Revr-889/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 889/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika E. d.o.o. u stečaju Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica B. Ć., odvjetnica u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-62/14-2 od 18. veljače 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-9417/13 od 26. studenoga 2013., u sjednici održanoj 10. lipnja 2015.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužiteljev tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju od 3. svibnja 2010. i odluke tuženika od 26. svibnja 2010., zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, zahtjev da sud naloži tuženiku tužitelja vratiti na posao referenta homologacije u odjelu Veleprodaje – Postprodaje, Sektor Tehničke službe, zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati bruto izgubljenu zaradu u iznosu od ukupno 343.815,62 kune sa pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke prvostupanjske presude i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška (točka I. izreke prvostupanjske presude), a tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 6.250,00 kuna (točka II. izreke prvostupanjske odluke).

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev ili ukinuti pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP) pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Tužitelj u reviziji u reviziji navodi da drugostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Smatra da u obrazloženju drugostupanjske presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama u odnosu na čl. 107. st. 3. Zakona o radu jer je drugostupanjski sud pobijanu odluku donio pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP. Tvrdi da drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude nije naveo iz kojih rezultata dokaznog postupka prvostupanjski sud crpi zaključak da tuženik nije bio dužan osposobljavati tužitelja. U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelj dijelom svojih navoda osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pritom iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza. Također ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 375. ZPP jer u obrazloženju nije ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

Suprotno tvrdnji tužitelja iznesenoj u reviziji tijekom postupka pred sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude, kao u i obrazloženju prvostupanjske presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama. Time što je drugostupanjski sud pobijanu presudu donio pozivom na zakonsko ovlaštenje iz odredbe čl. 375. st. 5. ZPP drugostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Zbog toga pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

U odnosu na drugi revizijski prigovor tužitelja u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka treba reći da tijekom postupka pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer je drugostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude ocijenio sve one žalbene navode koji su bili odlučni za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

Na navode tužitelja iznesene u reviziji, kojima u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pritom iznosi vlastitu ocjenu provedenih dokaza treba istaknuti da revizijski sud takve, činjenične navode, iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju od 3. svibnja 2010. i odluke tuženika od 26. svibnja 2010., zahtjev za utvrđenje da radni odnos tužitelja kod tuženika nije prestao, zahtjev da sud naloži tuženiku tužitelja vratiti na posao referenta homologacije u odjelu Veleprodaje – Postprodaje, Sektor Tehničke službe, zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati bruto izgubljenu zaradu u iznosu od ukupno 343.815,62 kune s pripadajućom zateznom kamatom tekućom na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate.

Tijekom prvostupanjskog postupka utvrđene su slijedeće činjenice:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu referent homologacije u odjelu Veleprodaje-Postprodaje, Sektor tehnička služba;

- da je tuženik 3. svibnja 2010. donio odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu tuženiku zbog gospodarskih i organizacijskih razloga jer je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je tužitelj radio kod tuženika;

- da je tužitelj protiv odluke o otkazu ugovora o radu pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava;

- da je tuženik donio Odluku o novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta zbog globalne gospodarske krize kojom je osobito pogođena automobilska industrija, radi smanjenja troškova poslovanja poslodavca i usklađenja broja radnika sa strukturom i veličinom poslovne aktivnosti poslodavca;

- da je Odluku o novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta ukinuto radno mjesto referenta homologacije u odjelu Veleprodaje – Postprodaje, Sektora tehničke službe pa je prestala potreba za obavljanjem poslova na kojima je radio tužitelj u okviru zasebnog radnog mjesta;

- da se razlozi otkaza ugovora o radu tužitelju temelje na Odluci o novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz koje proizlazi da je tuženik utvrdio da ukupno 14 radnika (među kojima je i tužitelj u ovoj pravnoj stvari) zaposlenih na neodređeno vrijeme kod tuženika predstavlja višak;

- da je tuženik u 2009. ostvario gubitak od 7.392.00 kuna, dok je 2010. ostvario gubitak od 79.471,00 kunu za razliku od prethodnih godina (2007. i 2008.) u kojima je poslovao sa dobiti;

- da je kod tuženika realizacija prodaje po poslovnim jedinicama u razdoblju od 2007. do 2010. kontinuirano padala;

- da je u odjelu Veleprodaje – Postprodaje, Tehnička služba tuženik na radnom mjestu referenta homologacije zapošljavao ukupno 2 izvršitelja i to tužitelja i T. S.;

