Gž-3145/2009-2 · Županijski sud u Puli - Pola

Posl.br.Gž-3145/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Zorana Šarića kao predsjednika vijeća, te Marije Sošić i Mirne Nade Terlević Sebastijan kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz P., zastupane po punomoćnici V. P., odvjetnici iz P., protiv tuženice N. D. iz R., zastupane po punomoćnicima R. B. i R. B. odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda iz P., radi isplate, odlučujući o tužiteljičinoj žalbi protiv presude Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl.br.P- 100/08-74 od 8. travnja 2009., u sjednici održanoj 26. listopada 2009.,

p r e s u d i o j e

I. Djelomično se prihvaća tužiteljičina žalba pa se presuda Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl.br.P-100/08-74 od 8. travnja 2009. djelomično preinačuje i sudi:

1. Nalaže se tuženici N. D. isplatiti tužiteljici M. B. svotu od 15.200,00 američkih dolara (slovima:petnaesttisućadvjesto) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 23. kolovoza 1997. po stopi koju su banke u mjestu ispunjenja odobravale na štedne uloge po viđenju u valuti duga, pa do 31. prosinca 2007.; od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje a u slučaju promjene stope prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodno tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženici N. D. nadoknaditi parnični trošak prvostupanjskog postupka tužiteljici M. B. u iznosu od 445,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbijaju zahtjevi tužiteljice i tuženice za naknadu parničnog troška prvostupanjskog postupka.

II. U preostalom se dijelu tužiteljičina žalba odbija kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Rovinju-Rovigno posl.br.P- 100/08-74 od 8. travnja 2009. u preostalom pobijanom dijelu u cijelosti.

III. Tuženica je dužna nadoknaditi tužiteljici srazmjerni trošak žalbe u iznosu od 2.038,00 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija tužiteljičin zahtjev za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je u cijelosti tužiteljičin tužbeni zahtjev radi isplate svote od 76.600,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti od 297.104,43 kn sa zateznom kamatom od 18% godišnje za razdoblje od 8. kolovoza 1997. a po stopi od 15% počevši od 1. srpnja 2002. i po stopi od 14% od 1. siječnja 2008. pa do isplate, a potom su odbijeni i svi eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi, kao i tužiteljičin zahtjev za naknadu parničnog troška, a njoj je naloženo nadoknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 23.485,00 kn.

Pravovremenom i dopuštenom žalbom ovu presudu pobija tužiteljica, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga. Bitnu povredu odredaba postupka nalazi u tome što u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, nedostaje ocjena izvedenih dokaza, posebno iskaza svjedoka i stranaka čiji su iskazi međusobno posve proturječni i nesuglasni sa ostalim materijalnim dokazima u spisu. Nadalje smatra netočnom tvrdnju prvostupanjskog suda kako je izvjesno da potvrda od 13. listopada 1997. ne sadrži tuženičin potpis, budući da iz nalaza vještaka grafologa ne proizlazi izvjesnost već samo vjerojatnost da sporni paraf nije tuženičin. Osim toga, ugovor o zajmu je neformalni ugovor pa nije nužno da bude sklopljen u pisanom obliku, a nesporno je da je tuženica primila od tužiteljice 23.000 DEM i ostatak u kunama, međutim nije nesporno da je tuženica bez prisile ili nagovora potpisala potvrdu od 8. kolovoza 1997. kojom je potvrdila kako je tužiteljica u zajednički posao, čiji je nositelj bila tuženica, uložila svotu od 15.200 američkih dolara 22. studenog 1996., te se obvezala vratiti navedeni iznos do 22. kolovoza 1997. zajedno sa svim troškovima (kamatama na pozajmicu) ili dozvoliti pristup svim dokumentima i direktan kontakt sa osobama gdje je novac uložen, što da je uostalom potvrdila i sama tuženica kada je 26. kolovoza 2005. saslušana kao parnična stranka, iz razloga što je tuženica u odgovoru na tužbu navela kako je tu potvrdu od 8. kolovoza 1997. potpisala pod pritiskom S. Š. koja je s tužiteljicom došla kod nje u R..

