Pž-1250/2004-5 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

VI Pž-1250/04-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Ćiraković, predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić i Vesne Buljan, članova vijeća, u parničnom predmetu tužitelja I. P. iz M., zastupanog po punomoćnicima V. B. i B. B., odvjetnicima u S., protiv prvotuženika A. P. d.d. D., drugotuženika A. C. M. C. M., D. i trećetuženika S. V. S. C. L.. V., M., D., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj VI-P-2388/01 od 4. srpnja 2003. godine, nakon vijećanja u sjednici vijeća održanoj 13. prosinca 2007. godine

p r e s u d i o j e:

Preinačuje se točka I.1. presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj VI P- 2388/01 od 4. srpnja 2003. godine i sudi:

Dužan je prvotuženik A. P. d.d. D., …, isplatiti tužitelju I. P. iz M., …, iznos od 80.000,00 USD u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate te isplatiti kamatu koja teče na taj iznos za razdoblje od 21. rujna 1996. godine do isplate plativu u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan isplate u roku od osam dana.

r i j e š i o j e:

Ukidaju se točke I.2. i II. 1.-9. presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj VI P-2388/01 od 4. srpnja 2003. godine i predmet se u tom dijelu vraća tom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

ki sud u Splitu presudom poslovni broj VI-P-2388/01 od 4. srpnja Trgovač

2003. godine naložio je prvotuženiku A. P. d.d. D. da tužitelju I. P. isplati iznos od 80.000,00 USD s kamatom po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge izražene u USD po viđenju, a koja teče od 21. rujna 1996. godine do isplate (točka I.1. izreke). U preostalom dijelu tužba je u odnosu na prvotuženika odbijena (točka I.2. izreke).

U odnosu na drugotuženika A. C. M. C. M., D., sud je donio presudu koja glasi:

„1. Dužan je drugotuženik u roku od 15 dana na ime naknade troškova tuđe njege i pomoći isplatiti tužitelju iznos od 2.475,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 4. srpnja 2003. do isplate.

2. Dužan je drugotuženik u roku od 15 dana na ime naknade materijalne štete s osnova izgubljene zarade isplatiti tužitelju iznos od 40.760,00 USD kamatom po stopi koju plaćaju banke u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge izražene u USD po viđenju, a koja na iznos od:

- 563,63 USD teče od 01.09.2001.

- 3.695,00 USD teče od 01.10.2001.

- 3.695,00 USD teče od 01.11.2001.

- 3.695,00 USD teče od 01.12.2001.

- 3.695,00 USD teče od 01.01.2002.

- 3.695,00 USD teče od 01.07.2002.

- 3.695,00 USD teče od 01.08.2002.

- 3.695,00 USD teče od 01.09.2002.

- 3.695,00 USD teče od 01.10.2002.

- 3.695,00 USD teče od 01.11.2001.

- 3.695,00 USD teče od 01.12.2001.

- 3.695,00 USD teče od 01.01.2003., sve do isplate.

3. Dužan je drugotuženik u roku od 15 dana na ime kapitalizirane rente isplatiti tužitelju iznos od 143.851,68 USD s kamatom po stopi koju plaćaju banke u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge izražene u USD po viđenju, a koja teče od 1. svibnja 2003.

4. Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži naknadu nematerijalne štete.

5. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu troškova tuđe njege i pomoći za više zatraženi iznos od 2.475,00 kn zajedno s više zatraženim kamatama prije 4. srpnja 2003.

6. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži izgubljene zarade u dijelu više zatraženom za iznos od 40.760,00 USD zajedno s pripadajućim kamatama.

7. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži isplatu kapitalizirane rente za iznos od 143.851,68 USD zajedno s pripadajućim kamatama.

8. Dužni su prvotuženik i drugotuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 408.104,10 kn.

9. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 423.190,44 kn.“

Tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen u odnosu na trećetuženika S. V. S. C. L..

V., M. (točka 3. izreke).

