Revr-1098/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1098/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz Č., zastupanog po punomoćniku N. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & K. u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstva obrane, 1 2

zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja i tužene protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-458/2013-2 od 22. svibnja 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2263/11-20 od 14. prosinca 2012., u sjednici održanoj 16. studenoga 2016.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se revizije tužitelja i tužene kao neosnovane.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj da tužitelju isplati bruto iznos od 112.043,99 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci presude, te da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 10.063,20 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja i tužene te je potvrđena presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP). Predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu na način da tužitelju dosudi i preostali zatraženi iznos uz naknadu parničnog troška, podredno da u pobijanom dijelu ukine presudu i vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Tužena je protiv dijela presude kojom je tužbeni zahtjev prihvaćen također podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu ili da ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno suđenje.

Odgovor na revizije nije podnesen.

Revizije stranaka nisu osnovane.

Odredbom čl. 382. st. 2. ZPP propisano je da u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka zakona one mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U st. 3. iste zakonske odredbe propisano je da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U povodu revizije iz čl. 382. stavka 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja, djelatne vojne osobe, za isplatom dodataka na plaću na ime prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama, a kojeg je tužitelj obavljao i to za razdoblje od travnja 2007. do 1. listopada 2009.

Tužitelju je prema presudi suda prvog stupnja, koju je potvrdio sud drugog stupnja, dosuđen iznos od 112.043,99 kn. Nižestupanjski sudovi utvrđuju da je kroz utuženo razdoblje tužitelj ostvario prekovremene sate rada zbog rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima te zaključuju kako tužitelju pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad osnovom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima te općih propisa o radu koji su u supsidijarnoj primjeni osnovom odredbe iz čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03, 136/04 i 76/07 - dalje: ZSOSRH/07) za odnose koji nisu regulirani tim zakonom. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 68/05 - dalje: ZR) te Zakona o državnim službenicima i namještenicima („Narodne novine“, broj 27/01) i Zakona o državnim službenicima („Narodne novine“, broj 27/05) te čl. 39. st. 1. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike sklopljenog 2. srpnja 2004. („Narodne novine“, broj 92/04) i čl. 44. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 93/08). Također je utvrđeno da je tužitelj faktički dobivao na korištenje slobodne dane koji su vještačenjem odbijeni od ukupnog fonda sati.

Na taj način nižestupanjski su sudovi rad od 8 sati tretirali redovnim radom, a daljnjih 8 sati prekovremenim radom, dok su daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor. U dane službe vikendom nižestupanjski su sudovi tužitelju obračunali naknadu za prekovremeni rad od 16 sati te opet daljnjih 8 sati računali kao dnevni odmor.

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

„Da li se vrijeme odmora od 2 sata između smjena straže može smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?“

Kao razlog važnosti tužitelj u reviziji navodi kako je riječ o pravnom pitanju koje se tiče prava radnika i koje se pojavljuje u velikom broju radnih sporova koji su u tijeku pred sudovima Republike Hrvatske te da o navedenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske nije zauzeo pravno shvaćanje, a posebice ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova.

Iz sadržaja revizije proizlazi da tužena postavlja materijalnopravna pitanja da li se na djelatne vojne osobe, u razdoblju u kojem nisu bili na snazi provedbeni propisi kojima se regulira rad izvan redovnog radnog vremena (straža, dežurstvo, noćni rad, rad nedjeljom i blagdanom), prilikom isplate dodataka na plaću primjenjuju opći propisi. Ujedno postavlja pitanje koje se odnosi na duljinu trajanja prekovremenog rada djelatnih vojnih osoba.

Tužena navodi da podnosi reviziju jer se pred sudovima na području Republike Hrvatske vodi veliki broj istovrsnih predmeta te je za očekivati da će postojati različita praksa drugostupanjskih sudova te je stoga odluka o primjeni materijalnog prava važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ujedno se poziva na odluke ovoga suda (poslovni broj Revr-791/07 od 6. veljače 2008. i Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.).

Potraživanje tužitelja s naslova prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom, blagdanom i u smjenama u ovom postupku dijelom se odnosi na razdoblje do 31. srpnja 2007. odnosno do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 76/07; dalje: ZSOSRH/07), a dijelom nakon stupanja na snagu navedenih izmjena.

Odredbom čl. 97. st. 1. Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 33/02, 58/02, 175/03 i 136/04) rad dulji od punoga radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti,

- tijekom dežurstva ili slične dužnosti u zapovjedništvu, postrojbi ili ustanovi.

U st. 2. propisano je da se na rad iz stavka 1. ovoga članka ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba, službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. propisano je da rad iz stavka 3. ovoga članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. propisano je da djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje se ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena te ako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća.

