Rev-258/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedVrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupana po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske (sada nadležno Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, Ludbreg), protiv tuženika M. C. iz R. kbr. 183, kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz L., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1137/01-2 od 22. listopada 2001. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu broj: P- 236/00 od 07. ožujka 2001. godine, u sjednici održanoj dana 07. srpnja 2004. godine,
Legislator headnote
AI generatedRev-258/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Odgovor na reviziju nije podnesen, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.
Full text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 258/02-2
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. sc. Ivana Kaladića i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupana po Državnom pravobraniteljstvu Republike Hrvatske (sada nadležno Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel, Ludbreg), protiv tuženika M. C. iz R. kbr. 183, kojeg zastupa punomoćnik B. S., odvjetnik iz L., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj: Gž-1137/01-2 od 22. listopada 2001. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ludbregu broj: P- 236/00 od 07. ožujka 2001. godine, u sjednici održanoj dana 07. srpnja 2004. godine,
r i j e š i o j e:
Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.
Obrazloženje
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tuženiku naloženo da tužiteljici plati iznos od 116.963,01 kn sa zateznom kamatom kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 8.452,00 kn. Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije ili da se ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
Odgovor na reviziju nije podnesen, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske kojem je revizija dostavljena temeljem čl. 390. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03 – dalje: ZPP), nije se izjasnio o sadržaju revizije.
Revizija nije osnovana.
Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koje ovaj sud temeljem čl. 386. ZPP pazi po službenoj dužnosti, a na postojanje eventualno drugih bitnih povreda u reviziji konkretno nije ukazano.
Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi iznos od 116.963,01 kn kojeg je isplatila trećoj oštećenoj osobi A. p. iz P. dana 28. prosinca 1995. godine po osnovi naknade štete koja je nastala uslijed prometne nezgode dana 23. ožujka 1995. godine, a koju je uzrokovao tuženik kao vojna osoba.
Tuženik je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi broj K-183/96-7 od 19. lipnja 1996. godine proglašen krivim za počinjeno kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa zbog toga što je dana 23. ožujka 1995. godine oko 19,20 sati, upravljajući teretnim automobilom reg. oznake HV 344-UN, ulicom Hrvatskih branitelja, olako držeći da se ništa neće dogoditi, propustio brzinu kretanja prilagoditi od kiše skliskom kolniku i oštrom zavoju ulijevo na prijevoju i kretati se svojim kolničkim trakom, uslijed čega je prešao na lijevu prometnu traku kojom mu je ususret dolazio putnički autobus i prednjom stranom teretnog automobila udario u prednji lijevi vrh autobusa.
Sadržaj revizije tuženika svodi se na iznošenje argumenata kojima nastoji dokazati svoju tvrdnju da štetu nije uzrokovao krajnjom nepažnjom. Navodi da se kretao brzinom od 65 km/h, a što se ne može smatrati krajnjom nepažnjom, da je do zanošenja vozila došlo uslijed kočenja, da se radilo o kamionu, a tuženik je bio star 19 godina, da je pored tuženika sjedio njegov nadređeni koji je i dao nalog za vožnju, da je i sam tuženik bio teško povrijeđen. Smatra i da postoje razlozi da se oslobodi obveze naknade štete jer je šteta nastala obavljanjem vojne službe zbog znatnih napora u obnašanju službe.
Pravilno su sudovi nižeg stupnja primijenili materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje kada su prihvatili tužbeni zahtjev. U konkretnom slučaju primjenjuje se tada važeći preuzeti Zakon o službi o oružanim snagama ("Narodne novine" broj 52/91), a u smislu čl.
čini trećoj
218. st. 1. toga Zakona za štetu što je vojna osoba u vezi s obavljanjem službe po osobi odgovara Republika Hrvatska, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo, a prema odredbi stavka 3. toga članka Republika Hrvatska ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama samo ako je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje.
Pravno shvaćanje sudova nižeg stupnja o odlučnom pitanju za ishod ovog spora tj. je li tuženik uzrokovao štetu krajnjom nepažnjom ili nije prihvaća i ovaj revizijski sud. Nepažljivo postupa onaj tko ne želi nastupanje štetne posljedice niti na nju pristaje, ali se ne ponaša onako kako bi trebalo (kako nalažu pravila pravnog poretka), jer smatra da do štete neće doći ili da će je moći spriječiti (svjesna nepažnja), odnosno ne zna da svojim postupanjem može uzrokovati štetu premda bi to trebao znati (nesvjesna nepažnja).