Tako je sud odlučio sudeći u sporu I. P. radi naknade štete koju je ovaj pretrpio 21. rujna 1996. godine radeći kao član posade motornog broda S. V. u svojstvu prvog časnika stroja. Tužbeni zahtjev je prihvaćen u odnosu na prvotuženika uz obrazloženje da je prvotuženik bio poslodavac tužitelja u trenutku nesreće. Tužitelj je zbog tjelesne ozljede izgubio zanimanje, pa mu je poslodavac dužan isplatiti naknadu u iznosu od 80.000,00 USD po čl. 21. st. 1. Nacionalnog kolektivnog ugovora za pomorce koji je bio na snazi u trenutku nezgode.

U odnosu na drugotuženika tužbeni zahtjev je prihvaćen uz obrazloženje da je drugotuženik bio brodar broda S. V., a štetni događaj se zbio na brodu. On je naime bio poduzetnik pomorskog pothvata na način da je zakupio brod sklopivši ugovor o zakupu broda s vlasnikom broda, trećetuženikom S. V. S. C. L.. V., M.. Drugotuženikova odgovornost temelji se na odredbi čl. 161. st. 1. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 17/94, 74/94, 43/96; dalje: PZ).

Što se tiče tužbenog zahtjeva usmjerenog prema trećetuženiku S. V. S. C. L..

V., M., …, sud je našao da taj tuženik nije ni tužiteljev poslodavac ni brodar broda S.

V.. Trećetuženik je doduše bio vlasnik broda, ali je brod dao u zakup drugotuženiku. Zato je sud u odnosu na njega u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.

Protiv presude su žalbu podnijeli tužitelj I. P. te prvotuženik A. P. d.d. D. i drugotuženik A. C. M. C. M..

Tužitelj pobija presudu u cijelosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Izreka presude je nejasna jer valuta obveze nije dovoljno precizirana, čime smatra da je počinjena povreda odredaba parničnog postupka. Daljnju povredu odredaba postupka žalitelj vidi u okolnosti da je sud propustio odlučiti o solidarnoj odgovornosti tuženika za štetu iako je tužitelj tražio da sud obveže tuženike da mu solidarno naknade štetu. Solidarna odgovornost tuženika proizlazi iz odredaba Nacionalnog kolektivnog ugovora za pomorce. Prvotuženik je naime vlasnik drugo i treće tuženika, a ovi tuženici rade pod njegovom kontrolom. Tužitelj zloupotrebljava okolnost da ne odgovara za obveze osnovanih društava, pa se ne može pozivati na okolnost da kao osnivač inozemnih društava ne odgovara za njihove obveze.

Žalitelj također osporava utemeljenost zaključka suda o podijeljenoj odgovornosti tužitelja i tuženika za štetni događaj, jer u tom pravcu nema ni jednog dokaza. Isključivo je poslodavac odgovoran za štetni događaj. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu i u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, a tuženike obveže da tužitelju naknade parnične troškove.

Tuženici su podnijeli odgovor na tužiteljevu žalbu u kojemu osporavaju žalbene navode. Predlažu da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu. Prvo i drugotuženik pobijaju točke I.1. i II. 1. 2. 3. i 8. presude zbog svih žalbenih razloga iz Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03; dalje ZPP). Tuženici smatraju da je isključivo tužitelj odgovoran za štetni događaj, jer je on radio kao prvi časnik stroja koji je trebao organizirati posao na siguran način. Pobija se odluka o naknadi štete na temelju Nacionalnog kolektivnog ugovora (80.000,00 USD) jer nije razjašnjeno o kakvom se vidu štete radi. Ako tužitelj ima pravo na naknadu štete po svim vidovima, tada nema pravo na naknadu još daljnjih 80.000,00 USD. Žalitelji prihvaćaju naknaditi štetu po Nacionalnom kolektivnom ugovoru u iznosu od 80.000,00 USD ako sud odbije zahtjev za preostali iznos.

Pobijaju i odluku o trošku postupka.

