Pst-122/2013-1 · Općinski sud u Splitu

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Pst-122/13

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja P. C. pok. I. iz V., O.: …, kojeg zastupa punomoćnik M. A., odvjetnik u V., protiv tuženika pod 2 P. V. pok. A. iz V., O.: …, kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., pod 5 M. C. iz V., O.: …, pod 6 Đ. C., iz V., O.: …, oboje kao sunasljednika I. C. pok. I. i kao sunasljednika V. V. ud. C., koja je sunasljednica P. V. ud. P. rođ. B., koje zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik u V., pod 9 B. R. žene A. iz V., pod 10 G. M. žene S. iz V., O.: …, pod 11 A. P. žene D., iz Z., i pod 12 N. P. sina I. iz Z., onih pod 9 - 12 i kao nasljednika I. V. koji je sunasljednik P. V. ud. P. rođ. B., radi utvrđenja i uknjižbe prava vlasništva, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja I. A., odvjetničkog vježbenika, tuženika pod 2 i njegovog punomoćnika te zamjenice zamjenika punomoćnika tuženika pod 5 i 6 A. Č., odvjetničke vježbenice kod B. B., odvjetnika u S. dana 20. travnja 2017. na ročištu radi objave dana 29. svibnja 2017.

p r e s u d i o j e

Prihvaća se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I Utvrđuje se da je tužitelj P. C. pok. I. iz V., O.: …, vlasnik nekretnina oznake čest. zem. 3391/1 i 3391/2 Z.U. 7410 K.O. V. za 425/864 dijela.

II Utvrđuje se da je tužitelj P. C. pok. I. iz V., O.: …, suvlasnik za 425/864 dijela nekretnine oznake čest. zem. 3391/3 Z.U. 7410 K.O. V. koji je na skici lica mjesta vještaka mjernika R. R. "U V., studeni 2015. godine", a koja se proglašava sastavnim dijelom ove odluke, označen slovima A-B-C-D-E-F-A

III Ovlašćuje se tužitelj temeljem ove presude postići i izvršiti cijepanje i prenumeraciju čest. zem. 3391/3 kako je gore označeno te se nadalje određuje kako će se temeljem ove presude u zemljišnim knjigama izvršiti upis prava vlasništva na tužitelja u gore označenom dijelu cjeline, uz istodobno brisanje svakog takvog prava, u gore označenim dijelovima vlasništva tužitelja, s imena upisanih suvlasnika ili njihovih slijednika i to P. V. ud. P. rođ. B., sada pokojne po nasljedniku I. V., sada pokojnom po nasljednicima B. R., G. M. i pok. Z. P., po nasljedniku N. P., P. V. pok. A. osobno i kao nasljedniku P. V. ud. P., B. R. ženi A., G. M. ženi S., A. P. ženi D. te N. P. sinu I.",

dok se za više zatraženih suvlasničkih 247/864 dijela tužbeni zahtjev sadržan u točkama I i II odbija kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženicima u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.587,50 kn.

Obrazloženje

Dana 28. siječnja 2013. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tuženika radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama oznake čest. zem. 3391/1, 3391/2 i 3391/3 Z.U. 2013 K.O. V.. Navodi kako je 1975. nakon smrti majke V. V. ud. C. postao posjednik i vlasnik predmetnih nekretnina koje obrađuje i drži do danas, uz napomenu kako su mu brat, a sada pok. I. C. i sestra A. V., prepustili svoje nasljedne dijelove, tako da su nekretnine diobom pripale tužitelju u cijelosti. Podneskom od 20. prosinca 2016. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev usmjeren na utvrđenje njegovog suvlasništva za 7/9 dijela nekretnina oznake čest. zem. 3391/1 i 3391/2 te 7/9 dijela cjeline nekretnine oznake čest. zem. 3391/3 koju je sudski vještak za geodeziju na skici lica mjesta označio slovima.

U svojim odgovorima od 26. veljače, 1. i 4. ožujka 2013. te 4. travnja 2014. tuženici pod 2 P. V., pod 5 M. C., pod 6 Đ. C., pod 9 B. R., pod 10 G. M., pod 11 A. P. i pod 12 N. P. usprotivili su se tužbi, pri čemu su tuženici pod 2, 9 – 12 istaknuli njezinu preuranjenost, ukazujući na potrebu cjelovitog rješavanja imovinsko-pravnih odnosa između upisanih suvlasnika, dok su tuženici pod 5 i 6 kao nasljednici tužiteljevog brata I. C., pored svega osporili diobu njihovog oca i strica, odnosno tužitelja.