S obzirom na nesuglasnost stranaka o bitnim sastojcima toga ugovora, smatra da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda kako su stranke zaključile ugovor o ortakluku. U potvrdi se međutim govori ne samo o ulaganju u zajednički posao već i o vraćanju uloga sa svim troškovima, te kamata na pozajmicu i pristup svim dokumentima i direktan kontakt sa osobama, što su posve različite obveze koje nisu u međusobnoj vrijednosnoj korelaciji, a posebno ne u odnosu na obvezu vraćanja 15.200,00 američkih dolara, čime je povrijeđeno načelo jednake vrijednosti davanja kao jedno od osnovnih načela ZOO-a. Zato smatra očitim kako stranke nisu imale namjeru sklopiti ugovor o ortakluku, već ugovor o zajmu odnosno ugovor o preuzimanju ispunjenja kao konsenzualne ugovore za čiji nastanak nije potreban pisani trag kao što bi to bilo neophodno za ugovor o ortakluku u pogledu kojega bi tužiteljica svakako morala raspolagati barem nekom dokumentacijom u pogledu namjeravanog pravnog posla, a ona čak ne raspolaže ni dokazom o tome da je tuženici predala svotu od 15.200,00 američkih dolara.

Tužiteljica u svakom slučaju smatra nedvojbenom činjenicu što je ona tuženici predala svotu od 15.200,00 američkih dolara odnosno da je tuženica tu svotu od nje primila.

Predlaže preinačenje prvostupanjske presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva a podredno ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbe u iznosu od 6.115,00 kn.

Tužiteljica je osobno podnijela i pravodobnu dopunu žalbe u kojoj navodi kako je novac od J. K. pozajmila na inzistiranje tuženice, da je potvrda od 13. listopada 1997. vjerodostojna i istinita, da su istoga dana - 22. listopada 1996. - sklopljene police osiguranja s P. o., da se istoga dana išlo u T. i da je istog dana J. K. donio novac, kao i da nije točno da se radilo o zajedničkom financijskom poslu već je pozajmica novca izvršena tuženici za osiguranje njenog velikog posla.

Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu.

Žalba je djelomično osnovana.

Predmet je ovoga spora zahtjev tužiteljice M. B. da joj je tuženica N. D. dužna platiti svotu od 76.600,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti od 297.104,43 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. kolovoza 1997. do isplate, na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovorne obveze po osnovi preuzimanja ispunjenja duga u tom iznosu, a potom redom i najmanje dva eventualno kumulirana zahtjeva za isplatu, sve zato što tužiteljica tvrdi da je 22. studenog 1996. pozajmila tuženici svotu u protuvrijednosti od 15.200,00 američkih dolara koji novac je na tuženičin nagovor pozajmila od J. K. uz visoku kamatu pa je bila primorana uzeti novi zajam od P. I. d.o.o. P. kako bi vratila zajam J. K., a tuženica da je potvrdama od 8. kolovoza i 13. listopada 1997. preuzela ispunjenje tog duga ali to ispunjenje prema tužiteljici nije izvršila, slijedom čega je za nju nastupila višestruka šteta u vidu vraćanja duga kreditoru P. I. zajedno s kamatom i troškovima postupka.

Prvostupanjski sud je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, kako prvopostavljeni tako i eventualno kumulirane zahtjeve, uz obrazloženje kako je među strankama zapravo sklopljen ugovor o ortakluku (na takav ugovor da upućuje sadržaj potvrde od 8. kolovoza 1997. koju je tuženica nesporno potpisala nakon što je tu potvrdu sastavila tužiteljica) i da je po toj osnovi tužiteljica uložila svotu od 15.200,00 američkih dolara dajući je tuženici koja je taj novac uplatila na račun tvrtke u SAD-u, T., u gradu D., kao premiju osiguranja na broj računa banke „F. I. B.“ N. depozitarne osiguravajuće kuće, ali da se posao izjalovio, međutim da do toga nije došlo krivnjom tuženice već nepromišljenošću stranaka i neutemeljenim očekivanjem financijske dobiti, pa da stoga tuženica ne odgovara za štetu koja je nastala ortakluku, s tim što prvostupanjski sud ocjenjuje kako među strankama nije došlo ni do sklapanja ugovora o zajmu ni do sklapanja ugovora o preuzimanju ispunjenja (potvrdu od 13. listopada 1997. prvostupanjski sud ocjenjuje neautentičnom), pa da slijedom toga tuženica nije dužna tužiteljici vratiti novac - 15.200,00 američkih dolara - koji je nedvojbeno od nje primila.

Ispitujući ovu presudu u granicama žalbe te pazeći i po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba postupka i na pravilnu primjenu materijalnoga prava (čl.365. ZPP-a), ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako se u konkretnom slučaju radi o relevantnim elementima ugovora o ortakluku, ali nije pravilno primijenio sve odredbe ZOO/91 koje uređuju taj ugovor i u vezi s tim nije u cijelosti pravilno ocijenio isprave u spisu pa je u tom dijelu valjalo djelomično prihvatiti tužiteljičinu žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu, djelomično i iz razloga što je iz utvrđenih činjenica izveo neke nepravilne zaključke o postojanju drugih činjenica na kojima je također utemeljena presuda, a u preostalom dijelu žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi jer je doista neosnovan svaki tužiteljičin zahtjev preko svote od 15.200,00 američkih dolara u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate.

