I Kž-758/2000-9 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-758/00-9

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Milana Gudelja, kao predsjednika vijeća, te Ante Potrebice, Vesne Vrbetić, Josipa Budinskog i Zlate Lipnjak- Bosanac, kao članova vijeća i višeg savjetnika Ahmeda Kapetanovića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. G., zbog kaznenih djela iz čl. 120. st. 1. OKZRH i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. lipnja 2000. godine broj K-18/98, u sjednici održanoj 20. veljače 2001. godine, u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Pavla Vidića,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. M.G. i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu, presudom od 26. lipnja 2000. godine broj K-18/98 proglasio je krivim opt. M.G. zbog dva kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH i za svako pojedino djelo mu je na temelju čl. 120. st. 1. i čl. 122. OKZRH utvrdio kazne zatvora u trajanju od po deset godina, te ga na temelju čl. 120. st. 1. uz primjenu čl. 43. st. 2. toč. 1. OKZRH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, u koju mu je na temelju čl. 45. st. 1. OKZRH uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 29. travnja 1995. godine, pa nadalje.

Na temelju čl. 132. st. 2. ZKP oštećenici I.V., T.B. i Ž.T. se sa imovinskopravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

Na temelju čl. 122. st. 1. u svezi čl. 119. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka sudu u iznosu od 9.020,00 kn, od čega na troškove svjedoka otpada 6.020,00 kn, dok 3.000,00 kn otpada na sudski paušal.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenim sankcijama i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženiku utvrde kazne zatvora u trajanju od po 20 godina i izrekne jedinstvena kazna zatvora u istom vremenskom trajanju, te sigurnosna mjera protjerivanja stranca iz zemlje iz čl. 65. st. 1. OKZRH.

Optuženik se žali po branitelju N.B., odvjetniku iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi od optužbe ili ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem. Predlaže da se optuženik i branitelj pozovu na sjednicu vijeća.

Optuženik je podnio i osobnu žalbu u kojoj predlaže da se pobijana presuda ukine.

Po branitelju optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da se žalba odbije.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, u pismenom podnesku od 18. prosinca 2000. godine broj DOKŽ-1695/00 predlaže da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, a u odsutnosti branitelja optuženika N.B., odvjetnika iz S., koji nije pristupio, a dostava poziva je bila uredno iskazana, dok nazočnost optuženika M.G. nije osigurana budući imenovani ima branitelja i nalazi se u pritvoru, a predsjednik vijeća ili vijeće nisu smatrali da bi bila svrhovita.

Žalbe nisu osnovane.

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. ZKP, ne navodeći stav i točku tog pravnog propisa koji nalazi povrijeđenim, optuženik navodi da sud prvog stupnja nije vodio računa o tome da je ranija prvostupanjska presuda u cijelosti ukinuta pa da je prema tome, u novom postupku trebalo utvrditi i dokazati sve činjenice relevantne za utvrđivanje kaznene odgovornosti, po svim točkama i činjeničnim navodima optužbe.

Nadalje, vrlo opširno polemizira sa ukidnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zaključujući da je njome povrijeđen čl. 6. st. 2. Europske konvencije o ljudskim pravima odnosno princip presumpcije nevinosti.

S obzirom da je prvostupanjski sud na glavnoj raspravi proveo u cijelosti dokazni postupak, odnosno da je izveo sve postupovne radnje i raspravio sva sporna pitanja na koje je upozorio drugostupanjski sud u svojoj odluci, neosnovana je žalba optuženika u tom dijelu, te neprimjereno polemiziranje sa ukidnom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda.

Neosnovana je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3. u svezi čl. 7. st. 1., 2., 3., 4. i 5. i čl. 231. st. 1. ZKP u kojem dijelu navodi da je povrijeđeno pravo obrane optuženika, jer on, kao osoba formalno-pravno u statusu stranca, nije poučen o pravu da suđenje prati na svom jeziku i da se on toga prava nije odrekao.