Pravomoćnim rješenjem br. Pst-122/13 od 25. studenog 2013. tužba je odbačena u odnosu na raniju označenu tuženu pod 1 P. V. jer je utvrđeno kako je umrla prije zaprimanja tužbe, dok je pravomoćnom presudom zbog ogluhe br. Pst-122/13 od 28. studenog 2014. tužbeni zahtjev prihvaćen u odnosu na ranije označene tuženike pod 3 T. V., pod 4 M. V., pod 7 mldb. M. M. i pod 8 A. V., tako da je dokazni postupak valjalo provesti u odnosu na tuženike koji su iskazali protivljenje.

Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom posjedovnog lista od 14. siječnja 2013., zk izvadaka od 14. studenog 2012. i 17. veljače 2017., očitovanja od 6. prosinca 1941., tužbe br. IP-789/80 i zapisnika iz te parnice od 7. lipnja, 9. srpnja, 28. kolovoza, 10. rujna, 16. listopada i 11. studenog 1980. te dopisa od 14. srpnja 1980. i presude br. IP-789/80 od 11. studenog 1980., izvadaka iz katastra zemljišta od 22. srpnja 1980., očevidom održanim na licu mjesta 4. rujna 2015. uz sudjelovanje sudskog vještaka za geodeziju R. R. i pregledom njegovog nalaza od 8. prosinca 2015. s prilozima, povijesnih zk izvadaka od 6. veljače 2013. i 7. listopada 2015., uvjerenja o povijesnim promjenama na katastarskim česticama zemlje O. za katastar S., I. V. od 9. ožujka 2015. s prilozima, rješenja o nasljeđivanju br. O-733/84, saslušanjem svjedoka M. V., Z. P., M. S. i R. Ž. te tužitelja i tuženika pod 2 i 10 kao parničnih stranaka.

Stranke su popisale trošak postupka.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi ima li tužitelj valjanu pravnu osnovu za stjecanje suvlasničkih dijelova na nekretninama koje su predmet spora.

Pregledom zk izvatka od 17. veljače 2017. razvidno je kako su nekretnine oznake čest. zem. 3391/1, 3391/2 i 3391/3 Z.U. 7410 K.O. V., upisane kao suvlasništvo tužitelja P. C. pok. I. te tuženika i njihovih pravnih prednika, što među strankama nije bilo sporno, stoga je razvidna pasivna legitimacija tuženika u ovoj pravnoj stvari.

Pregledom povijesnog zk izvadaka od 6. veljače 2013. razvidno je kako su ovdje sporne nekretnine od osnutka zemljišne knjige bile upisane u Z.U. 2013 K.O. V. i to kao suvlasništvo G., I., A. i V. V., nasljednika P. V. G..

Pregledom očitovanja V. C. rođ. V. žene I. od 6. prosinca 1941. (među strankama nesporno majka tužitelja), razvidno je kako je navedena namirena za svoj nasljedni dio nakon smrti oca P. V. i brata G. V., tako što su joj braća I. i A. V. prepustili vlasništvo nekretnina oznake čest. zem. 3391/1, 3391/2 i 3391/3 Z.U. 2013 K.O. V..

Pregledom uvjerenja o povijesnim promjenama na katastarskim česticama zemlje O. za katastar S., I. V. od 9. ožujka 2015. s prilozima, razvidno je kako su predmetne nekretnine od osnutka katastra na otoku V. 1953. bile upisane u posjedovnim listovima br. 117 i 763. Posjedovni list br. 117 bio je upisan u odnosu na nekretnine oznake čest. zem. 3391/1 i 3391/2 u korist naslovnika I. C. pok. I. za cijelo, a u odnosu na čest. zem. 3391/3 za dio, a danas su u tom posjedovnom listu upisani njegovi nasljednici I. C. pok. I. (ovdje tužitelj), A. V. ž. M. i P. C. pok. I., svaki za po 1/3 dijela, sve sukladno rješenju o nasljeđivanju br. O-733/84. Naslovnik posjedovnog lista br. 763 A. V. pok. P. bio je upisan kao posjednik dijela čest. zem. 3391/3 i taj se upis nije mijenjao do danas.

Prilikom očevida održanog na licu mjesta na otoku V. 4. rujna 2015., tužitelj je kao predmet spora pokazao zemljište položeno na predjelu M. L. na kojem je zatečena poljska betonska kućica s gustirnom i zapuštena oranica na čijem su dijelu vidljivi ostatci vinove loze.

