Rev-x-590/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 590/10-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice V. G. ud. I., drugotužitelja mldb. I. G. pok. I., i trećetužitelja mldb. D. G. pok. I., koje sve zastupa punomoćnik Ž. Č., odvjetnik u Š., protiv prvotuženika H. – O. d. s. d.o.o. D. E. Š., kojeg zastupa direktor M. Ž., a njega punomoćnik N. G. Š., dipl. iur, zaposlenica prvotuženika, drugotuženika H. v. d.o.o. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i partneri u Z., i trećetuženika V. i o. d.o.o. Š., kojeg zastupa punomoćnica S. Č., dipl. iur. zaposlenica trećetuženika, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-288/2008 od 8. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Drnišu poslovni broj P- 90/06 od 23. svibnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 12. veljače 2014.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Zahtjev drugotuženika za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi svih tužitelja na solidarnu naknadu štete u iznosu 368.922,93 kn sa zateznim kamatama, kao i na solidarnu isplatu rente zbog gubitka uzdržavanja u iznosu po 30.000,00 kn mjesečno sa zateznim kamatama i troškovima postupka, a kako je to sve pobliže određeno u točki I. izreke te presude.

Naloženo je tužiteljima naknaditi prvotuženiku H.-u, O. d. s. d.o.o., troškove postupka u iznosu 5.000,00 kn, a drugotuženiku H. v. d.o.o. 357.079,36 kn. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj predlažu da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji preinače i prihvate tužbeni zahtjevi, a podredno da se te presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju drugotuženik predlaže da se revizija tužitelja odbije kao neosnovana uz plaćanje troška odgovora.

Revizija nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP), revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti pored pogrešne primjene materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

U provedenom postupku nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima, u postupku koji je prethodio reviziji nisu učinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koje se pozivaju podnositelji revizije, jer nižestupanjske presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati, sadrže jasne i uvjerljive razloge o odlučnim činjenicama te nema proturječnosti između razloga presuda o provedenim dokazima i samih tih dokaza.

Pozivajući se na taj revizijski razlog podnositelji revizije u suštini žele dovesti u sumnju po sudu utvrđeno činjenično stanje iznoseći vlastitu ocjenu dokaza, pri čemu valja reći da se reviziju ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (arg. iz čl. 385. ZPP).

Zbog toga, revizijski sud nije bio ovlašten upustiti se u ispitivanje onih revizijskih navoda kojima se osporava činjenično stanje utvrđeno od strane nižestupanjskih sudova te iznose vlastiti činjenični zaključci.

U provedenom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je prednik tužitelja (suprug prvotužiteljice i otac drugo i trećetužitelja) 31. ožujka 1999. smrtno stradao zbog posljedica strujnog udara kada je podignutim kipom svog teretnog vozila (kamiona) prilikom istovara građevinskog materijala dotakao žice dalekovoda (ili se našao u njihovoj neposrednoj blizini), uslijed čega je došlo do prijenosa napona iz žica preko kamiona u tijelo pokojnika,

- da je pokojnik bio privatni autoprijevoznik koji je svojim teretnim kamionom (kiperom) vršio prijevozničke usluge,

- da je prvotuženik vlasnik dalekovoda, drugotuženik je bio investitor odnosno naručitelj radova na izgradnji vodospreme i cjevovoda do Općine U., dok je trećetuženik bio izvođač tih radova,

- da je trećetuženik, pored ostalih podizvođača, angažirao i privatnog poduzetnika R. Š. koji je potom s pok. I. G., prednikom tužitelja, sklopio ugovor o prijevozu glede odvoženja građevinskog materijala s gradilišta na deponij,

- da je R. Š. odredio dva deponija za odlaganje viška građevinskog materijala koje je zajedno s ostalim vozačima odvozio i pok. I. G., a da su pored prednika tužitelja i neki drugi vozači uz suglasnost mještana radi nasipavanja i proširenja puteva te posebice radi smanjenja troškova odlaganja građevinskog materijala, materijal odlagali i na druga mjesta, a ne samo na ona koja su im određena,