Nepažnja kao jedan od stupnjeva krivnje u smislu čl. 158. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/93, 3/94, 7/96 i 112/99) javlja se u dva temeljna oblika, tj. kao krajnja nepažnja i kao obična nepažnja. O krajnjoj nepažnji je riječ onda kad je štetnik u svom postupanju zanemario i onakvu pozornost koja se može i mora očekivati od svakog čovjeka prosječnih sposobnosti. Ponašanje tuženika u konkretnom slučaju treba dakle usporediti s ponašanjem bilo kojeg vozača prosječnih sposobnosti. Prema pravnom shvaćanju ovog suda vozač automobila postupa krajnjom nepažnjom ako se vozilom kreće brzinom koja nije prilagođena uvjetima na cesti od kiše skliskom kolniku i na oštrom zavoju ulijevo, pa uslijed toga pređe na lijevu prometnu traku i izazove sudar s vozilom koje se kreće svojim prometnim trakom iz suprotnog pravca.
Činjenica da je zajedno s tuženikom u kamionu bio i njegov nadređeni koji je i naredio vožnju ne utječe na stupanj krivnje jer nije u uzročnoj vezi s nastalom štetom s obzirom da je tuženik uzrokovao štetu uslijed toga što se kretao vozilom brzinom koja nije bila prilagođena uvjetima na cesti. Mladost i nedovoljno iskustvo također ne mogu utjecati na ocjenu o tome je li tuženik postupao običnom ili krajnjom nepažnjom, jer se kod prosuđivanja postoji li krivnja i u kojem stupnju ponašanje štetnika uspoređuje s ponašanjem svakog (apstraktnog) prosječnog čovjeka, odnosno s ponašanjem naročito pažljivog čovjeka. Odlučno je stoga bilo odgovoriti na pitanje odgovara li ponašanje tuženika (bez obzira na njegova subjektivna svojstva i osobine) ponašanju svakog prosječnog vozača ili pak ponašanju naročito pažljivog vozača u datim okolnostima. Ako dakle tuženik nije postupao pažnjom kojom bi postupio svaki prosječan vozač, onda je postupio krajnjom nepažnjom bez obzira na njegove subjektivne osobine (godine života, iskustvo). Ako je pak postupio pažnjom koju bi upotrijebio svaki prosječan vozač, onda na njegovoj strani ne bilo krajnje nepažnje. U konkretnom slučaju tuženik (time što se vozilom kretao brzinom koja nije bila prilagođena uvjetima na cesti od kiše skliskom kolniku na oštrom zavoju ulijevo i uslijed toga prešao na lijevu prometnu traku i izazvao sudar s vozilom koje se kretalo svojim prometnim trakom iz suprotnog pravca) nije postupio pažnjom s kojom bi postupio svaki vozač prosječnih sposobnosti, pa je dakle uzrokovao štetu krajnjom nepažnjom.
Tuženik ponavlja općenitu tvrdnju da je trebao biti oslobođen odgovornosti. Prema čl. 230. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama vojna osoba koja je odgovorna za štetu može iz opravdanih razloga biti djelomično ili u cijelosti oslobođena obveze da štetu naknadi, osim ako je šteta uzrokovana namjerno, s tim što se smatra da postoje opravdani razlozi ako je šteta nastala u vršenju vojne obuke ili vježbe, zbog znatnih napora u obavljanju službe, smještaja stvari koji ne odgovara propisanim uvjetima ili pod okolnostima kad je štetu bilo teško izbjeći (čl. 230. st. 2. toga Zakona). Prema utvrđenjima sudova nižeg stupnja takve okolnosti nisu postojale, pa ni ulaganje znatnih napora u obavljanju službe (prema utvrđenju prvostupanjskog suda "ne proizlazi da bi tuženik tokom dana ulagao znatne napore u obnašanju službe"), a ovaj sud je suglasan i s ocjenom sudova nižeg stupnja da nisu postojale okolnosti zbog kojih je štetu bilo teško izbjeći.
Valjalo je zbog rečenih razloga temeljem čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.
U Zagrebu, 7. srpnja 2004. godine
Predsjednica vijeća:
Katarina Buljan, v.r.