Sudski vještak za geodeziju R. R. u svom je nalazu od 8. prosinca 2015. identificirao pokazanu nekretninu utvrdivši kako je položena na tri katastarske čestice i to na cjelini čest. zem. 3391/1 i 3391/2 te na dijelu čest. zem. 3391/3 koju je na skici lica mjesta označio slovima A-B-C-D-E-F-A, dok je preostali i ovdje nesporni dio označio slovima E-F-G-H-E. Na ovo vještvo stranke nisu iskazale primjedbe, stoga ga ovaj sud prihvaća u cijelosti kao stručno i objektivno.

Odredbom iz članka 388. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 dalje: ZV) propisano je kako se stjecanje, promjene, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu toga Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Tužitelj tijekom postupka ističe diobu kao osnovu stjecanja prava vlasništva, a u prilog tome idu i neke od priloženih isprava, poput očitovanja njegove majke V. C. rođ. V. iz 1941., stoga je u ovom slučaju valjalo utvrditi jesu li se ostvarile pravne pretpostavke za stjecanje prava vlasništva temeljem pravnog posla sukladno odredbama Općeg građanskog zakonika (dalje OGZ), koji je u to vrijeme bio u primjeni.

Prema pravnom pravilu paragrafa 380. OGZ za stjecanje prava vlasništva bila je potrebna valjana pravna osnova (titulus) i pravni način stjecanja (modus), a prema pravilu paragrafa 431. OGZ prijenos prava vlasništva na nekretninama provodio se na nekretninama uknjižbom u zemljišnim knjigama kao načinom stjecanja, a sve temeljem ovjerene isprave u propisanoj formi. Međutim, sudska praksa jedinstveno je tumačila navedena pravna pravila na način da se vlasništvo nekretnina moglo steći ne samo upisom u zemljišne knjige, nego i na temelju ugovora, uključujući i onog sklopljenog u usmenoj formi, ukoliko je isti faktički proveden pri čemu se predaja posjeda tumačila kao pravni način stjecanja (modus).

Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka sud drži nedvojbeno utvrđenim kako su ovdje sporne nekretnine bile vlasništvo P. V., pravnog prednika svih stranaka u ovoj parnici, a njega su naslijedili sinovi G., I. i A. V. te kći V. V. udana C. (majka tužitelja), koja je razvrgnućem suvlasničke zajednice 1941. stekla ove nekretnine za cijelo, budući se tom diobom odrekla svog nasljednog dijela nakon smrti oca i brata G. u odnosu na druge nekretnine u korist preostale braće I. i A. V., pravnih prednika tuženika. Ovaj zaključak dodano potvrđuju svjedoci Z. P., M. S. i R. Ž., kojima je poznato kako su tužitelj, njegov brat i otac I. C. na predmetnom zemljištu M. L. sagradili poljsku kućicu s gustirnom i samostalno desetljećima obrađivali postojeći vinograd, a nemaju saznanja da im se netko tome protivio ili im to pravo kako osporavao. Iskaze ovih svjedoka valjalo je cijeniti uvažavajući kako se radi o susjedima predmetnog zemljišta, odnosno rođaku obitelji C. u dobi od 64, 54 i 82 godine, stoga je logično i očekivano kako su prethodnih pedesetak godina imali neposredan i objektivan uvid u posjedovno stanje nekretnine o kojoj su iskazivali, kao i o osobama koje su je koristile, radi čega sud njihove iskaze drži logičnim i uvjerljivim te im poklanja vjeru u cijelosti. Pored toga, ovi iskazi imaju uporište i u službenoj katastarskoj evidenciji, koja se na otoku V. vodi od 1953. i u kojoj je od prvog dana pravni prednik tužitelja I. C. upisan kao posjednik čest. zem. 3391/1 i 3391/2 za cijelo, odnosno za dio 3391/3.

Slijedom iznijetog, očito je kako je sporazum o diobi nasljednika P. i G. V. sklopljen 40-ih godina prošlog stoljeća proizveo željene pravne učinke među njegovim sudionicima, a poštovali su ga i njihovi nasljednici, ovdje parnične stranke, budući do zaključenja raspravljanja nije priložen niti jedan dokaz koji bi osporio iznesena utvrđenja o vlasništvu V. V. ili kako doveo u sumnju njezina ovlaštenja spram predmetnih nekretnina. Suprotno tome, dio tuženika kao upisanih suvlasnika ili njihovih nasljednika, nije osporio tužbu i u odnosu na te stranke i njihove suvlasničke dijelove donesena je presuda zbog ogluhe kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev, što dodatno potvrđuje stav suda. Što se tiče tuženika u odnosu na koje je vođen dokazni postupak, valja navesti kako oni u svojim odgovorima na tužbu i ne osporavaju prethodno iznesena utvrđenja u pogledu vlasništva tužiteljeve majke, već ističu neriješene imovinsko-pravne odnose prema nekretninama koje su pripale njihovim prednicima, ali to nije predmet ovog spora i ne može biti od pravnog značaja u ovoj stvari. Pored svega, tuženici pod 2 P. V. i pod 10 G. M. u svojim iskazima potvrđuju samostalnost i neosporavanost posjeda njihove tete V. C. i time priznaju tužiteljevu majku kao vlasnicu predmetnih nekretnina.

