Revr-133/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 133/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. A. iz P., kojeg zastupa punomoćnik N. K., odvjetnik iz Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - za Ministarstvo obrane (OIB: …), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu posl. br. Gž-2361/13-2 od 27. kolovoza 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu posl. br. P-155/13- 12 od 20. rujna 2013., u sjednici održanoj 3. siječnja 2017.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženice i potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je:

a) u st. I. izreke, tuženica obvezana isplatiti tužitelju:

- 80.246,21 kn „brutto“ s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedine iznose do isplate,

- trošak parničnog postupka od 13.187,50 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim od 20. rujna 2013. do isplate,

b) u st. II. izreke, odbijen „ostali dio tužbenog zahtjeva“.

Protiv drugostupanjske presude revizije su podnijeli:

- tužitelj, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. ZPP-a (u odnosu na pobijani dio kojim nije prihvaćen njegov zahtjev za isplatu u "ostalom dijelu" - 90.488,33 kn), a sve s prijedlogom da revizijski sud presudu preinači u dijelu u kojem je odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva“ ili da ju „u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak“,

- tuženica, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a (u odnosu na pobijani dio kojim je obvezana platiti 80.246,21 kn), a sve s prijedlogom da se osporena presuda u osporenom dijelu preinači ili da se ukinu obje nižestupanjske presude „i predmet vrati sudu na ponovno suđenje“.

Na revizije nije odgovoreno.

Revizija tužitelja nije dopuštena.

Revizija tuženice nije osnovana.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tužitelj je reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavio pitanje:

„...da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud“?,

te istakao da je „riječ o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“, posebno važnom „jer je riječ o pravnom pitanju koje se tiče prava radnika i koje se pojavljuje u velikom broju radnih sporova“, a o kojem pitanju revizijski sud „još uvijek nije zauzeo pravno shvaćanje“, te da drugostupanjski sudovi „o istom pravnom pitanju imaju različita pravna shvaćanja“.

Međutim, time što je tako odredio razloge revizije te konstatirao da je podnosi prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP-a i zbog navedenog pitanja, tužitelj nije i postupio prema navedenim odredbama.

Konkretno, a za ovaj postupak relevantno, iz sadržaja istaknutih odredaba ZPP-a jasno proizlazi:

- da se izvanredna revizija ne može s uspjehom podnijeti samo osnovom tvrdnje da je postavljeno pitanje važno „zbog osiguranja jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana“ i jer se to pitanje „pojavljuje u velikom broju radnih sporova“: odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - odgovor na koje bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te (ovdje bitno) naznaku različite sudske prakse ili one koju bi trebalo promijeniti, odnosno postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog (konkretno određenog) suda ili sudskom (konkretno određenom) praksom te novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse ili postoje razlozi da se ona promijeni) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu („zbog jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni“) - te time ispuniti svrhu izvanredne revizije,

- da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti donesene sudske odluke koje bi odgovarale shvaćanju revidenta ili kreirati sadržaj izvanredne revizije u navedenom smislu, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se ti razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova i očekivanoj praksi - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - ali i da pogoduje jednoj stranki.

Od toga polazeći, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesene revizije tužitelja za prihvatiti da ona u svezi s u njoj postavljenim pitanjem ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a: u čemu je pitanje postavljeno u svezi s shvaćanjem koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i shvaćanjem nekog drugog suda ili s sudskom praksom (i to konkretiziranog suda i konkretizirane prakse: konkretizacija kojih je potrebna za dopuštenost izvanredne revizije - sve kako bi se mogla ocijeniti istinitost razloga revizije na koje se revident poziva, prvenstveno glede postojanja proturječne prakse), odnosno zašto bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Takva revizija ne ispunjava pretpostavke propisane odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP- a za njezinu dopuštenost: ona ne sadrži određeno naznačene razloge koje bi po tim odredbama trebala sadržavati - i revizijski sud (time) ne nalazi da bi u svezi s pitanjem iz revizije imao ili mogao ujednačavati primjenu prava i preispitati sudsku praksu i ostvarivati svrhu izvanredne revizije (osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni).