- da je i prednik tužitelja prilikom štetnog događaja samoinicijativno odlagao otpad na mjestu koje nije bilo određeno kao deponij, gdje su - kako je rečeno - i druge osobe odlagale otpad, uključujući i mjesto neposredno ispod žice dalekovoda,

- da je gomilanjem otpada na taj način došlo do smanjenja visinske razlike između tla i žice dalekovoda, što je povezano s radnjom samog iskipavanja građevinskog materijala od strane prednika tužitelja uzrokovalo predmetnu štetu,

- da je za mjesta pristupačna vozilima propisana sigurnosna visina donjeg vodiča dalekovoda do 400 kV 6,00 metara, pa je donji vodič dalekovoda po svemu sudeći imao propisanu visinu (prema zapisniku o očevidu istražnog suca od 6,05 m na mjestu zaticanja teretnog vozila),

- da je dalekovod od 10 kV te ga je još 1973. postavio i izgradio prvotuženik,

- da je dalekovod bio propisno izgrađen te se nalazio u funkciji, kao i da je od strane prvotuženika vršena redovita kontrola stanja dalekovoda sukladno važećim propisima.

a zaključak

Na osnovu izloženih utvrđenih činjenica revizijski sud prihvać nižestupanjskih sudova da je štetni događaj nastao radnjom prednika tužitelja, koji je samoinicijativno izabrao krajnje rizično mjesto za odlaganje otpada te je istovar u kojem je stradao vršio podizanjem kipa svog teretnog vozila neposredno ispod žice dalekovoda iako je znao ili morao znati da takvim istovarom dovodi u opasnost svoj život, budući da je upravo zbog njegove radnje istovara, kao i radnji trećih osoba, došlo do smanjenja visine između žice dalekovoda i tla.

Pri tome je za napomenuti da po shvaćanju revizijskog suda dalekovod koji je propisno izgrađen te posjeduje sve dozvole za uporabu nije sam po sebi opasna stvar jer od takvog dalekovoda ne potječe povećana opasnost štete za okolinu.

Povećana opasnost štete za okolinu u predmetnom slučaju mogla je nastati upravo zbog opisane radnje prednika tužitelja, kao i trećih osoba, koje prvotuženik nije bio u mogućnosti spriječiti jer je u provedenom postupku utvrđeno da je redovito kontrolirao stanje dalekovoda, a osim toga donji vodič dalekovoda na mjestu i u vrijeme udesa je još uvijek bio unutar donjih granica propisane visine.

Zbog toga, u navedenim okolnostima na strani prvotuženika ne postoji odgovornost ni po objektivnom kriteriju (čl. 154. st. 2. u vezi čl. 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), niti po kriteriju krivnje (čl. 154. st. 1. ZOO/91).

Ono što u predmetnom slučaju treba reći je da je prednik tužitelja preminuo od posljedica štetnog događaja koji potječe iz ugovornog odnosa, a druga ugovorna strana (R. Š.) nije na pasivnoj strani obuhvaćen u ovoj parnici pa se o eventualnoj odgovornosti druge ugovorne strane (riječ bi bila o ugovornoj odgovornosti po kriteriju pretpostavljene krivnje) ne može raspravljati.

Zbog svega rečenog nema odgovornosti na strani drugotuženika kao naručitelja i trećetuženika kao izvođača radova na izgradnji vodospreme i cjevovoda, budući da prednik tužitelja nije imao svojstvo treće osobe u smislu čl. 207. ZOO/91, s obzirom da se nalazio u ugovornom odnosu (iz ugovora o prijevozu) s jednim od podizvođača trećetuženika.

Na osnovu svega rečenog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

Ujedno je na temelju odredbe čl. 155. ZPP odbijen zahtjev drugotuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

Zagreb, 12. veljače 2014.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.