Uzimajući u obzir da je tužitelj naslijedio roditelje V. C. rođenu V. i I. C. pok. P. za 1/3 dijela te da mu je sestra A. V. prepustila svoj nasljedni dio (potvrđeno presudom zbog ogluhe), jasno je kako je na taj način stekao 2/3 dijela roditeljske ostavine, a tome je valjalo pridodati i 1/9 dijela mldb. M. M. (potvrđen presudom zbog ogluhe) koji je naslijedio nakon smrti svog djeda, odnosno tužiteljeva strica I. C. pok. I. (nesporno među strankama nasljednici mldb. M. M. te tuženici pod 5 M. C. i pod 6 Đ. C., svaki za po 1/3 dijela). Dakle, u pravu je tužitelj kada tvrdi da je na navedeni način stekao 7/9 dijela spornih čestica, međutim tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje njegovog suvlasništva za upravo taj dio nije bilo moguće prihvatiti. Naime, već ranije navedenom presudom zbog ogluhe tužbeni zahtjev prihvaćen je u odnosu na 98/576 suvlasničkih dijelova tuženika T. V. (49/576 dijela) i M. V. (49/576 dijela), a tužitelj I. C. pok. I. već je upisan kao suvlasnik za 50/432 dijela (25/432 + 25/432), kako proizlazi iz vlasničkog lista od 17. veljače 2017. Ovo znači da je tužitelj već upisan ili pravomoćnom sudskom odlukom utvrđen suvlasnikom za 247/864 dijela (98/576 + 50/432) nekretnina koje su predmet ovog spora i taj suvlasnički dio valjalo je odbiti od zatraženih 7/9 dijela (7/9 – 247/864), što daje razliku od 425/864 dijela, za koji je tužbeni zahtjev u odnosu na čest. zem. 3391/1 i 3391/2 valjalo prihvatiti. Isto tako, valjalo je prihvatiti i utvrđenje da je tužitelj suvlasnik u istovjetnom suvlasničkom dijelu u odnosu na dio čest. zem. 3391/3 koju je sudski vještak za geodeziju označio slovima A-B-C-D-E-F-A i koja u naravi predstavlja jedinstvenu, fizički izdvojenu cjelinu, dok je za 247/864 dijela, njegov zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

Sukladno iznesenom, odlučeno je kao u točkama I – III izreke ove presude.

Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu odredbe iz čl. 154. st. 3. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 dalje ZPP), budući tužitelj nije uspio u razmjerno malom dijelu tužbenog zahtjeva zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, uz napomenu kako su tuženici do zaključenja raspravljanja isticali protivljenje tužbi. Dakle, valjalo mu je priznati trošak sastava tužbe od 28. siječnja 2013. te podnesaka od 16. prosinca 2013. i 20. prosinca 2016., kao i zastupanja na ročištima održanim 4. rujna 2015. i 14. lipnja 2016. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku navedenu radnju. Također mu je priznat trošak zastupanja na ročištima održanim 27. rujna 2016., 12. siječnja, 21. veljače i 20. travnja 2017. u iznosu od 500,00 kn za svako, kao i zastupanja na ročištima održanim 9. veljače, 5. travnja i 22. studenog 2016. u iznosu od 250,00 kn za svako, a sve u smislu Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1., 2. i 5. te Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 dalje OT), dok se u više zatraženom dijelu njegov zahtjev ne drži osnovanim i nužnim. S tim u vezi, tužitelju je priznato 7.750,00 kn koji iznos je valjalo uvećati za 25% PDV, trošak očevida i vještačenja u iznosu od 3.100,00 kn i sudske pristojbe tužbe i ove odluke u iznosu od 800,00 kn (400,00 kn + 400,00 kn), što daje ukupan priznati trošak u iznosu od 13.587,50 kn, kako je i odlučeno u točki IV izreke.

Split, 29. svibnja 2017.

S U D A C

Branko Malenica v.r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, a putem ovog suda u tri primjerka.