Rev-2022/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2022/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Augusta Husineca, Ilije Čuljata, Gordane Gasparini i Vladimira Drakulića, kao članova vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja RO P. iz Ž., koju zastupa G. M., adv. iz Ž., protiv tuženih K. Z. iz D. i O. M. iz Ž., koje zastupa K. A., adv. iz S. B., radi priznanja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužene protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Osijeku od 8.III 1990. br. Gž- 791/90-2, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 24.X 1989. godine br. P-16/89, u sjednici održanoj dana 11. lipnja 1991. godine

p r e s u d i o j e :

Prihvaća se revizija tužene te se preinačuje presuda Okružnog suda u Osijeku od 8.III 1990. br. Gž-791/90-2 i presuda Općinskog suda u Županji od 24.X 1989. br. P-16/89 i sudi:

Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Tuženi K. Z. iz D., i O. M. iz Ž., dužni su priznati tužitelju Trgovinska radna organizacija P. Ž. pravo vlasništva i posjeda na nekretnini upisanoj u z.k. ul. br. 1189 k.o. D. i to kat. čest. br. 229, zgrada dvorište i oranica u selu sa 1332 m , te izdati valjanu tabularnu ispravu za zemljišno-knjižni prijenos jer će u protivnom istu zamijeniti ova presuda kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 6,061.250 dinara (606,12 konvertibilnih dinara) sa zakonskom zateznom kamatom od 24. X 1989. do isplate sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja".

Tužitelj je dužna tuženoj O. M. naknaditi trošak postupka u iznosu od 369 dinara u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Osijeku br. Gž-791/90-2, od 8. ožujka 1990. djelomično je uvažena žalba tužene i preinačena prvostepena presuda u odluci o trošku tako da je tuženi obavezan tužitelju naknaditi trošak od 6.061.250 (606,12 konvertibilnih dinara) bez obaveze plaćanja zakonske zatezne kamate te na taj iznos, dok je pod II u preostalom dijelu koji se odnosi na glavnu stvar žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Županji od 24.X 1989. br. P-16/89-12, u dijelu o glavnoj stvari po kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženi K. Z. iz D. i O. M. iz Ž., obavezani priznati tužitelju Trgovinskoj radnoj organizaciji P. Ž. pravo vlasništva i posjeda na nekretninama upisanoj u z.k.ul. br. 1189 k.o. D., i to kat. čest. br. 229 zgrada dvorište i oranica u selu sa 1332 ms, te izdati valjanu tabularnu ispravu za zemljišno-knjižni prijenos jer će u protivnom istu zamijeniti presuda.

Protiv citirane drugostepene pravomoćne presude pravodobno je izjavila reviziju tužena O. M. zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predložila da se nižestepene presude ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak, ili da se u smislu čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku prihvati revizija i preinači pobijana presuda.

Na reviziju tužene nije odgovoreno, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o reviziji.

Revizija tužene O. M. je osnovana.

U ovom sporu tužitelj traži priznanje prava vlasništva i izdanje tabularne isprave, a svoj pravni osnov vlasništva temelji na pobojnosti kupoprodajnog ugovora kojim je spornu nekretninu još 8. IX 1970. godine prodao pravnom predniku tuženih K. M. koji se na temelju tog kupoprodajnog ugovora kao vlasnik uknjižio u zemljišnim knjigama.

Prvostepeni sud je kao prethodno pitanje ocijenio valjanost navedenog kupoprodajnog ugovora i utvrdio da je navedeni kuporodajni ugovor, ukoliko se odnosi na spornu nekretninu, sklopljen u zabludi od strane sastavljača ugovora i tužitelja, pa je stoga tužbeni zahtjev usvojio. Drugostepeni sud je iz istih razloga u pobijanoj presudi odbio žalbu tužene i potvrdio prvostepenu presudu u pogledu glavne stvari.

Nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo.

Na relativnu ništavost ugovora ne može se tužitelj pozivati prigovorom u parnicu budući da nema konstitutivne presude kojom bi prethodno dokazao da je sporni ugovor poništen zbog zablude.

Prvostepeni sud nije u ovom sporu mogao kao prethodno pitanje riješiti valjanost kupoprodajnog ugovora i utvrditi da je navedeni kupoprodajni ugovor sklopljen u zabludi budući da su od dana sklapanja tog ugovora pa do podnošenja tužbe u ovom sporu protekli rokovi iz čl. 117. Zakona o obveznim odnosima.

Sporni ugovor je doduše sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima, ali i prema tada primjenjivanim pravnim pravilima iz bivšeg OGZ-a iz paragrafa 1487 zabluda se mogla utužiti najkasnije u roku od 3 godine, dakle, isti rok koji propisuje i Zakon o obveznim odnosima u čl. 117.

Dakle, nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je temeljem čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku valjalo preinačiti nižestepene presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

Tužbeni zahtjev je odbijen i u odnosu na prvotuženoga budući da se radi o jedinstvenim suparničarima (čl. 201. Zakona o parničnom postupku).

Tuženoj O. M. određeni su parnični troškovi u skladu sa advokatskom tarifom a temeljem čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku.

U Zagrebu, 11.lipnja 1991. godine

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.