Uzz-4/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Uzz 4/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić- Špoljarić i mr sc.Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u upravnom sporu tužitelja Fonda za naknadu oduzete imovine Republike Hrvatske, protiv rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo od 25. listopada 2004., radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske broj UZ-DO–57/05 od 31. siječnja 2006. godine protiv rješenja Upravnog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2005. godine broj: Us-10147/2004-7, kojim je tužba odbačena, dana 6. prosinca 2006. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se uvažava i ukida rješenje Upravnog suda Republike Hrvatske od 16. lipnja 2005. godine broj: Us-10147/2004-7 te predmet vraća tome sudu na ponovni postupak.

Obrazloženje

Rješenjem Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo od 25. listopada 2004. godine poništeno je dopunsko rješenje Ureda državne uprave u Koprivničko-križevačkoj županiji, Pododsjek za prostorno uređenje, graditeljstvo i imovinskopravne poslove, Ispostava Križevci, od 1. rujna 2003. godine.

Rješenjem Upravnog suda Republike Hrvatske broj: Us-10147/2004-7 od 16. lipnja 2005. godine odbačena je tužba Fonda za naknadu oduzete imovine, podnesena protiv rješenja drugostupanjskog tijela.

Protiv tog rješenja Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti pobijajući ga zbog povrede odredbe čl. 30. st. 1. toč. 3. Zakona o upravnim sporovima («Narodne novine» broj: 53/91, 9/92. i 72/92. dalje: ZUS) s prijedlogom da se ukine i predmet vrati Upravnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti nije podnesen

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Prema odredbi čl. 21. st. 1. ZUS zahtjev za zaštitu zakonitosti nadležni državni odvjetnik može podnijeti protiv odluke suda ako je tom odlukom povrijeđen zakon, drugi propis ili opći akt. U smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZUS ovaj sud je ovlašten pobijanu odluku ispitati samo u granicama zahtjeva.

Rješenjem drugostupanjskog tijela, protiv kojeg je pokrenut upravni spor, LJ. P. iz Z., priznato je pravo na naknadu za oduzete šume i šumsko zemljište na području k. o. Kalnik, označene u izreci toga rješenja, a temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02. – dalje: Zakon o naknadi). Riješeno je da će se naknada, koja je utvrđena u iznosu od 1.324.828,96 kn, isplatiti u obveznicama Republike Hrvatske s tim da je obveznice LJ. P. dužan predati tužitelj. Upravni sud Republike Hrvatske pobijanim rješenjem odbacio je tužbu uz obrazloženje da Hrvatski fond za naknadu oduzete imovine nije osoba kojoj je u smislu odredbe čl. 12. ZUS povrijeđeno kakvo pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu. Položaj stranke u postupku za naknadu oduzete imovine ima prema odredbi čl. 65. st. 2. Zakona o naknadi, osim ovlaštenika naknade i Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, a tužitelju nije dano ovlaštenje da sudjeluje kao stranka u tom postupku. Takvo ovlaštenje tužitelj nema ni temeljem Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine („Narodne novine“ broj 69/97, 105/99. i 64/00. – dalje: ZF).

Pravilno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da je tužitelj bio ovlašten podnijeti tužbu, odnosno da nije bilo uvjeta za odbacivanje tužbe. Prema odredbi čl. 30. st. 1. toč. 3. ZUS (temeljem koje je tužba odbačena) sud će rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je očito da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužitelja ili u njegov neposredni osobni interes utemeljen na zakonu. Temeljem činjenice da je Zakonom o naknadi položaj stranke u postupku naknade za oduzetu imovinu priznat prijašnjem vlasniku i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ne može se izvoditi zaključak da druge osobe ne mogu biti tužitelji u upravnom sporu.

Tužitelj u upravnom sporu može biti pojedinac, pravna osoba, organizacija, skupina osoba, naselje i sl. koji smatra da mu je upravnim aktom povrijeđeno kakvo pravo ili neposredni osobni interes utemeljen na zakonu (čl. 12. ZUS). U konkretnom slučaju te su pretpostavke ispunjene. Prema odredbi čl. 2. st. 1.ZF, tužitelj ima svojstvo pravne osobe, a smatra da mu je pobijanim upravnim aktom povrijeđeno pravo, odnosno interes utemeljen na zakonu. Tužba se može odbaciti samo ako sud utvrdi da je „očito“ da se upravnim aktom koji se tužbom osporava ne dira u pravo tužitelja ili u njegov neposredni osobni interes utemeljen na zakonu (čl. 30. st. 1. toč. 3. ZUS).

Prema pravnom shvaćanju ovog suda nije očito da se pobijanim rješenjem ne dira u pravo tužitelja. Fond za naknadu oduzete imovine je prema odredbi čl. 1. st. 2. ZF nadležan za isplatu naknade u novcu i obveznicama Republike Hrvatske, a za ispunjenje te obveze izdaje obveznice osobi kojoj je pravomoćnom odlukom nadležnog tijela utvrđeno pravo na naknadu za oduzetu imovinu u obliku obveznica Republike Hrvatske (čl. 3. ZF).

Pobijanim rješenjem (toč. 5. izreke) tužitelju je i naloženo izvršenje takve činidbe prema Lj. P.. U situaciji kada se upravnim aktom određenoj osobi nalaže da nešto učini, ne može se smatrati da je u smislu odredbe čl. 30. st. 1. toč. 3. ZUS očito da se njime ne dira u pravo te osobe. Prava Fonda za naknadu oduzete imovine mogu biti povrijeđena time što mu se nalaže izvršenje činidbe (izdavanje obveznica u smislu čl. 3. ZF) osobi koja prema njegovom uvjerenju nema pravo na naknadu. Tužitelj smatra da Lj. P. nema pravo na naknadu i da zbog toga ne postoji ni njegova obveza da joj isplati naknadu u obliku obveznica Republike Hrvatske, pa mu se ne može uskratiti pravo na tužbu, jer pravo na tužbu u smislu čl. 12. ZUS ima pravna osoba koja „smatra“ da joj je upravnim aktom povrijeđeno kakvo pravo. Tužitelj je pravna osoba i smatra da mu je pobijanim upravnim aktom povrijeđeno pravo, jer mu se nalaže da učini nešto što prema njegovom mišljenju nije dužan, pa su te propisane pretpostavke ispunjene.

Zbog tih razloga je temeljem čl. 50. st. 2. ZUS zahtjev za zaštitu prihvaćen i odlučeno kao i izreci.

U Zagrebu, 6. prosinca 2006. godine

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.