Gž-313/2007-2 · Županijski sud u Varaždinu

Broj: Gž.313/07-2

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, po sucu toga suda Dubravki Vinceković, kao sucu pojedincu, u ostavinskom predmetu iza pok. Č. J. iz Z. ..., a povodom žalbe nasljednika Č. E. i Č. Ž. oboje iz Z. ..., izjavljene protiv rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Ivancu od 15. studenog 2005. godine broj O.376/00-32, ispravljenog rješenjem istog suda od 24. studenog 2005. g. broj O.376/00-33, dana 10. svibnja 2007. godine,

r i j e š i o j e :

Žalba nasljednika Č. E. i Č. Ž. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje o nasljeđivanju broj O.376/00-32 od 15. studenog 2005. g., ispravljeno rješenjem istog suda broj O.376/00-33 od 24. studenog 2005. g.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem o nasljeđivanju utvrđena je ostavinska imovina iza pok. Č. J., te je temeljem oporuke i zakona uručena supruzi ostavitelja Č. E. u 2/4 dijela i sinu ostavitelju Č. J. u ¼ dijela.

Navedeno rješenje o nasljeđivanju ispravljeno je rješenjem istog suda broj O.376/00- 33 od 24. studenog 2005. g., na način da je ostavinska imovina uručena supruzi ostavitelja Č. E. u ¾ dijela, a sinu ostavitelja Č. J. u ¼ dijela, protiv kojeg rješenja niti jedan od nasljednika nije ulagao žalbu.

Pravodobno izjavljenom žalbom nasljednici Č. E. i Č. Ž. pobijaju prvostupanjsko rješenje o nasljeđivanju, ne navodeći zakonske žalbene razloge, s prijedlogom da se pobijano rješenje o nasljeđivanju ukine i predmet vrati istom sudu na ponovni postupak. Žalba nasljednika Č. E. i Č. Ž. nije osnovana.

Utvrdivši ostavinsku imovinu iza pok. Č. J., prvostupanjski sud je ostavinsku imovinu uručio supruzi ostavitelja kao oporučnoj nasljednici, te sinu ostavitelja Č. J. kao nužnom nasljedniku, budući da je navedeni nasljednik tijekom ostavinskog postupka postavio zahtjev za nužni dio.

Pobijajući prvostupanjsko rješenje o nasljeđivanju, nasljednici Č. E. i Č. Ž. u žalbi navode da su suglasni s utvrđenom ostavinskom imovinom i nasljedničkim udjelima nasljednika u ostavinskoj imovini, međutim, smatraju da je u nasljednički dio nasljednika Č. J. trebalo uračunati darove koje je isti primio od ostavitelja i to nekretnine upisane u z.k.ul.br. 547 k.o. V. D. – čkbr. 3558, koje je nasljednik Č. J. stekao temeljem ugovora o darovanju sklopljenog s ostaviteljem, kao i iznos od 8.500 DEM, koji iznos je također primio od ostavitelja, pri čemu ukazuju na sadržaj podneska od 30. prosinca 2004. g., zaprimljenog kod prvostupanjskog suda nakon što je nasljednik Č. J. dostavio darovni ugovor koji se odnosi na predmetne nekretnine.

U odnosu na žalbene navode žalitelja valja prije svega ukazati da je tijekom prvostupanjskog postupka sin ostavitelja Č. J. kao zakonski nasljednik postavio zahtjev za nužni dio, o kojem zahtjevu se žalitelji tijekom postupka nisu decidirano izjasnili, pa je prvostupanjski sud priznao navedenom nasljedniku pravo na nužni dio, te mu uručio ostavinsku imovinu u ¼ dijela.

Prema odredbi čl. 51 st. 1 ranije važećeg Zakona o nasljeđivanju (dalje: ZN), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, svakom zakonskom nasljedniku uračunava se u nasljedni dio sve što je dobio na dar od ostavitelja na bilo koji način.

Međutim, pravo zahtijevati da se u nasljedni dio jednog nasljednika uračunaju darovi, pripada samo njegovim sunasljednicima, sukladno odredbi čl. 63 ZN.

Dakle, uračunavanje darova u nasljedni dio vrši se samo na zahtjev ovlaštenih osoba, odnosno sunasljednika, tako da uračunavanje darova ne može vršiti sud po službenoj dužnosti, jer je pravo na postavljanje zahtjeva za uračunavanje darova u nasljedni dio priznato samo sunasljednicima, odnosno osobama koje su postale stvarni nasljednici.

To pravo ne pripada nasljednicima koji su se odrekli nasljedstva, sukladno odredbi čl. 136 ZN, budući da odricanje od nasljedstva ima retroaktivno djelovanje i učinak odricanja nastupa od trenutka smrti ostavitelja i smatra se odricanjem od prava na nasljedstvo, tj. odricanjem od subjektivnog nasljednopravnog ovlaštenja koje pripada nasljedniku.

