Revt-66/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 66/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Petra Milasa, Marijana Ramušćaka, Vlatke Potočnjak- Radej i Gordane Gasparini, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. r. i. r. d.o.o. Z., zastupan po punomoćnici J. R., odvjetnici iz Z., Z.o.d. A. i Č., protiv tuženika G. i. d.o.o. Z., zastupan po punomoćnici V. A., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika podnesenoj protiv pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 2. ožujka 2004. godine broj Pž-4593/01, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 14. ožujka 2001. godine broj P-87/99, u sjednici održanoj dana 20. srpnja 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Revizija se odbija kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženik G. i. d.o.o. Z. obvezan tužitelju R. r. i. r. Z. isplatiti iznos od 1,793.260,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 1999. godine do isplate (I) više iznos od 305.375,52 kn na ime parničnog troška (II).

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je pravovremeno izjavio dopuštenu reviziju pozivom na revizijski razlog: pogrešnu primjenu materijalnog prava. Predložio je da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se obveže tuženika da mu isplati određenu novčanu svotu koja mu je nastala time što je tuženik odustao od ugovora po kojem se tužitelj obvezao za tuženika tiskati tjednik G.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud nije našao da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP), na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 386. ZPP, a na ostale se u reviziji i ne ukazuje.

Odlučujući o sporu, nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da se ugovorom sklopljenim među strankama 1. veljače 1998. godine tužitelj obvezao za tuženika, kao naručitelja tiskati tjednik G. za cijenu od 395.200,00 kn po broju, koji ugovor je sklopljen na vrijeme od jedne godine, s tim da se u tom vremenu ne može redovito otkazati,

- da je tuženik prije isteka ugovorenog roka dana 2. listopada 1998. godine obavijestio tužitelja da jednostrano raskida ugovor, tako da tužitelj nije bio u mogućnosti tiskati 16 brojeva tjednika G. da je prema nalazu sudskog vještaka, zbog jednostranog raskida ugovora od strane tuženika, za tužitelja nastala šteta u iznosu od 1,793.260,00 kn. Polazeći od izloženih utvrđenja pobijanom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev pozivom na odredbu čl. 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO), jer da tužitelj, zbog jednostranog raskida ugovora od strane tuženika, nije bio u mogućnosti obaviti ugovoreni posao, zbog čega nije mogao ostvariti zaradu, odnosno izmaklu mu planiranu korist.

Revizijski prigovori pogrešne primjene materijalnog prava svode se na to da su nižestupanjski sudovi, temeljem nalaza vještaka, pogrešno utvrdili visinu izmakle koristi, tako da su kod izračuna uzeli u obzir: revizijske troškove, troškove amortizacije, troškove kamate i dio plaće djelatnika.

Prema prosudbi ovog revizijskog suda, stranke su dana 1. veljače 1998. godine sklopile ugovor o djelu (čl. 600. ZOO), kojim se tužitelj za tuženika obvezao tiskati tjednik G. za razdoblje od jedne godine za određenu cijenu po broju tiskanog tjednika.

Odredbom čl. 629. ZOO, koja ima nadnaslov "Prestanak ugovora", propisano je da sve dok naručeni posao nije dovršen naručitelj može raskinuti ugovor kad god hoće, ali je u tom slučaju dužan isplatiti izvođaču ugovorenu naknadu, umanjenu za iznos troškova koje ovaj nije učinio, a koje bi bio dužan učiniti da ugovor nije raskinut, a i za iznos zarade što ju je ostvario na drugoj strani ili ju je namjerno propustio ostvariti.

Vještak je u svom nalazu pošao upravo od ugovorene cijene po broju tiskanog tjednika, kod čega nije uzeo u obzir troškove izrade (direktni materijal, struja, prijevoz i plaća izrade) i došao do zaključka da je tužitelju nastala šteta iz osnova izgubljene dobiti u iznosu od 1,793.260,00 kn, koja bi tužitelju ostala nakon podmire: dijela režijskih troškova, troškova amortizacije, troškova kamata i plaća djelatnika.

Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su, kraj izloženih činjeničnih utvrđenja prihvatili tužbeni zahtjev za navedeni iznos, koji pravni zaključak se temelji na odredbi čl. 629. ZOO, koja u ovom slučaju ima značaj specijalne zakonske odredbe.

Budući da se prema izloženom nije ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a kako nije počinjena ni bitna povreda odredbe parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je reviziju valjalo odbiti i presuditi kao u izreci (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. srpnja 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.