Rev-3375/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 3375/1993-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Stanka Hautza, Ilije Čuljata i Jasne Brežanski kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J.P. iz P., … , zastupanog po punomoćniku M.E., odvjetniku iz D.S., protiv tužene "C. o. " d.d. - Filijala Z., zastupane po Z.F. -C., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice izjavljene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Zagrebu od 18. svibnja 1993. godine, posl. br. Gž- 3931/93, kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zagrebu od 19. siječnja 1993. godine, posl. br. P- 53/92, u sjednici održanoj 20. travnja 1995.godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici da tužitelju plati iznos od (11,149.740 HRD) 11.149.74 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i naknadi parnični trošak u iznosu od (263.000 HRD) 263,00 kn, dok je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom u iznosu od (9,803.860 HRD) 9.803,86 kn.

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda po žalbi tužitelja na način da je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, te naloženo tuženici platež iznosa od 9.803,86 kn s pripadajućom zakonskom kamatom kao i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 99,00 kn. Protiv ove pravomoćne presude suda drugoga stupnja reviziju je izjavila tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog, da se preinači pobijana presuda i odbije tužitelj s tužbenim zahtjevom iznad iznosa od 11.149,74 kn, kao i parničnim troškom u iznosu od 99,00 kn. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tuženice sud prvoga stupnja dostavio je primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 - dalje: ZPP) na odgovor tužitelju i na izjašnjenje nadležnom Državnom odvjetništvu.

Tužitelj nije odgovorio na izjavljenu reviziju, niti se o istoj izjasnilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Opravdavajući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženica ističe da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o suodgovornosti tužitelja u omjeru od 10% za štetni događaj, jer da je tužitelj morao imati uključeno zamaskirano svjetlo (tada je zbog ratnih uvjeta bila na snazi Uredba o zamračenju), čime da bi bio uočljivi za štetnika. Nadalje, da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i to čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("NN" br. 53/91, 73/91 - dalje: ZOO) jer je previsoko dosudio naknade za utužene vidove nematerijalne štete, budući da dosuđeni iznosi po sudu prvoga stupnja predstavljao realnu satisfakciju za sve tužiteljeve tegobe.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren.

Sud prvoga stupnja je utvrdio, a sud drugoga stupnja ocijenio pravilnim utvrđenja suda prvoga stupnja iz kojh proizlazi:

- da je osiguranik tuženice upravljao dana 6. 10. 1991. godine motociklom bez upaljenog svjetla u mjestu C. u pijanom stanju, te je izgubivši kontrolu nad upravljačem motocikla prešao na lijevu stranu kolnika gdje je naletio na tužitelja koji je upravljao biciklom krećući se u suprotnom smjeru,

- da se nesreća dogodila u noćnim uvjetima (oko 18,30 sati) i da tužitelj nije imao upaljeno svjetlo,

- da je u štetnom događaju tužitelj zadobio udarnokrvne podljeve glave, rane razderotine desne strane čela i lica, prignječenje mozga, prijelom čeone i tjemene kosti sa desne strane, prijelom nosnih kostiju, ulazak zraka pod kožu glave i u lubanji, krvarenje u oba sinusa gornje vilice, prijelom proksimalnog dijela lijeve potkoljenice, te traumatski šok,

- da je tužitelj trpio bolove jakog intenziteta u trajanju od osam dana, srednje osam dana, manje četranaest dana, a povremeno manje bolove kroz tri mjeseca,

- da je tužitelj pretrpio jaki primarni strah u trajanju od dva dana, a poslije je trpio sekundarni strah zbog zabrinutosti za stanje svog zdravlja, te ishod cjelokupnog liječenja, što je kod njega izazvalo kao posljedicu reaktivnu neurozu,

- da je kao posljedica zadobivenih ozljeda ostalo kod tužitelja smanjenje životne aktivnosti od 45%, a da je u vrijeme ozljeđivanja bio star 40 godina,

- da su nakon ozljeđivanja na čelu i licu tužitelja ostali ožiljci, lijevi kut usana mu visi, a zbog jakog šepanja utvrđen je jaki stupanj naruženosti,

- da je tužitelju za vrijeme kućnog liječenja i mirovanja pružana tuđa pomoć i njega od strane druge osobe koju je platio 453,60 kn (453.600 HRD).

Na tako utvrđeno činjenično stanje sud drugog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti prihvatio.

Po stajalištu ovoga suda pravilno je drugostupanjski sud ustvrdio da tužitelj nije ni u najmanjoj mjeri svojim ponašanjem pridonio štetnoj posljedici. Činjenica, što je kritične zgode vozio bez upaljenog svjetla, nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, s obzirom da je nezgodu uzrokovao osiguranik tuženice koji je vozeći pod utjecajem alkohola izgubio kontrolu nad vozilom i prešao na svoju lijevu stranu kojom se propisno kretao tužitelj.

Stoga je drugostupanjski sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio čl. 174. ZOO jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 177. st. 3. ZOO, budući u konkretnom slučaju tuženica odgovara po kriteriju uzročnosti.

Sud drugoga stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo i to čl. 200. ZOO kada je utvrdio visine naknade nematerijalne štete i to za fizičke boli u iznosu od 2.500,00 kn, za strah 2.000,00 kn, za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti 12.000,00 kn i za naruženje 4.000,00 kn, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti propisane tom odredbom, a posebice imajući u vidu mnogobrojnost i lokaciju te težinu povreda, intenzitet i trajanje boli i straha, kao i opseg samih posljedica koje će tužitelja znatno ograničavati u svim životnim aktivnostima.

Zbog navedenih razloga revizija tuženika primjenom čl. 393. ZPP odbijena je kao neosnovana.

U Zagrebu, 20. travnja 1995.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.