U prvostupanjskom postupku nisu počinjene apsolutno bitne povrede odredaba procesnoga prava na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, a ni povreda iz čl.354. st.2. toč.11. ZPP na koju se posebno poziva tužiteljica jer se prvostupanjska presuda može ispitati.

Iako tužiteljica nije utemeljila svoj tužbeni zahtjev na ugovoru o ortakluku već na ugovoru o zajmu i ugovoru o preuzimanju ispunjenja te iako je njezin zahtjev postavljen kao zahtjev za naknadu štete, ovaj žalbeni sud ocjenjuje kako je u pitanju pravna osnova tužbenog zahtjeva za koju sud nije vezan (arg. iz odredbe čl.186. st.3. ZPP-a).

Ovaj žalbeni sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da su stranke u konkretnom slučaju sklopile ugovor ortakluku i da na to posebno upućuje sadržaj potvrde od 8. kolovoza 1997. (list 4 spisa) koju je nesporno sastavila tužiteljica a potpisala ju je tuženica. U potvrdi je naime navedeno kako tuženica potvrđuje da je M. B. (nesporno tužiteljica) uložila u zajednički posao 15.200,00 američkih dolara, 22. studenog 1996., nosilac kojega posla je D. N. (nesporno tuženica) i koja se „kao nosilac posla obvezuje do 22. kolovoza 1997. vratiti ulog ili dozvoliti pristup svim dokumentima i direktan kontakt sa osobama gdje je novac uložen“ (to bi se moglo smatrati omogućavanjem prava tužiteljici na poslovodstvo i zastupanje, pravom da joj tuženica položi račun ili omogući osobni nadzor, što su također elementi ortakluka).

Tužiteljica je dakle u zajednički posao uložila svotu od 15.200,00 američkih dolara, dok tuženica nije dokazala da je uložila bilo kakav novčani iznos; posao se očito izjalovio te je propao i navedeni ulog kao zajednička imovina pa je očito došlo i do prestanka ortakluka (arg. iz odredbe čl.647.š toč.3. ZOO/91).

Prvostupanjski je sud međutim propustio primijeniti odredbu čl.647.z ZOO/91 kojom je propisana obveza doplate manjka u slučaju ako zajednička imovina nije dostatna za vraćanje uloga. Doplata manjka se u pravilu vrši prema razmjeru snašanja gubitaka, po kojoj osnovi bi tuženica stoga bila dužna isplatiti barem polovinu tužiteljičina uloga, pod pretpostavkom da su njihovi udjeli jednaki kako u dobiti tako i u gubitku (čl.647.o ZOO/91).

Tuženica bi stoga bila svakako dužna isplatiti tužiteljici polovinu njezina uloga, međutim ovaj žalbeni sud ocjenjuje kako su u konkretnom slučaju ostvarene pretpostavke da tuženica isplati tužiteljici cjelokupni ulog, iz razloga što su se tako sporazumjele (što je također moguće prema čl.647.o ZOO/91), a to upravo proizlazi iz sadržaja potvrde od 8. kolovoza 1997., kojom se tuženica kao nositelj posla obvezala vratiti tužiteljici do 22. kolovoza 1997. cjelokupni ulog od 15.200,00 američkih dolara, ili joj do tog dana dozvoliti pristup svim dokumentima i direktan kontakt sa osobama na mjestu gdje je novac uložen, što znači da je tuženica do 22. kolovoza 1997. imala pravo izbora, međutim nije dokazala da je tužiteljici omogućila pristup svim dokumentima i omogućila joj izravan kontakt sa osobama na mjestu gdje je uložen njezin novac.

Sama tuženica naime kaže (iskaz na listu 244 i 245 spisa) kako nije ni mogla tužiteljici omogućiti izravan kontakt sa osobama gdje je novac uložen jer ni ona sama te osobe nije poznavala, i ne samo to - već i da je 8. kolovoza 1997. (kada je nesporno sastavljena i potpisana potvrda) već bio propao posao s N. (sporni posao), što da su obje stranke mogle znati jer je posao propao još krajem 1996. godine a to su obje mogle znati jer su imale broj telefona i mogle zvati E. E., s tim što je ona - tuženica pokušavala zvati 15 dana nakon polaganja spornog iznosa (22. studenog 1996.) i mnogo puta kasnije ali više nikada nije dobila nikoga na tim brojevima.

