Rev-2466/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2466/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Radomire Felicijan-Maoduš, kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Borisa Guttmanna, Stanka Jesenkovića i Stanislava Plazonića, kao članova vijeća u gradjansko-pravnoj stvari tužiteljice B. Š. iz L., koju zastupa punomoćnik N. P., odvjetnik iz Z., protiv tužene Z. J. iz L., radi isplate, rješavajući reviziju tužiteljice protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 9. siječnja 1990. br. Gž 7749/89-2, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Zlataru od 17. srpnja 1989. br. P 588/88, u sjednici održanoj dana 21. veljače 1991.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostepenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj je tužena dužna isplatiti iznos od 800 DM u dinarskoj protuvrijednosti, prema tečaju valute na dan isplate, sa kamatom, te naknaditi parnični trošak.

Žalbu tužiteljice odbio je drugostepeni sud i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv drugostepene presude tužiteljica je izjavila pravovremeno reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

Odgovor na reviziju nije izjavljen.

Javni tužilac Hrvatske nije se izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Iako je tužiteljica u tužbi označila vrijednost predmeta spora na iznos od 400.000 pr. dinara (tužba je podnesena 13. prosinca 1988. godine, dakle za važenje odredbe da je revizija dopuštena kada vrijednost predmeta spora prelazi 800.000 pr. dinara -Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o parničnom postupku od 14. XI 1987. godine, "Sl. list SFRJ" br. 74/87) revizija je dopuštena jer je protuvrijednost devizne svote od 800 DM (čija se isplata traži - čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku) po srednjem tečaju na dan tužbe iznosila 2,187.627 pr. dinara.

Nije sporno da je tužiteljica dala tuženoj 1.000 DM a da joj je ona od toga vratila 200 DM. No, zahtjev za vraćanje zajma (kako ga je tužiteljica izrazila) sudovi su odbili, utvrdivši da je razlika od 800 DM ostala tuženoj na ime naknade za košnju njezine trave od strane tužiteljice i njenog supruga. To je, po utvrdjenju sudova, bila cijena za travu.

Nije u pravu tužiteljica kada ističe da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer da postoji proturječnost izmedju razloga presude i provedenih dokaza (čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP) i da se odluke ne mogu ispitati.

Točno je da sudovi nisu posebno cijenili iskaze svjedoka M. B. i T. H., ali ovi svjedoci o bitnim okolnostima spornog slučaja (da je razlika od 800 DM ostala tuženoj na ime prodane trave) nisu svjedočili.

Utvrdjenja sudova ponavljanjem utuženog iznosa temelje se na provedenim dokazima. Sudovi su obrazložili zašto i kojim iskazima svjedoka vjeruje a kojima ne i odlukama sudova nije ostvarena bitna povreda parničnog postupka na koju se poziva revident, a ovaj sud nije pronašao postojanje bitne povrede iz čl. 354. st. 2. t. 10. ZPP na koju pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili tužbeni zahtjev, budući da tužena nije dužna isplatiti utuženi iznos pa je revizija odbijena kao neosnovana i sudjeno kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 21. veljače 1991.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš, v.r.