Revt-421/2017-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt-421/2017-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. Š. d.o.o., OIB: …, Z., kojeg zastupa punomoćnik Z. T., odvjetnik u O. društvu K. & p. d.o.o. Z., protiv tuženika E. T. d.o.o., OIB: ., Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i p. d.o.o., Z., radi isplate 176.458,19 kn, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 8349/15-3 od 6. travnja 2017., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj Povrv-1054/15 od 1. lipnja 2015., u sjednici vijeća održanoj 21. siječnja 2020.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova odgovora na reviziju kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javne bilježnice V. P. broj Ovrv-168/15 od 18. veljače 2015. u dijelu kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 175.326,39 kn sa zateznom kamatom po stopi kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i troškove postupka u iznosu od 5.166,58 kn (toč. I.). Ukinut je isti platni nalog u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.827,50 kn, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (toč. II.). Tuženik je obvezan platiti tužitelju iznos od 1.131,80 kn, sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako je to navedeno u izreci prvostupanjske presude (toč. III.), te troškove postupka u iznosu od 5.250,00 kn (toč. IV.).

Presudom suda drugoga stupnja odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu kojim je održan na snazi platni nalog iz rješenje o ovrsi javnog bilježnika V. P. br. Ovrv-168/15 od 18. veljače 2015. kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 175.326,39 kn, sa zateznim kamatama koje na iznos od 77.390,29 kn teku od 1. svibnja 2012. do 29. lipnja 2013., te na iznos od 50.218,69 kn od 1. svibnja 2013. do 29. lipnja 2013. teku po stopi određenoj prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, kao naknaditi tužitelju trošak ovršnog postupka u iznosu od 5.166,58 kn, te u toč. III. i IV. izreke (toč. I.). Djelomično je uvažena žalba tuženika i preinačena je prvostupanjska presuda u ostalom dijelu toč. I., u odnosu na stopu zatezne kamate koja teče na iznose glavnice i troška ovršnog postupka u razdoblju od 30. lipnja 2013. do isplate, te je ukinut gore navedeni platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo na iznos glavnice od 175.326,39 kn u razdoblju od 30. lipnja 2013. do isplate i na iznos ovršnih troškova odo 5.166,58 kn u razdoblju od donošenja rješenja o ovrsi 18. veljače 2015. do isplate platiti zatezne kamate po stopi određenoj sukladno čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“, broj 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13) koja je jednaka referentnoj stopi Hrvatske narodne banke uvećanoj za osam postotnih poena (toč. II. 1.). Naloženo je tuženiku da plati tužitelju zatezne kamate na iznos dijela glavnice od 77.390,29 kn od 30. lipnja 2013., na iznos od 50.218,69 kn od 30. lipnja 2013., na iznos od 47.717,41 kn od 1. svibnja 2014., na iznos od 5.166,88 kn od 18. veljače 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88 % godišnje, te od 1. siječnja 2017. do isplate po stopi od 7,68 % godišnje (toč. II. 2.). Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 8.136,25 kn (toč. III.).

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), postavljajući pri tom pitanje za koje smatra da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Tuženik predlaže da se revizija prihvati, pobijana drugostupanjska presuda preinači na način da se odbije zahtjev tužitelja, podredno da se ukinu nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj poriče sve navode tuženika i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

Revizija tuženika nije osnovana.

U konkretnom slučaju nije dopuštena revizija prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, u vezi čl. 497.a ZPP budući da vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos 500.000,00 kn.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo protiv drugostupanjske presude podnijeti reviziju i u slučajevima kada nije dopuštena revizija iz st. 1. istog članka, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema st. 3. istog članka u reviziji iz st. 2. stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje radi kojeg se revizija podnosi, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na reviziju odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih revident smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U reviziji tuženik postavlja sljedeće pitanje:

„Da li je pravni stav Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske iznesen u odluci Pž-8349/15-3 od 6.4.2017., prema kojemu tražbine naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma za prethodnu godinu dospijevaju 30. travnja naredne godine, u protivnosti sa odredbama čl. 62. st. 2. Zakona o šumama i čl. 3. Pravilnika o načinu obračuna, obrascima, posebnom računu i rokovima uplate naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma, prema kojima svaki pojedini obrok akontacije predstavlja samostalno potraživanje koje dospijeva tromjesečno na točno određeni dan ?“

Kao razlog važnosti ukazuje se na drugačiju odluku istog suda u predmetu Pž- 2246/13-2 od 10. kolovoza 2016.

Naime, u ovom postupku drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da akontacija (avans ili predujam) ne predstavlja plaćanje određene tražbine u obrocima, jer za razliku od akontacije, koja se po svojoj prirodi može dati primatelju jednokratno ili u više navrata, obročna otplata uvijek podrazumijeva plaćanje u više obroka, u određenim vremenskim razmacima, sve do potpunog ispunjenja obveze (cijene) koju je obveznik dužan platiti u obrocima.

Nadalje drugostupanjski sud smatra da prema čl. 3. Pravilnika o načinu obračuna, obrascima i rokovima uplate naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma („Narodne novine“, broj 19/15, - dalje Pravilnik) akontacije naknade se plaćaju tromjesečno i dospijevaju do 30. travnja, 30. lipnja, 30. rujna i 30. prosinca. (st. 1.), dok se prema st. 2. istog članka zaduženje obveznika za iznos tromjesečne akontacije u tekućoj godini obavlja se na temelju konačnog obračuna za prethodnu godinu na obrascu OKFŠ, time da se konačni obračun naknade obavlja za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca, a obveznik ga dostavlja Ministarstvu poljoprivrede (st. 3.). Prema st. 4. razlika za uplatu iz obrasca OKFŠ uplaćuje se na račun do 30. travnja naredne godine. Stoga je zaključak nižestupanjskih sudova da se radi o tražbinama povremenih davanja koje dospijevaju godišnje, dakle do 30. travnja naredne godine.

U odluci Pž-2246/13-2 od 10. kolovoza 2016. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je zauzeo shvaćanje da zastara plaćanja akontacija također teče od dana dospijeća svakog pojedinog obroka akontacije (čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, - dalje ZOO), da svaki pojedini obrok akontacije predstavlja samostalno potraživanje koje dospijeva na točno određeni dan, a u odnosu na koje rok zastare počinje teći od dana kada je vjerovnik ima pravo tražiti ispunjenje obveze.

Prema shvaćanju revizijskog suda pravilno je drugostupanjski sud u ovom predmetu zauzeo shvaćanje da akontacija, ne ovisno o tome što je određeno kada akontacija dospijeva, ne predstavlja samostalno potraživanje, niti se radi o obročnom plaćanju tražbine, gdje bi obroci samostalno dospijevali. Kako je gore navedenim Pravilnikom i čl. 62. st. 2. Zakona o šumama („Narodne novine“, broj 140/05, 82/06, 129/08, 80/10, 124/10, 25/12, 68/12, 143/13, 94/14, 68/18, - dalje ZŠ) predviđeno da se konačan obračun naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma treba izvršiti do 30. travnja naredne godine za prethodnu godinu, to je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo.

Radi navedenog valjalo je reviziju tuženika odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 21. siječnja 2020.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.