Čak niti u žalbi optuženik ne tvrdi da ne poznaje hrvatski jezik koji je prema Zakonu o kaznenom postupku u upotrebi u kaznenom postupku, a s obzirom da je zatražio hrvatsko državljanstvo podrazumijeva se da poznaje hrvatski jezik. Istina, optuženik se izjasnio kao pripadnik srpske nacionalne manjine, ali je svoju obranu dao u tijeku postupka nekoliko puta, u slobodnom kazivanju, izričito navodeći da razumije zašto ga se tereti, odgovarao je na postavljena pitanja i napisao niz podnesaka na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu i u nijednom trenutku nije izrazio nerazumijevanje jezika, tijekom kaznenog postupka.

Stoga je opravdano zaključiti da optuženik, iako pripadnik srpske nacionalne manjine, razumije i služi se hrvatskim književnim jezikom, pa stoga nije bilo potrebno poučavati ga o pravu na tumača, tim prije što se radi o dva srodna jezika, koja se prožimaju, ukoliko se pretpostavi da je njegov materinji jezik srpski, s obzirom na nacionalnost optuženika.

Sud nije dužan poučavati svakog okrivljenika o pravu na tumača, već će to učiniti samo u slučajevima ako okrivljenik sam izjavi da ne poznaje jezik ili ako sud sam zaključi da bi to bilo neophodno radi nesmetanog komuniciranja i interesa obrane.

U konkretnom slučaju optuženik nije zahtijevao prevođenje, niti to sada zahtijeva, niti tvrdi da hrvatski jezik ne razumije, a sud u neposrednom usmenom kontaktu s njim, imajući pri tome u vidu nacionalnost, porijeklo i prebivalište optuženika, nije ocijenio da bi poučavanje u tom pravcu bilo neophodno.

Neosnovano je inzistiranje u žalbi na tome samo iz razloga jer je obrani "interesantno sačekati rezultat ocjene ovog žalbenog razloga".

S obzirom da se žalba poziva na konvencije, upućuje se na preuzete odredbe Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda koje u čl. 5. st. 2. i čl. 6. st. 3. toč. a. i b. osiguravaju pomoć tumača samo u slučaju ako okrivljenik ne razumije ili ne govori jezik koji se upotrebljava u sudu.

Dakle, s obzirom na navedeno, nije bilo potrebno poučavati optuženika o pravu na tumača u smislu čl. 7. st. 3. ZKP.

Žalba optuženika nadalje neosnovano ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP, jer da se pobijana presuda zasniva na nezakonitom dokazu iz čl. 9. st. 2. ZKP.

Nezakonitim dokazom smatra provedenu radnju prepoznavanja optuženika po svjedoku V.U., za koje navodi da je lažno, jer je svjedok optuženika prethodno vidio na fotografiji u MUP-u.

Navedeno prepoznavanje nije, za razliku od tvrdnje optuženika, provedeno na nezakonit način, kako to proizlazi iz zapisnika o prepoznavanju od 3. svibnja 1995. godine (list 23 spisa), već u skladu s čl. 240. ZKP. Činjenica da je ranije vidio i prepoznao optuženika na fotografiji u MUP-u, ne oduzima legitimitet provedenoj radnji prepoznavanja, kraj činjenice da svjedok cijelo vrijeme tvrdi da je upravo optuženik osoba koja je obnašala dužnost zapovjednika "vanjske straže rezervne milicije Republike Srpske" u koncentracionom logoru M.

Vidio ga je tamo, a prepoznaje ga i na glavnoj raspravi, i upravo na takvom njegovom iskazu temelji se pobijana presuda, a ne na radnji prepoznavanja, kako to proizlazi iz razloga pobijane presude.

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP optuženik nalazi u nerazumljivosti izreke pobijane presude, jer da nisu navedeni stavci i podstavci prekršenih odredaba Ženevskih konvencija i protokola, koji se citiraju, a nije naveden niti identitet osoba za koje se navodi da su smrtno stradale, pa se stoga pobijana presuda ne može ispitati.

Optuženik nije u pravu niti glede ovih navedenih povreda odredaba kaznenog postupka.