- da je tužitelj u trenutku donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu kod tuženika bio zaposlen od 1997., da je tužitelj rođen 1966. i da nije imao obvezu uzdržavanja, dok je T. S. kod tuženika zaposlen od 19. ožujka 1996., da je rođen 19. veljače 1965. i nije imao obvezu uzdržavanja;

- da je radnik T. S. nakon otkazivanja ugovora o radu tužitelju ostao raditi kod tuženika, da je nakon otkaza ugovora o radu tužitelju on preuzeo i obavlja poslove radnog mjesta tužitelja, dok manji dio tih poslova obavlja D. Č.;

- da tuženik nije bio dužan izraditi program zbrinjavanja viška radnika u smislu odredbe čl. 120. st. 1. ZR;

- da kod tuženika nije djelovalo radničko vijeće;

- da tuženik tužitelja nije mogao zaposliti na nekom drugom radnom mjestu, a posebno ne na radnom mjestu I. Z., koja je bila na bolovanju u trenutku donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu, odnosno na radnom mjestu djelatnika N. Š.;

- da tuženik u vrijeme donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju nije imao slobodno neko drugo radno mjesto na kojem bi mogao zaposliti tužitelja.

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva sudovi su ocijenili neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u ovoj pravnoj stvari te pozivom na odredbu čl. 107. st. 1. točka 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR) i čl. 107. st. 3. ZR tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Pritom su sudovi ocijenili da je tuženik, donoseći predmetnu odluku o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu zbog gospodarskih i tehničkih razloga poštivao mjerodavne odredbe ZR. Budući da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu sudovi su posljedično odbili i tužbeni zahtjev za isplatu plaće (čl. 87. st. 3. ZR) i zahtjev tužitelja za vraćanje na rad (čl. 116. ZR).

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu jesu li sudovi odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 107. st. 1. i st. 3. ZR.

Tužitelj u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava zapravo tvrdi da u konkretnom slučaju nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 107. st. 1. točka 1. i st. 3. ZR. Pritom u reviziji iznosi niz činjenica kojima pokušava osporiti zakonitost i pravilnost tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužitelju. Tvrdi da ga je tuženik mogao zaposliti na nekom drugom radnom mjestu, da tuženik nije poštivao zakonske kriterije iz čl. 107. st. 3. ZR, da tuženik nije kod donošenja predmetne odluke o otkazu ugovora o radu uzeo u obzir tužiteljevu invalidnost od 30% te da sudovi nisu imali stručno znanje za ocjenjivanje činjenice koja su znanja za neko radno mjesto kod tuženika potrebna, a koja nisu.

Odredbom čl. 107. st. 1. točka 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz).

Prema odredbi čl. 107. st. 3. ZR pri odlučivanju o poslovno i osobno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti, invalidnosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

Uzimajući u obzir činjenično stanje utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka s jedne strane te citirane odredbe ZR ovaj revizijski sud je ocijenio da su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz odredbi čl. 107. st. 1. točka 1. ZR i čl. 107. st. 3. ZR kada su ocijenili zakonitom i dopuštenom tuženikovu odluku o otkazu ugovora o radu tužitelju.

Pravilno su sudovi ocijenili da tuženik, kao poslodavac, u smislu odredbe čl. 107. st. 3. ZR ima ovlaštenje slobodno odlučivati o tome kojim će utvrđenim kriterijima dati prednost kod donošenja odluke o redovitom poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.

Nadalje, sudovi su također pravilno ocijenili da u konkretnoj situaciji, tuženik, kod kojeg je realizacija prodaje po poslovnim jedinicama u razdoblju od 2007. do 2010. kontinuirano padala, zbog čega se je tuženik izmjenom poslovne strategije i donošenjem Odluke o novoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta pokušao održati na tržištu, od tuženika u smislu odredbe čl. 107. st. 4. ZR nije bilo opravdano očekivati da tužitelja osposobljava za neko drugo radno mjesto s poslovima veće složenosti koji se ne mogu naučiti u kratkom vremenskom razdoblju.

U odnosu na činjenične tvrdnje tužitelja iznesene u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene prava treba ponovno istaknuti da revizijski sud činjenične prigovore tužitelja iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti jer je odredbom čl. 385. st. 1. ZPP propisano da se revizija ne može podnositi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Prema tome, u ovoj pravnoj stvari nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

Zagreb, 10. lipnja 2015.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.