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbaciti izrekom ove odluke, u rješenju (primjenom odredaba čl. 392.b st. 2. ZPP-a).

Tuženica je reviziju podnijela na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj suštinski izrazila pravna pitanja:

1/ Ima li djelatna vojna osoba i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07) pravo na uvećanje plaće s osnove dežurstva, kao za prekovremeni rad?

2/ Je li životno prihvatljivo da prekovremeni rad traje dvadeset četiri sata?

Pritom je istakla da su pravna pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, sve ukazujući na odluku revizijskog suda posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009. u kojoj (da) je zauzeto „stajalište da je za prekovremeni rad bitno postojanje sile, izvanredno povećanje opsega rada i prijeke potrebe, odnosno izvanrednost nastale situacije i privremeno trajanje nastale situacije" te shvaćanje da se "prekovremenim radom ne može smatrati stalni rad", kao i da "životno nije prihvatljivo da prekovremeni rad traje 24 sata dnevno".

Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, dakle samo u dijelu u kojem ju tuženica pobija - i zbog postavljenih pravnih pitanja, revizijski sud ocjenjuje da se radi o pravnim pitanjima o kojima ovisi odluka u predmetnom sporu i važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Predmet spora zahtjev je tužitelja (kao djelatne vojne osobe) za isplatu dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, a kojeg je tužitelj obavljao - i to za razdoblje od travnja 2007. do rujna 2009. - u iznosu od 170.734,54 kn „brutto“.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da „je tužitelj djelatna vojna osoba, te da je zaposlen u Hrvatskoj kopnenoj vojsci“,

- da „je tužitelj u utuženom periodu vremena radio prekovremeno, te da je radio noću, subotama, nedjeljama i blagdanom i da mu tuženik za ovaj rad nije u cijelosti isplatio dodatke na plaću“.

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili djelomično osnovanim uz osnovno i odlučno shvaćanje:

- da „Zakon o službi o oružanim snagama po pitanju plaće i naknada na plaću izjednačava djelatnu vojnu osobu sa službenicima i namještenicima u pogledu primjene pravnih propisa, tako da se i na djelatnu vojnu osobu supsidijarno trebaju primijeniti Opći propisi o radu u pogledu plaće, a to znači treba se primijeniti Zakon o radu, te Zakon o državnim službenicima i namještenicima i Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike“,

- da „i nakon 31. srpnja 2007., to jest nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama (NN.-76/07) na pitanje dodataka na plaću za djelatnu vojnu osobu imaju se i nadalje primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora“,

- da je tek „donošenjem Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnikom o dodatku na plaću i načinu isplate plaća (NN-118/09) koji Pravilnik se primjenjuje od 01. listopada 2009., određen način kako će se obračunavati dodatak na plaću za dežurstvo, za terenski rad i za službu straže“,

- da „kod utvrđivanja ukupnog broja radnih sati koji su ostvareni u stražarskoj službi, službi dežurstva i na terenu, prvostupanjski sud je pravilno uzeo u obzir varijantu nalaza financijskog vještaka prema kojoj se redovni rad tužitelja kada je služba vršena u tjednu smatra rad od 8 sati, nadalje da drugih 8 sati predstavlja prekovremeni rad, a da 8 sati otpada na dnevni odmor“, a „kada je služba dežurstva i služba straže vršena u dane vikenda, tada je pravilno utvrđeno da djelatna vojna osoba ostvaruje 16 sati prekovremenog rada, a opet da 8 sati otpada na dnevni odmor“,

- da se „ne može usvojiti prigovor tužitelja da je njemu svih 24 sata rada koje je obavljao na straži i u službi dežurstva, trebalo tretirati kao radno vrijeme, a budući da nije životno prihvatljivo i fizički nije moguće da bi osoba mogla efektivno raditi 24 sata dnevno i to neprekidno čak i po 7 dana za redom“.

