I Kž-848/1992-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-848/1992-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Horvatinović mr Ružice, kao predsjednika vijeća, te Drakulić Milene i Primorac Vladimira, kao članova vijeća, i stručnog suradnika Papeš Branke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv Č. V., zbog krivičnog djela iz čl. 168. st. 4. KZRH u vezi s čl. 163. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Okružnog suda u Osijeku od 17.rujna 1992. K.58/92. u sjednici održanoj 11.ožujka 1993., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske Delić Zvonka,

p r e s u d i o j e :

Djelomično se uvažava žalba opt. Č. V., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, tako da se optuženi Č. V. za kriv. djelo iz čl. 168.st. 4. KZRH u vezi s čl. 163. st. 3. i 1. KZRH, zbog kojeg je tom presudom oglašen krivim, na temelju čl. 168. st. 4. KZRH osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od l0 (deset) mjeseci.

Žalba opt. Č. V. u ostalom se dijelu odbija kao neosnovana te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom Okružnog suda u Osijeku od 17.rujna 1992. K-58/92. oglašen je krivim opt. Č. V. zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa počinjenog iz nehata iz čl. 168. st. 4. KZRH. U vezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZRH, te je na temelju čl. 168. st. 4. KZRH osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Protiv te presude podnio je žalbu optuženik Č. V. putem branitelja odvjetnika V. V. iz O., zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se presuda suda prvog stupnja preinači i optuženiku umjesto kazne izrekne uvjetna osuda.

Zamjenik javnog tužitelja Republike Hrvatske, nakon razmatranja predmeta, na temelju čl. 370. st. 2. ZKP predlaže da se žalba optuženika kao neosnovana odbije.

Žalba je djelomično osnovana.

Ne stoji prigovor bitne postupovne povrede iz čl. 364. st. 1. toč. 6. ZKP, koju žalitelj vidi u tome što je pobijanu presudu donio redovni, a ne vojni sud. Žalitelj pri tome ne tvrdi da bi optuženik u vrijeme počinjenja djela (4. lipnja 1991.) bio vojna osoba, već ističe da je optuženik pripadnik HV od 14. rujna 1991, pa kako je optužnica stala na pravnu snagu 15. lipnja 1992., smatra da bi iz tih razloga, pa dakle što je optuženik u vrijeme podnošenja optužnice bio hrvatski vojnik, njemu trebao za učinjeno djelo suditi vojni sud.

Ovo je stanovište pogrešno.

Članom 4. Uredbe o organizaciji, radu i djelokrugu sudbene vlasti u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("NN" 67/91.), s kasnijim izmjenama i dopunama te Uredbe ("NN" 25/82. i 81/92.) odredjeno je u kojim su slučajevima vojni sudovi nadležni suditi civilnim osobama. Osim u slučajevima navedenim u toč. 2, 3 i 5. čl. 4. te Uredbe, kada je nadležnost vojnih sudova uvjetovana vrstom krivičnih djela ili svojstvom civilne osobe na službi u oružanim snagama, dok je u toč. 1. tog propisa odredjeno da će vojni sudovi suditi za krivična djela koja učine vojne osobe, ukoliko im to svojstvo nije prestalo prije podignute optužnice (čl. 4. st.

2.).

Kako nije sporno oda optuženik u vrijeme počinjenja djela nije bio vojna osoba to u slučaju prometnog delikta za koji je optužen Č. V. prema navedenoj Uredbi nije nadležan za sudjenje vojni, nego redovni sud, koji je i donio pobijanu presudu. Zato je neosnovan prigovor bitne povrede postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 6. ZKP, pa je žalba u tom dijelu odbijena.

Osnovana je, medjutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Iako je sud prvog stupnja utvrdio i cijenio kao olakšavajuće pored optuženikove mlade životne dobi i ranije neosudjivanosti još i činjenicu da je oženjen, da mu je žena trudna i da je od početka domovinskog rata njegovim sudionikom, te okolnost, a posebno činjenica da je optuženik još kao pripadnik HV - pričuvnog sastava - ranjen nesretnim slučajem 5. siječnja 1992. na straži, a što proizlazi iz žalbi priložene fotokopije obrasca za ranjene pripadnike pričuvnog sastava oružanih sastava HV, te okolnosti trebaju naći nešto veći odraz pri odmjeravanju kazne. Ovaj sud cijeni da će se i kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci, iako nešto blažom od one iz pobijane presude, ostvariti očekivana svrha kazne prema čl. 33. OKZRH a to i usprkos objektivne težine učinjenog djela, u kojem je jedna mlada osoba izgubila život, a druga veoma teško tjelesno ozlijedjena. Zato je uvažena žalba optuženika zbog odluke o kazni i presuda suda prvog stupnja na temelju čl. 387. st. 1. ZKP preinačena zbog iznesenih razloga, kao u izreci.

U Zagrebu, 11. ožujka 1993.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Horvatinović mr. Ružica, v.r.