženik protivno ugovoru od 10. ožujka 1989. godine učinio preinake u zakupljenom prostoru bez prethodne suglasnosti zakupodavca.

Pozivom na odredbu čl. 49. toč. 1. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama taj sud ocjenjuje da su ispunjene pretpostavke za odustanak ugovora o zakupu. Zbog toga je prihvatio tužbeni zahtjev za iseljenje tuženika iz tih prostorija i predaju tih prostorija u posjed tužitelju.

Činjenična utvrđenja i pravnu ocjenu prvostepenog suda prihvatio je i drugostepeni sud.

U navedenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji sudovi su pravilno primijenili odredbu čl. 49. toč. 1., čl. 51. i čl. 52. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama kad su tužbeni zahtjev prihvatili. Zato nije osnovana niti revizija tuženika u dijelu u kojem taj revident tvrdi da su sudovi nižeg stepena pogrešno primijenili materijalno pravo (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

Zbog navedenih razloga a prema čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

Drugostepeno rješenje, kao nepobijano, nije dirano.

U Zagrebu, 11. rujna 1991.

Predsjednik vijeća:

Zlatko Crnić v.r.