Iz ovoga slijedi smo jedan zaključak - da je alternativni predmet obveze postao nemoguć pa se tuženičina obveza nužno ograničava na isplatu svote od 15.200,00 američkih dolara (arg. iz čl.407. ZOO/91).

Prvostupanjski je sud inače detaljno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice, ali je iz njih izveo nepravilan zaključak da je tuženica dala tužiteljici svu dokumentaciju vezanu za propalo zajedničko ulaganje i da je stavljanjem na raspolaganje tužiteljici broja telefona E. E. ispunila alternativnu obvezu iz potvrde od 8. kolovoza 1997.

Ostaje dakle tuženičina obveza na isplatu tužiteljici cjelokupnog uloga, s danom dospijeća 23. kolovoza 1997., od kada tužiteljica ima pravo i na zateznu kamatu, ali ne na zakonsku zateznu kamatu koja se plaća na domaću valutu jer tužiteljica nije imala pravo svoju tražbinu koja prema potvrdi od 8. kolovoza 1997. glasi na plaćanje u stranoj valuti (15.200,00 američkih dolara) jednostrano pretvoriti u tražbinu u domaćoj valuti niti je u toj valuti utužiti (tužiteljica potražuje isplatu kunske protuvrijednosti u iznosu od 297.104,43 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. kolovoza 1997. do isplate) jer je takvo postupanje protivno odredbi čl.307. st.1. ZOO/91 po kojoj odredbi se ispunjenje sastoji samo u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze tako da vjerovnik ne može zahtijevati nešto drugo. Tužiteljica bi doduše imala pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete ako je šteta koju je pretrpjela zbog tuženičina zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobila na ime zatezne kamate (prema odredbi čl.278. st.2. ZOO/91), međutim tužiteljica tako nešto nije dokazala, a šteta koju je očigledno pretrpjela zbog plaćanja previsoke kamate koju je sama ugovorila sa svojim kreditorima nije u relevantnoj uzročnoj vezi sa zakašnjenjem tuženice već je rezultat nepromišljenog postupanja same tužiteljice prije nego što je tuženica došla u zakašnjenje.

Ne može se prihvatiti ni tužiteljičina tvrdnja da se tuženica u potvrdi od 8. kolovoza 1997. obvezala na naknadu takve štete jer tako nije navedeno u toj potvrdi.Navedeno je da se N. D. kao nosilac posla obvezuje do 22. kolovoza 1997. vratiti ulog sa svim troškovima (kamate na pozajmicu), pa nije jasno o čemu se točno radi.

Kad se uzme u obzir činjenica da je takvu potvrdu pripremila i napisala sama tužiteljica (sada se u žalbi poziva i okolnost da je tuženica potvrdu potpisala pod prisilom) takva se nejasna odredba treba tumačiti u korist tuženice (arg. iz odredbe čl.100. ZOO/91).

Konačno - kako god da se promatra odnos stranaka, ostaje doista nepobitna činjenica da je tužiteljica dala tuženici svoj novac u svoti od 15.200,00 američkih dolara i da joj tuženica taj novac nije vratila niti omogućila stjecanje imovinske koristi u tom opsegu, iako se na to obvezala u potvrdi od 8. kolovoza 1997. (nije pobijala valjanost te potvrde) tako da je opravdano prihvatiti tužiteljičin zahtjev za isplatu 15.200,00 američkih dolara.

Ovaj žalbeni sud stoga ocjenjuje kako je tužiteljičin prvopostavljeni tužbeni zahtjev djelomično osnovan i to do visine od 15.200,00 američkih dolara zajedno s pripadajućom kamatom u skladu s valutom toga duga, koja kamata po takvoj relevantnoj stopi teče od 23. kolovoza 1997. jer je od tada tuženica u zakašnjenju pa do 31. prosinca 2007., a nakon toga kamata iz čl.29. st.2. u vezi sa čl.22. st.4. ZOO/05, dok je u preostalom dijelu takav zahtjev pravilno odbijen pa je valjalo potvrditi preostali dio prvostupanjske presude kojim je odlučeno o tom prvopostavljenom tužbenom zahtjevu.

Tužiteljičina žalba dakle nije osnovana protiv preostalog dijela prvostupanjske presude kojom je odbijen preostali dio prvopostavljenog zahtjeva kao ni protiv dijela presude kojim su redom odbijeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi, jer je iz provedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno zaključio kako među strankama nije sklopljen ugovor o preuzimanju ispunjenja kojim bi se tuženica obvezala prema tužiteljici da će ispuniti njezinu obvezu prema tužiteljičinu kreditoru P. I. d.o.o. P. (čl.453. ZOO/91).