Prije svega treba ukazati da se potraživanje tužitelja odnosi na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 136/04 - dalje: ZSOSRH/04) i potom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 76/07 - dalje: ZSOSRH/07). Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine", broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04), koja je bila na snazi do 31. srpnja 2007., bilo je propisano da rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti,

- tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ovoga članka ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. propisano je da rad iz st. 3. ovoga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Nakon izmjena i dopuna od 13. srpnja 2007. koje su stupile na snagu 31. srpnja 2007. dodan je st. 7. iza st. 6. čl. 97. kojim je određeno da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorije prekovremenog rada, te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi:

a) iz navedenih odredaba čl. 97. ZSOSRH,

b) iz odredaba Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 6/03, 175/03, 34/05 i 50/08) kojima su propisani dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske,

c) iz Odluke o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 9/03), a kojom je propisana duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati, te da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme iznimno traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Prije navedenim odredbama čl. 97. ZSOSRH propisana su prava koja imaju djelatne vojne osobe s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo razdoblje. Tek su Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine", broj 118/09), a koji je na snagu stupio 1. listopada 2009., u čl. 4. Pravilnika dodane nove točke - i to propisujući dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Budući da se provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne može retroaktivno primjenjivati, nižestupanjski sudovi pravilno su u spornom razdoblju primijenili odredbe čl. 7. i čl. 41. ZR-a te čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora iz 2004., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008., sve polazeći od shvaćanja da to što država nije donijela provedbeni propis ne može ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07.

Nadalje, treba ukazati da u situaciji kad je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže i kada je zbog prirode posla 24 sata dnevno neprestano morao biti prisutan na području rada (jer ga nije niti mogao napustiti) - životnim je i razumnim prihvatiti da je tužitelj kao djelatna vojna osoba imao pravo na slobodno vrijeme i da ga je koristio za odmor - i to po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme (od tih osam sati dnevno, u kojemu se odmarao), unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada, ne može se (budući da ga nije proveo na stvarno odrađenim satima rada na poslovima radnog mjesta) smatrati prekovremenim radom tužitelja - jer ne odgovara prirodi prekovremenog rada, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao sastavni dio neprekidnog rada na poslovima radnog mjesta u trajanju od 24 sata.

Takvo pravno shvaćanje (prema kojem se dnevni odmor u trajanju od osam sati dnevno ne može prilikom isplate plaće tretirati sastavnim dijelom rada u neprekidnom trajanju od 24 sata i prekovremenim radom djelatne vojne osobe na službi dežurstva i stražarskoj službi samo osnovom činjenice što ta osoba ne može napustiti područje rada - pa taj dnevni odmor ostvaruje na tome području, a ne doma), a koje polazi od činjeničnog zaključka - da nije niti životnim i razumnim prihvatiti da bi ijedan djelatnik rad obavljao kroz neprekidno trajanje od 24 sata dnevno, i to u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, revizijski sud je već zauzeo u svojoj odluci posl. br. Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

Sukladno svemu navedenom, a kako je drugostupanjska presuda i temeljena (uz ostalo) na takvome pravilnom i već izraženom shvaćanju revizijskog suda - jer drugostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari rad tužitelja kao djelatne vojne osobe nije niti vrednovao kao njegov neprekidan rad za vrijeme dežurstva i stražarske službe u trajanju od 24 sata, već je od svakodnevnih 24 sata u obračunu prava tužitelja na primanja s osnova rada odbio tih 8 sati za kojih se tužitelj odmarao, ovdje je za prihvatiti:

- da je drugostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo,

- da nisu ostvareni revizijski razlozi.

Stoga je valjalo (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove odluke, u presudi.

Zagreb, 3. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.