To što se izreka pobijane presude izričito ne poziva na konkretne stavke i podstavke navedenih članova Ženevske konvencije i njenih Protokola, ne čini izreku presude nerazumljivom budući je u čl. 120. st. 1. OKZRH inkriminirano protuzakonito zatvaranje civila, njihovo mučenje i nečovječno postupanje prema njima, kao i u čl. 122. OKZRH, mučenje, nečovječno ponašanje i nanošenje velike patnje ratnim zarobljenicima, a što je ustvari konkretizirano postupanje u okviru normiranja Ženevskih konvencija i Protokola, gdje su dane uopćene i generalne zabrane koje su inkomporirane u naše kazneno zakonodavstvo. Dakle, s obzirom da je kaznenopravna zaštita vrijednosti koje su zaštićene međunarodnim kaznenim pravom, osigurana unutarnjim kaznenim zakonodavstvom Republike Hrvatske, nenavođenje stavaka i podstavaka članaka Ženevskih konvencija i Protokola koji su navedeni u izreci pobijane presude, uz opis društveno opasnih ponašanja optuženika, ne čini izreku presude nerazumljivom.

Izreka pobijane presude nije nerazumljiva zbog navoda da su noćne "prozivke" završavale teškim, čak i do smrti, premlaćivanjem zatočenika, a da nije naveden identitet tih osoba. Naime, iz izreke pobijane presude ne proizlazi da bi optuženik bio proglašen krivim zbog premlaćivanja do smrti bilo kojeg zatočenika. U konkretnom slučaju radi se o opisu načina postupanja u logoru M., koje je rezultiralo vrlo teškim posljedicama za logoraše pa i smrću, što uopće nije sporno i o čemu su iskazivali saslušani svjedoci, a što se ni žalbenim razlozima ne dovodi u sumnju.

S obzirom na sve navedeno nije ostvaren žalbeni osnov bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ističe da u tijeku postupka nije utvrđeno da bi oštećenici bili hrvatski državljani, o čemu ovisi primjena hrvatskog kaznenog zakonodavstva.

Navedena žalbena tvrdnja je neosnovana budući je sud prvog stupnja vrlo detaljno, na osnovu iskaza saslušanih svjedoka i po njima prezentirane originalne dokumentacije, u koju je izvršio uvid, a preslike zadržao u spisu, utvrdio hrvatsko državljanstvo oštećenika, kao i njihov status u vrijeme zarobljavanja.

Neovisno o tome što je većina oštećenika Domovnicu pribavila tek po oslobođenju iz zatočeništva odnosno kada su to objektivno bili u mogućnosti, opravdano sud prvog stupnja prihvaća da su kao pripadnici hrvatskog naroda, hrvatski državljani od rođenja pa stoga nije bilo potrebno pribavljati spise MUP-a Republike Hrvatske da bi se utvrdio zakonski osnov stjecanja državljanstva za svakog pojedinog oštećenika, kako se to predlaže u žalbi.

Stoga u tom dijelu nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a nije ostvaren niti žalbeni osnov povrede kaznenog zakona kada je na optuženika primijenjeno hrvatsko kazneno zakonodavstvo. Neosnovan je i navod da nije utvrđen status pojedinih svjedoka u vrijeme zarobljavanja da bi se u obrazlaganju žalba ograničila samo na status svjedoka V.U., Ž.T. i S.Z. Nesporno je da se radilo o pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane, kako je to utvrđeno iz njihovih iskaza, te prezentiranih iskaznica, a status ratnih zarobljenika nije im protivno žalbenim navodima, prestao, niti je obezvrijeđen samom činjenicom da su ih izdali i zarobili Muslimani i zatim predali postrojbama Republike Srpske.

Nadalje, žalba podnesena po branitelju, kao i osobna žalba optuženika ustrajava na obrani da se u konkretnom slučaju radi o montiranom, političkom procesu "radi amortizacije političkih efekata operacija Bljesak i Oluja".

Navedenu tvrdnju u tijeku cijelog postupka uopće optuženik ne pojašnjava pa stoga nije jasno zbog čega osoba kao što je optuženik sebi daje takav značaj i zbog čega bi uspješnu obranu u Domovinskom ratu s konačnim oslobodilačkim vojno-redarstvenim operacijama "Bljesak" i "Oluja" trebalo uopće "amortizirati".

U kontekstu takvih tvrdnji, žalbom se nastoji diskvalificirati Služba za zaštitu ustavnog poretka S., samo iz razloga što je učestvovala u predistražnom postupku, kao i prvostupanjski sud koji je, prema stavu iz žalbe, imao različit odnos prema predloženim svjedocima optužbe u odnosu na svjedoke predložene od strane obrane. Tu razliku nalazi u tvrdnji da je svjedoke predložene po optužbi "dobivao na raspravu na neutvrđeni način, najvjerojatnije preko policijskih kanala", a svjedoke predložene po obrani saslušao s obzirom da su pristupili sudu.

U navedenome zaista nema ništa nedopušteno, niti protivno zakonu pa takve žalbene tvrdnje, koje se iznose paušalno, bez argumenata, predstavljaju samo stav obrane i optuženika prema legalnim državnim tijelima Republike Hrvatske.

Ustrajavajući na tvrdnji o "montiranom procesu" optuženik uopće niti ne pokušava odgovoriti na pitanje koji motiv bi imali zatočenici logora M. da ga neosnovano i lažno terete.

Radi se o više ljudi za koje nije sporno da su bili zatočenici u navedenom logoru, da su u njega dovedeni sa različitih strana, da se ranije nisu poznavali pa je stoga opravdan zaključak suda prvog stupnja da su im iskazi uvjerljivi, da nemaju razloga neosnovano teretiti optuženika, kojeg ranije nisu poznavali, pogotovo jer bi time oprostili zlodjela osobi koja im je prouzrokovala sve patnje i stradanja, kojima su bili izloženi. Niti optuženik ne navodi koji bi njihov interes bio u svemu tome.

Svi navedeni svjedoci su detaljno ispričali na koji način su došli u logor M. , govorili su o uvjetima boravka, koji su bili krajnje nehumani, teški i ponižavajući i koji su rezultirali teškim i trajnim psihičkim i fizičkim posljedicama za preživjele, dok neki u tome nisu uspjeli. Logoraši su bili smješteni u barakama (štale za stoku), po 700 zatočenika u jednoj, ležali na golom betonskom podu bez pokrivača "jedan na više logoraša", iznimno loše hranjeni (svjedok F.M. izgubio 30 kg za mjesec i pol dana boravka), vodu za piće su nosili sa obližnje zagađene bare, bez medicinske njege. Tako iznemogli i izgladnjeli sustavno su premlaćivani drvenim letvama, gumenim palicama, kundacima pušaka, električnim kablovima, rukama i nogama, tjerani na težak fizički rad, psihički zlostavljani.

Govorili su i o ustroju logora, o vanjskoj i unutarnjoj straži, zapovjednoj strukturi, navodeći da je zapovjednik logora bio B.P., zapovjednik unutarnje straže koja je bila sastavljena od pripadnika vojske, osoba zvana Š. , dok je zapovjednik vanjske straže sastavljene od pripadnika milicije bio optuženik M.G.

Svi su u tome bili suglasni i prvostupanjski sud je te iskaze, kao uvjerljive, osnovano prihvatio budući je optuženik i vremenski i prostorno bio u objektivnoj mogućnosti djelovati u logoru M. , budući je isti od mjesta B. gdje je bio kod roditelja u to vrijeme, udaljen oko 70 kilometara.

Sve navedeno se žalbenim navodima niti ne osporava, osim utvrđenja da je optuženik bio zapovjednik vanjske straže u navedenom logoru, na koje okolnosti je predlagao provođenje daljnjih dokaza, na kojima ustrajava i u žalbi, a koje je prvostupanjski sud opravdano odbio iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, a koje prihvaća i ovaj sud.

Naime, s obzirom na činjenično stanje kako ga je utvrdio sud prvog stupnja, prema ocjeni ovog suda, ne bi se ništa bitnoga dobilo saslušanjem predloženih svjedoka i pribavljanjem spisa i podataka na koje se ponovo ukazuje u žalbi optuženika.

Ustrajavajući na svojoj obrani optuženik ističe njezinu konzistentnost tijekom cijelog postupka, dok po uvjerenju žalbe svjedoci mijenjaju iskaze u nastojanju da što više terete optuženika. Pri tome ukazuje samo na jednog svjedoka, I.Z., koji je obrazložio svoje kasnije prisjećanje događaja sa zatočenikom M. čiji emotivni eksces, kada je prilikom suočenja nasrnuo na optuženika, isključuje sam po sebi bilo kakvo njegovo sudjelovanje u "montiranom procesu" o kojem govori žalba.

Nebitne izmjene iskaza svjedoka u postupku koji traje nekoliko godina, a u odnosu na detalje torture, zlostavljanja, mučenja, premlaćivanja, što su prolazili svakodnevno za vrijeme svog zatočeništva u logoru M. 1992. godine, nije indikativno i problematično, kako se navodi u žalbi optuženika i ne opravdava stav žalbe da se radi o "montiranom procesu" tajnih službi.

Navod optuženika da se ne bi vratio u Republiku Hrvatsku da je počinio ovo kazneno djelo nije nikakav argumenat, uz nesporno činjenicu da su se mnogi vratili budući u Republici Hrvatskoj imaju obitelji, imovinu i na neki način osiguranu egzistenciju, što je očigledno ipak bolje nego na drugoj strani ništa.

Neosnovan je i žalbeni navod da se iskazima svjedoka, a bez pisanih dokumenata, nije moglo utvrditi da bi optuženik bio zapovjednik vanjske straže i da je prema tome, imao zapovjednu odgovornost. Svjedoci su bili suglasni u navodu da je optuženik bio u tom svojstvu u logoru M. , da je bio nazočan premlaćivanjima i da ih nije spriječio već naprotiv, i sam je u tome učestvovao. Dakle, optuženik je kao zapovjednik imao objektivnu kontrolu nad stražarima koji su mučili, tukli i na drugi način zlostavljali logoraše, ali unatoč tome ništa nije poduzeo da ih u tome spriječi pa je stoga odgovoran kao zapovjednik, a ujedno i kao počinitelj s obzirom na činjenicu da je i sam u tome sudjelovao, što čak i žalba na kraju dozvoljava, smatrajući to manjom kriminalnom količinom.

S obzirom na sve navedeno činjenično stanje nije pogrešno ni nepotpuno utvrđeno, a u svezi s tim nije ostvaren ni žalbeni osnov povrede kaznenog zakona.

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik smatrajući da je sud prvog stupnja prilikom utvrđivanja kazne za svako pojedino djelo i zatim izricanja jedinstvene kazne zatvora, u nedovoljnoj mjeri cijenio težinu i društvenu opasnost počinjenih djela. Smatra da imajući u vidu iznimnu količinu kriminalne aktivnosti koju je optuženik ostvario svojim postupanjem, visoki položaj koji je obnašao u rukovodnoj strukturi logora, olakotne okolnosti se ukazuju zanemarivima.

S druge strane, prema žalbi državnog odvjetnika treba promatrati izmučenost svih onih osoba koje su prošle tim logorom i svjedočile u ovom postupku, te nevjerovatna poniženja koja su trpjeli. Svakako treba ukazati da je baš zbog stravičnih povjesnih iskustava, cjelokupna civilizirana međunarodna zajednica, čvrsto odlučna da se takvi zločini ne ponove, donijela cijeli niz konvencija i dopunskih protokola uz te konvencije, kako bi se čovječanstvo zaštitilo od takvih patnji i stradanja. Svemu tome usprkos optuženik je sudjelovao i sam činio neke od tih teških, strogo zabranjenih aktivnosti. Baš zbog količine zla koje je predstavljala M. , a kako se to zlo ostvarilo na tijelima i dušama oštećenika ispitanih u ovom postupku, koji su predstavljali civile koje se nije smjelo tako maltretirati ili ratne zarobljenike kojima se moralo osigurati čast i dostojanstvo, a ne mučenja i ponižavanja, žalba smatra da se izrečena jedinstvena kazna, a posebno utvrđene pojedinačne kazne za svako kazneno djelo ukazuju preblagima, te da se istima ne može ostvariti svrha kažnjavanja.

Protivno tome, optuženik izrečenu kaznu smatra preoštrom kada se uzme u obzir da je star 59 godina, otac dvoje djece hrvatskog državljanstva, da je cijeli radni vijek radio u Hrvatskoj kao prometni policajac, da je neosuđivan, da je već u šestgodišnjem trajanju pritvora svašta preživio. Posebno ističe da mu je izrečena kazna u visini od 3/4 maksimalno moguće kazne pa se pita u odgovoru na žalbu državnog odvjetnika kakve kazne će se izreći R.M., M.M., M. i K., a prije ili kasnije kako se ističe, pred sudovima Republike Hrvatske počet će suđenja za ratne zločine koje su pojedinci Hrvati počinili bilo na području Hrvatske, bilo izvan nje pa prilikom odlučivanja o visini kazne ni to ne bi trebalo smetnuti s uma, jer će se u tom slučaju takvo stajalište reflektirati i na takva buduća suđenja.

Žalbe zbog odluke o kazni po ocjeni ovog suda nisu osnovane.

Imajući u vidu način počinjenja djela te sve okolnosti koje je sud prvog stupnja cijenio kod odmjeravanja kazne, a koje se sada ponovo apostrofiraju u žalbama, utvrđene kazne zatvora, te zatim izrečena jedinstvena kazna, ukazuju se adekvatnima sa stajališta postizanja svrhe kažnjavanja.

Upravo stajalište državnog odvjetnika izneseno u žalbi prihvatio je prvostupanjski sud, sublimirajući to u navodu da će se izrečenom kaznom utjecati na optuženika da shvati društvenu neprihvatljivost ovakvih oblika ponašanja, da ubuduće korigira svoje vrijednosne sudove u odnosu na čovjeka i ljudski život, te njegovo dostojanstvo, kao temeljne vrijednosti koje se štite, a ujedno njome će se postići generalna prevencija radi šire društvene opomene o nužnosti osude za najteža kaznena djela, kao što su ratni zločin, te sprečavanje njihovog činjenja dakle, u svrhu ne ponovilo se, a što prihvaća i ovaj sud. Sasvim neprimjereno je pozivanje obrane "na trgovinu" kaznama zbog nekih budućih kaznenih postupaka, a još neprimjerenije je pokušaj valoriziranja zločina prema nacionalnoj pripadnosti eventualnih počinitelja, a u istu svrhu.

Kaznu treba sagledati kao normalan i neizbježan čin da bi se očuvalo i reafirmiralo zajedničke životne vrijednosti, kao javno i službeno neodobravanje učinjenog djela, uz prijekor počinitelju i poziv svima da poštuju zahtjev nepovredivosti pravnog poretka, uz svakom spoznajnu nedopustivost određenih djela. Između ostalog kazna mora biti jednaka za sve, bez obzira na socijalni položaj, vjeru, rasu, nacionalnost i dr. delikvenata, mora biti takva da omogućuje individualizaciju u kažnjavanju, mora biti osobna i mora se izricati u postupku punom jamstva za okrivljenika.

Sve navedene zahtjeve kao i druge kazneni sustav Republike Hrvatske je prihvatio i izrazio ih u zakonskim odredbama koje se odnose na vrste kazne, njihov međusobni odnos, način njihova određivanja u zakonu i pravila o određivanju kazni od strane suca, imajući pri tome u vidu i svrhu kazne.

Stoga je zaista uvredljiva tvrdnja optuženika u žalbi, koju je podnio osobno da se ovdje primjenjuju strogo diskriminirajući zakoni, po rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj mržnji i ksenofobiji.

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog odluke o kazni.

Nije osnovana niti žalba državnog odvjetnika zbog neizricanja sigurnosne mjere iz čl. 65. OKZRH, protjerivanja stranca iz zemlje, a iz razloga navedenih u pobijanoj presudi, koje prihvaća i ovaj sud, neovisno o tome što narav kaznenih djela i pobude iz kojih ih je počinio mogu opravdavati tu kaznenopravnu sankciju. Osim toga, optuženik je formalno pravno stranac, budući je u tijeku postupak za dobivanje hrvatskog državljanstva.

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 387. ZKP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 20. veljače 2001. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ahmed Kapetanović, v.r.

Milan Gudelj, v.r.