Prvostupanjski je sud tako pravilno ocijenio neautentičnom privatnu ispravu na listu 5 spisa (potvrdu od 13. listopada 1997.) za koju tužiteljica tvrdi da ju je potpisala tuženica i da iz te potvrde proizlazi sadržaj ugovora o preuzimanju

i da iz nalaza vještaka grafologa ispunjenja iz odredbe čl.453. ZOO/91, buduć

proizlazi vjerojatnost da tuženica nije potpisala tu potvrdu, a ni iz drugih provedenih dokaza to ne proizlazi, niti je utvrđeno da su stranke ugovor takvoga sadržaja sklopile neformalno, dakle usmeno, o čemu je prvostupanjski sud dao valjano i iscrpno obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj žalbeni sud.

U situaciji kada tuženičin potpis na toj ispravi nije ovjeren a tuženica osporava da je to njezin potpis, teret dokaza da se radi o autentičnom potpisu je u cijelosti na tužiteljici. Tuženica zato nije dužna dokazivati negativnu činjenicu (da to nije njezin potpis) pa zato nije problematično ni to što iz nalaza vještaka proizlazi vjerojatnost (a ne izvjesnost) da na potvrdi od 13. listopada 1997. nije tuženičin potpis.

Tužiteljičina je žalba stoga neosnovana u cjelokupnom preostalom dijelu pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u tom preostalom dijelu.

Uslijed preinačenja prvostupanjske presude djelomičnim prihvaćanjem tužbenog zahtjeva (kvantitativno u otprilike 1/3 dijela) valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i to na način da je tuženica dužna nadoknaditi tužiteljici trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 445,00 kn, a iz razloga što se kvantitativno i kvalitativno gledano radi o podjednakom uspjehu (tuženica se tijekom cijelog postupka protivila osnovanosti osnova bilo kojeg dijela tužiteljičina zahtjeva), tako da bi tužiteljici pripadao trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 12.187,00 kn (50% od ukupno odobrenog troška od 24.375,00 kn) a tuženici trošak od 11.742,00 kn (50% od ukupno odobrenog troška od 23.485,00 kn).

Što se tiče visine odobrenog troška, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio visinu troška prvostupanjskog postupka koji je nastao tuženici (ukupno 23.485,00 kn

- za sastav žalbe 625 bodova, za zastupanje na ročištu 13. svibnja - 250 bodova, za zastupanje na ročištu 4. veljače 2009. - 500 bodova, na ročištu 25. ožujka 2009. -500 bodova i za sastav podneska od 5.ožujka 2009. - 50 bodova, odnosno ukupno 1925 bodova što uključujući i PDV od 22% iznosi ukupno 23.485,00 kn).

Tužiteljici je vođenjem ove parnice prouzročen trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 24.375,00 kn (za sastav tužbe 3.320,00 kn, za zastupanje na ročištu 19. lipnja 2001. 50% nagrade odnosno 1.660,00 kn, te za zastupanje na ročištima 4. studenog 2008., 4. veljače i 25. ožujka 2009. po 5.000,00 kn, što uključujući i PDV od 22% daje ukupni iznos od 24.375,00 kn), dok joj u preostalom dijelu zatraženi trošak nije odobren zato što - ročište 20. lipnja 2003. je odgođeno iz razloga što je tužiteljici naloženo specificirati tužbeni zahtjev, dakle urediti tužbu pa je to trošak koji je dužna sama snositi (trošak nagrade za sastav tužbe joj je već odobren), iz istog razloga joj ne pripada ni trošak za sastav podneska od 5. srpnja 2003. kojim je tužba uređena; 18. srpnja 2003. nije bilo ročišta; za podnesak od 28. lipnja 2005. nema dokaza da je sastavljen po punomoćnici - odvjetnici, dok su podnesci od 3. studenog 2008. i 20. ožujka 2009. predani na ročištima 4. studenog 2008. odnosno 25. ožujka 2009. za koja je tužiteljičinoj odvjetnici priznata puna nagrada od 500 bodova, a u spisu ne postoji podnesak od 18. ožujka 2009.

Srazmjerno žalbenom uspjehu tužiteljici pripada i 1/3 troška žalbe koji ukupno iznosi 6.115,00 kn, tako da joj je tuženica dužna nadoknaditi trošak žalbe u iznosu od 2.038,00 kn.

Iz svih navedenih razloga, a temeljem odredaba čl.373., 368. st.1. i 166. st.1. i 2. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao u izreci.

U Puli 26. listopada 2009.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić