Gzz-113/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 113/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K. iz V., zastupanog po punomoćniku D. G., odvjetniku iz V., protiv tuženika C. o. d.d., Filijala V., zastupanog po punomoćniku S. Č., odvjetniku u V., radi naknade štete, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 11. ožujka 1999. godine, broj DOG-46/99, izjavljenog protiv presude Županijskog suda u Vukovaru od 03. prosinca 1998. godine, broj Gž 630/98 i presude Općinskog suda u Vinkovcima od 29. lipnja 1998. godine, broj P 142/97, u sjednici održanoj dana 27. travnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e :

I Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti i preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru od 03. prosinca 1998. godine, broj Gž 630/98 i presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 29. lipnja 1998. godine, broj P 142/97-47, u odluci u glavnoj stvari i parničnom trošku i sudi:

Tužitelj J. K. iz V. odbija se s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.000,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 1992. godine pa do isplate i platiti mu parnični trošak u iznosu od 4.174,50 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tužitelju platiti tuženiku parnični trošak u iznosu od 400,00 kn, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici platiti tužitelju iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01. ožujka 1992. godine pa do isplate i naknaditi mu parnični trošak u iznosu od 3.974,50 kn, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, pa je presuda suda prvog stupnja potvrđena.

Ujedno je naloženo tuženici platiti tužitelju, na ime troškova odgovora na žalbu, iznos od 200,00 kn u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru i Općinskog suda u Vinkovcima, državni je odvjetnik podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti, smatrajući da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Predložio je da se zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati, a nižestupanjske preinače, tako što bi se tužitelja s tužbom i s tužbenim zahtjevom odbilo.

Tužitelj nije odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Tužitelj u ovom postupku traži obeštećenje, s tvrdnjom da je u njegovoj kući u prosincu mjesecu 1991. godine u V., došlo do provalne krađe, kada su mu otuđene stvari kućanstva u ukupnoj vrijednosti od oko 40.000 tadašnjih DEM.

U postupku suda prvog stupnja utvrđeno je, da je tužitelj imao sa tuženicom zaključen Ugovor o osiguranju stvari i kućanstva na iznos od 1.000.000 ondašnjih HRD, za period od 24. listopada 1991. godine do 24. listopada 1992. godine, po polici broj KO-47027 od 10. veljače 1991. godine. Utvrđeno je, da se kuća tužitelja nalazi u V., koja je u predmetnom razdoblju bila oštećena granatiranjem i na koju je palo sedam raketa, pa je za obeštećenje s osnove ratne štete tužitelj ishodio naknadu zbog oštećenog krova, ploče i krovišta.

Utvrđeno je da je tužitelj pretrpio štetu i na pokretninama, za koju traži obeštećenje u ovom postupku, jer da su predmeti kućanstva otuđivani iz kuće kroz vrijeme ratnih operacija, kada je tužitelj zbog ratne opasnosti boravio izvan kuće, a u ondje dobro opremljenom podrumu, a povremeno i dok je izbivao kao izbjeglica u M. kroz vrijeme najžešćih ratnih operacija u V.. Utvrđeno je da tužitelj nije tražio obeštećenje za ove predmete s osnova ratne štete u postupku traženja obeštećenja za kuću.

Kako nižestupanjski sudovi utvrđuju da su predmeti kućanstva tužitelja u prijeporno vrijeme otuđeni, unatoč toga što je tužitelj zaštitio prozore i ulaz u kuću nakon granatiranja i razbijanja stakala, pa nalazeći da se ne radi o posljedicama direktne ratne štete, udovoljavaju tužbenom zahtjevu i nalažu tuženici, kao osiguravatelju isplatu zatražene štete u visini svote osiguranja po navedenoj polici, a u iznosu od 1.000,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Pogrešno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su tužbenom zahtjevu udovoljili.

Naime, odredbom iz čl. 931. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91 – dalje ZOO), propisano je da osiguratelj nije dužan naknaditi štete uzrokovane ratnim operacijama ili pobunama, osim ako je drugačije ugovoreno.

Stavkom 2. iste zakonske odredbe propisano je da je osiguratelj dužan dokazati da je šteta uzrokovana nekim od tih događaja.

Slijedom nađenih utvrđenja proizlazi da je otuđenje predmeta kućanstva iz, ratnim djelovanjem oštećene kuće tužitelja, u kojoj tužitelj nije boravio, niti je u nju zalazio zbog ratne opasnosti u prijeporno vrijeme, već je boravio u izvanjskom podrumu ili u M., u uzročnoj vezi s ratnim operacijama, jer je grad V. bio izložen neposrednoj ratnoj opasnosti i nalazio se neposredno uz područje bojišnice tijekom 1991. godine.

Da bi se određena šteta smatrala ratnom, nije čak nužno da je ona nastala kao direktna posljedica ratnih djelovanja neprijatelja i ilegalnih skupina, već je dovoljno da je ona i samo posredna posljedica takvih djelovanja u vremenu od 15. kolovoza 1990. godine do okončanja Domovinskog rata. Te su pretpostavke u konkretnom slučaju ostvarene.

Kako nije utvrđeno da bi stranke uglavile da bi osiguratelj bio u obvezi naknaditi štetu i za slučaj da je ona nastala zbog ratnih operacija ili pobune, to nije bilo mjesta udovoljenu tužbenom zahtjevu.

Valjalo je zato iz tih razloga prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti i nižestupanjske presude preinačiti, te tužitelja s tužbenim zahtjevom odbiti, a ujedno i sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška, te ga obvezati na naknadu parničnog troška tuženici u visini plaćene pristojbe na žalbu protiv presude P 142/97-47 i na žalbu protiv rješenja P 142/97-79, a sve pozivom na odredbu iz čl. 408. st. 2., u svezi s čl. 395. st. 1. i čl. 166. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – ZPP).

U Zagrebu, 27. travnja 2004. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.