Iz sadržaja spisa, odnosno sadržaja zapisnika s ostavinske rasprave održane 07. rujna 2000. g. razvidno je da se žalitelj Č. Ž. odrekao nasljedstva koje mu pripada temeljem zakona, dok je oporukom ostavitelja nasljednikom cjelokupne ostavinske imovine određena supruga ostavitelja Č. E.

Obzirom na sadržaj nasljedničke izjave žalitelja Č. Ž., a uz činjenicu da se u smislu odredbe čl. 141 st. 1 ZN izjava o odricanju od nasljedstva ne može opozvati, žalitelj Č. Ž. nije niti ovlašten zahtijevati uračunavanje darova u nasljedni dio nasljednika Č. J., jer to pravo pripada samo njegovim sunasljednicima, odnosno osobama koje su postale stvarni nasljednici, pa žalitelju Č. Ž. koji je dao izjavu o odricanju od nasljedstva, takvo pravo niti ne pripada.

Doduše, rješenjem prvostupanjskog suda od 03. prosinca 2004. g. prekinut je ostavinski postupak i žalitelj Č. Ž. je upućen na pokretanje parnice protiv ostalih nasljednika radi poništenja nasljedničke izjave koju je dao na ročištu održanom 07. rujna 2000. g., međutim, navedenu parnicu žalitelj Č. Ž. nije pokrenuo.

Osim toga, potpuno je pogrešna žalbena tvrdnja žalitelja da je u nasljednički dio Č. J. „trebalo“ uračunati darove koje je taj nasljednik primio od ostavitelja, jer se uračunavanje darova u nasljedni dio zakonskog nasljednika vrši samo na zahtjev njegovih sunasljednika, a takav zahtjev, prema sadržaju spisa, tijekom prvostupanjskog postupka nije postavljen, pa prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten nasljedniku Č. J. uračunavati darove u njegov nasljedni dio.

Takav zahtjev nije postavljen niti u podnesku od 30. prosinca 2004. g., koji je zaprimljen kod prvostupanjskog suda 22. travnja 2005. g., na kojeg žalitelji ukazuju u žalbi, jer navedeni podnesak sadrži samo molbu oporučne nasljednice Č. E. da je prvostupanjski sud uputi na pokretanje parnice „zbog utvrđenja bračne stečevine koja ne ulazi u ostavinsku masu, kao i radi utvrđenja vrijednosti darova nasljednika Č. J., kao i vrijednosti nužnog dijela koji bi istome pripao“.

Niti u ranijem tijeku postupka, a niti nakon podnošenja navedenog podneska, žalitelji nisu postavili jasan i određeni zahtjev za uračunavanje darova nasljedniku Č. J. u nasljedni dio, niti je o takvom zahtjevu žalitelja u prvostupanjskom postupku uopće raspravljano, slijedom čega iz sadržaja spisa nedvojbeno proizlazi da zahtjev za uračunavanje darova kojeg su u smislu odredbe čl. 63 ZN ovlašteni postaviti samo sunasljednici, u konkretnom slučaju žaliteljica Č. E. kao stvarni nasljednik, tijekom prvostupanjskog postupka nije postavljen, što potvrđuje i činjenica da su žalitelji rješenjem prvostupanjskog suda od 03. prosinca 2004. g. upućeni na pokretanje parnice protiv nasljednika Č. J. radi utvrđenja da čkbr. 3558 ulazi u ostavinsku imovinu ostavitelja, koja nekretnina je predmet darovnog ugovora između ostavitelja i nasljednika Č. J., koju parnicu, međutim, žalitelji nisu pokrenuli.

Kako prema sadržaju odredbe čl. 63 ZN uračunavanje darova u nasljedni dio zakonskog nasljednika ne može vršiti sud po službenoj dužnosti, jer se uračunavanje vrši isključivo po zahtjevu sunasljednika i kako zahtjev za uračunavanje darova nasljedniku Č. J. žaliteljica Č. E., kao stvarna asljednica, tijekom postupka nije postavila, to prvostupanjski sud nije niti bio ovlašten vršiti uračunavanje darova nasljedniku Č. J. u nasljedni dio, zbog čega žalitelji neosnovano osporavaju pravilnost pobijanog rješenja o nasljeđivanju, pa je njihovu žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti i potvrditi pobijano rješenje o nasljeđivanju temeljem odredbe čl. 380 toč. 2 Zakona o parničnom postupku u vezi s čl. 173 ZN.

U Varaždinu, 10. svibnja 2007. godine.

S U D A C :

Dubravka Vinceković, v. r.