Nakon izmjena i dopuna od 13. srpnja 2007. koje su stupile na snagu 31. srpnja 2007. odredbom čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čije bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Dakle, iz navedenih odredbi jasno proizlazi da i za razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi o Oružanim snagama Republike Hrvatske (31. srpnja 2007.) djelatnoj vojnoj osobi pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad prema općim propisima, a tuženica tijekom postupka nije dokazala da je organizirala preraspodjelu radnog vremena na način da su svi odrađeni prekovremeni sati bili kompenzirani slobodnim danima te da je dežurstvo kao poseban uvjet rada bilo vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Stoga ovaj sud smatra pravilnim pristup nižestupanjskih sudova da tužitelju, djelatnoj vojnoj osobi, pripada pravo na naknadu za prekovremeni rad u razdoblju od travnja 2007. do srpnja 2007. na temelju općih propisa o radu, Zakona o radu, Zakona o državnim službenicima i namještenicima i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“, broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da se djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu obrane dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

U odnosu na pitanje tužene valja reći da su prethodno navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu.

Naime u konkretnom slučaju potraživanje tužitelja dijelom se odnosi i na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama („Narodne novine“, broj 76/07) koji je propisao da se u čl. 97. iza stavka 6. dodaje stavak 7. koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Taj posebni provedbeni propis donesen je tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“, broj 118/09) i koji Pravilnik je stupio na snagu 1. listopada 2009. te je raniji Pravilnik izmijenjen na način da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su i dodani novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi. Dakle, u spornom razdoblju a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nije postojao provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Naime, provedbeni propis (izmjene Pravilnika) ne mogu se retroaktivno primjenjivati, stoga su nižestupanjski sudovi pravilno u spornom razdoblju primijenili odredbu čl. 14. ZSOSRH/07, kao i odredbu čl. 39. Kolektivnog ugovora, odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora iz 2008. Naime, ne može činjenica da država nije donijela provedbeni propis ići na štetu tužitelja, već naprotiv, u takvoj situaciji se primjenjuju opći propisi na čiju supsidijarnu primjenu upućuje i čl. 14. ZSOSRH/07. Tako je i Europski sud za ljudska prava u presudi Gashi protiv Republike Hrvatske od 13. prosinca 2007. (paragraf 40.) naveo da rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala snositi država, a propusti države se ne smiju ispravljati na štetu građana.

Tužena je tužitelju u spornom razdoblju samo djelomično na ime prekovremenog rada, pa tako i za dežurstva ili stražu, priznavala slobodne dane, te nije sporno da tužitelju u navedenom razdoblju nije u cijelosti omogućila korištenje slobodnih dana niti mu je isplatila naknadu.

U odnosu na pitanja koja postavljaju u podnesenim revizijama, tužitelj i tužena zapravo ističu da smatraju pogrešnim pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su mu u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada dnevno, a ne i više od toga (tužitelj), odnosno manje od toga (tužena).

Naime, tužitelj u reviziji postavlja materijalnopravno pitanje koje se odnosi na način vrednovanja rada djelatnih vojnih osoba za vrijeme stražarske službe i službe dežurstva prilikom isplate plaće, s obzirom na specifičnost ovakve službe djelatnih vojnih osoba (nemogućnosti napuštanja radnog mjesta tijekom višednevnog boravka na terenu). Pritom smatra da se odmor za vrijeme obavljanja tih vrsti službi, koji je kod stražarske službe u trajanju od četiri puta po dva sata za vrijeme dvadeset četiri sata, ne može smatrati prekidom rada odnosno dnevnim odmorom, već da i to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme jer radno vrijeme ne čini samo efektivan rad nego i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

Prema ocjeni ovoga suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno boravio na terenu radi obavljanja poslova straže ili dežurstva životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice rada na terenu ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme izvan stvarno određenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na radu, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata. Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, što nije fizički moguće i nije životno, kakvo je stajalište ovaj sud već zauzeo u odluci ovoga suda broj Revr 753/09 od 17. studenoga 2009.

S obzirom na to da nižestupanjski sudovi u ovoj pravnoj stvari rad djelatne vojne osobe za vrijeme dežurstva i stražarske službe nisu vrednovali kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata već su od cjelodnevnog rada oduzimali po osam sati odmora i na taj način prihvatili nalaz i mišljenje financijskog vještaka, pravilno su primijenili materijalno pravo iz čl. 14. i čl. 97. st. 6. ZSOSRH/07, kao i čl. 39., odnosno čl. 44. Kolektivnog ugovora.

Slijedom navedenog valjalo je revizije tužitelja i tužene odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. studenoga 2016.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.