Rev-2169/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-2169/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Jakoba Miletića, kao predsjednika vijeća, te Vjere Delić, Gordane Matasić-Špoljarić, Marijana Ramušćaka i Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. K. –. M., iz L., zastupanog po L. G. odvjetniku u S., protiv tuženika S. d.d. iz S., radi isplate otpremnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 20. studenog 1998. br. Gž-1836/98, ispravljene rješenjem od 14. rujna 2001, kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sinju od 02. srpnja 1998. br. P- 121/97, u sjednici vijeća održanoj 27. ožujka 2002. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Sinju od 02. srpnja 1998. br. P-121/97 presuđen je tuženik isplatiti tužitelju otpremninu u iznosu od 11.205,00 kn, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.440,00 kn.

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 20. studenog 1998. br. Gž- 1836/98 navedena presuda je djelomično preinačena presuđenjem tuženika na isplatu iznosa od 971,00 kn, koja presuda je ispravljena rješenjem istoga suda od 14. rujna 2001. br. Gž- 1836/98 na iznos od 9.711,00 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je uložio reviziju s prijedlogom da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje, smatrajući da je preinačenjem prvostupanjske presude drugostupanjski sud odstupio od stajališta izraženog u brojnijim ranijim odlukama protiv istog tuženog, da zaposlenicima tuženog pripada pravo na isplatu otpremnine, prilažući reviziji nekoliko odluka suda drugog stupnja.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. ZPP-a dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti. Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99), na kojeg sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, nije ostvaren.

Predmetom spora je zahtjev tužitelja na isplatu otpremnine za 15 godina rada provedenog kod tuženika. Nižestupanjski su sudovi utvrdili tijekom postupka da tužitelju temeljem odredbe čl. 118. st. 1. Zakona o radu (“Narodne novine” br. 38/95, 54/95 i 65/95) pripada pravo na otpremninu u visini ½ prosječne plaće koju je tužitelj ostvario u zadnja tri mjeseca rada kod tuženika za svaku godinu kontinuiranog rada. Iako iz nespornih podataka o trajanju radnog odnosa tužitelja u vremenu od 12. listopada 1983. do 04. studenog 1996. i nesporno utvrđene ½ visine plaće tužitelja u zadnja tri mjeseca rada sa 747,00 kn proizlazi da je tužitelj bio u neprekidnom radnom odnosu 13 godina, sud prvog stupnja pogrešnim računanjem utvrđuje da je radni odnos trajao 15 godina, pa presuđuje tuženika na isplatu otpremnine u iznosu od 11.205,00 kn. Sud drugog stupnja preinačuje takvu presudu s obrazloženjem da je tužiteljev kontinuirani radni odnos trajao 13, a ne 15 godina. Iako iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da se tužitelju dosuđuje naknada za 13 godina rada u iznosu od 9.711,00 kn, u izreci presude pogrešno je naveden iznos od 971,00 kn, pa je naknadnim rješenjem od 14. rujna 2001. izreka presude suda drugog stupnja ispravljena na iznos od 9.711,00 kn.

Kad je u postupku utvrđeno da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika od 12. listopada 1983. do 04. studenog 1996., dakle ukupno 13 godina, kako pravilno utvrđuje drugostupanjski sud, da je u zadnja tri mjeseca prije prestanka radnog odnosa njegova prosječna plaća iznosila 1.494,00 kn, onda je primjenom odredbe čl. 118. st. 1. Zakona o radu pravilno sud drugog stupnja dosudio tužitelju iznos od 9.711,00 kn, jer taj iznos čini umnožak iznosa polovine prosječne plaće tužitelja u zadnja tri mjeseca od 747,00 kn s 13 godina provedenih na radu kod tuženika.

Odbijanjem tužbenog zahtjeva iznad 9.711,00 kn, dakle za daljnje dvije godine provedene na radu kod tuženika, drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo, jer je utvrdio da je tužitelj radio kod tuženika neprekidno 13 godina. Zato je primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 27. ožujka 2002.

Predsjednik vijeća: