I Kž-589/2000-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-589/00-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Neve Šibl, kao članova vijeća i tajnika u odjelu - višeg sudskog savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. R. Ž. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 5. lipnja 2000. godine, br. K-25/00, u sjednici održanoj 31. listopada 2000. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e:

Odbija se kao neosnovana žalba opt. R. Ž. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. R. Ž. i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, opisano u njezinoj izreci. Na temelju odredbe čl. 63. KZ optuženiku se u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17,00 sati 3. siječnja 2000. godine, pa nadalje.

Na temelju odredbe čl. 173. st. 7. KZ određeno je da se od optuženika oduzme droga, a na temelju odredbe čl. 76. KZ izrečena mu je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti. Na temelju odredbe čl. 122. ZKP optuženik je obvezan da naknadi troškove kaznenog postupka.

Protiv te presude opt. R. Ž., putem branitelja podnio je žalbu zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da je Vrhovni sud ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno da je preinači i izreče blažu kaznu.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske vraćajući spise nakon razgledavanja, stavio je prijedlog da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Optuženik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Protivno njegovim žalbenim navodima prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz odredbe čl. 367. st.

2. ZKP, jer se presuda ne temelji na nezakonitim dokazima iz odredbe čl.

9. st.

2. ZKP. Naime, iskazi svjedoka dati u tijeku istrage i glavne rasprave nisu nezakoniti dokazi jer nisu iznuđeni silom, prijetnjom ili drugim sličnim zabranjenim sredstvom. Prema tome, nema ni govora o postojanju bitnih postupovnih povreda. Osim toga, ovaj drugostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 397. st.

1. ZKP po službenoj dužnosti ispitao pobijanu presudu u pogledu postojanja ostalih bitnih postupovnih povreda iz toč.

1. citiranog članka pa ih nije našao. Optuženik nije u pravu ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i za svoje činjenične zaključke iznio je valjane razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Naime, utvrđenje da je optuženik počinio kazneno djelo, koje mu se stavlja na teret prvostupanjski sud je utemeljio na detaljnoj i savjesnoj analizi i ocjeni iskaza svjedoka J.

K. i F. L. te u povezanosti s materijalnim dokazima i obranom optuženika. Iz utvrđenog stanja stvari nedvojbeno proizlazi da je kod optuženika u inkriminirano vrijeme pronađena droga što on i sam priznaje. Na temelju iskaza svjedoka J. K. i F. L. u povezanosti s rezultatima uvida u izlist za mobilni telefonski aparat opt. R. Ž., prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je optuženik drogu držao radi prodaje te da je prodaju dogovorio i s J. K.. Sud je pravilno postupio kada nije prihvatio kao istinite njihove tvrdnje, jer upravo materijalni dokazi upućuju na suprotan zaključak.

Naime, iako i optuženik i svjedok K. uporno tvrde da se ne poznaju kao i da ni telefonom nisu kontaktirali, iz izlista za mobilni telefon optuženika je razvidno da je evidentiran ogroman broj razgovora, neuobičajeno za normalnu upotrebu telefona, a također je evidentirano više (pet) razgovora na telefonski aparat J. K.. Zato je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su optuženik i svjedok J. K. telefonske kontakte koristili za kupoprodaju droge. Pravilnost tog zaključka ne opovrgava ni okolnost da je optuženik, kao dugogodišnji konzument, i ovisnik o drogi sa znakovima blaže razvijene ovisnosti, što je utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka B.

U..

Optuženik nije u pravu kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Tu žalbenu osnovu optuženik ne obrazlaže, jer je istaknuta samo paušalno te se kao takva ne može ni ispitati. S obzirom da se o povredi kaznenog zakona može prosuđivati samo u odnosu na činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a kako je činjenično stanje pravilno utvrđeno, na njega je pravilno primijenjen kazneni zakon, kada je činjenje optuženika - neovlašteno nabavljanje radi prodaje droge pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ.

Optuženik neosnovano pobija prvostupanjsku presudu u odluci o kazni. Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je pri odmjeravanju kazne pravilno ocijenio značaj svih okolnosti navedenih u pobijanoj presudi, koje u smislu odredbe čl. 56. st. 1. i 2. KZ utječu na odluku o kazni te je optuženiku izrekao primjenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Kod toga protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio olakotnu okolnost da je optuženik sudjelovao u Domovinskom ratu i da je upravo tada počeo intenzivnije konzumirati drogu. No, kako je optuženik već osuđivan za istovrsno kazneno djelo, što predstavlja značajnu otegotnu okolnost, navedene olakotne okolnosti ne mogu biti razlog za blažu kaznu, jer je izrečena kazna zatvora neznatno viša od propisane najmanje mjere za to kazneno djelo. Zato i ovaj drugostupanjski sud smatra da će izrečena kazna ostvariti svrhu kažnjavanja iz odredbe čl. 50. KZ u okviru opće svrhe kaznenopravnih sankcija propisane odredbom čl. 6. KZ.

Izrečena sigurnosna mjera na zakonu je utemeljena.

Budući da je ovaj Vrhovni sud ocjenom žalbenih navoda utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti povrede zakona iz čl. 379. st. 1. ZKP, na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je žalbu na temelju odredbe čl. 387. ZKP kao neosnovanu odbiti te je presuđeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 31. listopada 2000. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović v.r.

Milan Gudelj v.r.