Predlažu da drugostupanjski sud preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev po svim vidovima osim u odnosu na iznos od 80.000,00 USD. U protivnom predlažu da sud odbije zahtjev za isplatu iznosa od 80.000,00 USD, da utvrdi stupanj odgovornosti tužitelja za štetni događaj te preinači presudu i djelomično odbije tužbeni zahtjev. U svakom slučaju predlažu da sud preinači odluku o trošku postupka. Podredno predlažu da drugostupanjski sud ukine presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Na žalbe prvo i drugo tuženika nije podnesen odgovor.

Žalbe su osnovane.

Presuda je ispitana po čl. 365. st. 2. ZPP-a u granicama žalbenih razloga na koje su se pozvali tužitelj i tuženici te pazeći po službenoj dužnosti na apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a i na pogrešnu primjenu odredaba materijalnog prava.

U donošenju točke I.1. presude nisu počinjene apsolutno bitne povrede odredaba postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Sud je pravilno utvrdio odlučne činjenice i pravilno odlučio da je tuženik A. P. d.d. D. dužna tužitelju I. P. isplatiti naknadu zbog gubitka zanimanja. U vezi s ovim dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na prvotuženika sud je utvrdio sljedeće odlučne činjenice:

1. tužitelj I. P. sklopio je Ugovor o zaposlenju 26. svibnja 1996. godine radi plovidbe na brodu S. V. (zastava broda M., V.) u svojstvu člana posade broda

– prvog inženjera na rok od sedam mjeseci,

2. u ugovoru je kao vlasnik broda i poslodavac označeno trgovačko društvo A.

C. M. C. M., L.,

3. u rubrici „poslodavac“ upisano je trgovačko društvo A. P. d.d. D., uz oznaku „kao menadžer“,

4. sastavni dio tužiteljevog ugovora o zapošljavanju je Nacionalni kolektivni ugovor za hrvatske pomorce za 1996. godinu koji vrijedi od 2. travnja 1996. godine.

5. 21. rujna 1996. godine tužitelj je doživio nezgodu na poslu prilikom čišćenja cilindra porivnog stroja na brodu S. V. pri čemu je zadobio tešku tjelesnu ozljedu,

6. posljedica tjelesne ozljede je invaliditet uz gubitak zanimanja pomorca.

Sud je iz ovih činjenica zaključio da tuženik A. P. d.d. D. nije tužiteljev poslodavac, jer je ugovor o zaposlenju sklopio za trećega A. C. M. C. M., koji je bio i poslodavac i zakupnik broda. Ispravnost ovakvog zaključka stranke u žalbama nisu pobile. S obzirom na to da prvotuženik A. P. d.d. D. nije ni brodar broda S. V. ni tužiteljev poslodavac, ostaje za ocjenu da li je sud pravilno odlučio naloživši tuženiku da tužitelju isplati ugovorenu naknadu za slučaj gubitka zanimanja.

Prema tekstu Nacionalnog kolektivnog ugovora za hrvatske pomorce (dalje NKU) proizlazi da se radi o Kolektivnom ugovoru sklopljenom 28. lipnja 1996. godine s primjenom od 2. travnja 1996. godine. Ugovor je sklopljen između Sindikata pomoraca Hrvatske i A. P. d.d. D. koja je ugovor sklopila za sebe i u ime tvrtki čiji je vlasnik ili su pod njezinim nadzorom. Ugovor utvrđuje standardne uvjete za sve pomorce koji povremeno služe na brodovima navedenim u Aneksu broj 1., a među tim brodovima je i brod S. V. na kojemu se zbio štetni događaj.

Prema odredbi čl. 21. NKU ako je pomorac ozlijeđen na brodu, a ozljeda ima za posljedicu gubitak zanimanja odnosno struke, pomorac koji ima svojstvo časnika na brodu ima pravo na naknadu u iznosu od 80.000,00 USD. Tužitelj je radio na brodu S. V. u svojstvu časnika, pa ostaje za ocjenu da li mu je tuženik A. P. d.d. D. dužan isplatiti ugovorenu naknadu. Kada se ima u vidu da je prvotuženik sklopio ugovor za sebe i u ime tvrtki čiji je vlasnik ili su pod njezinim nadzorom, te kada se uzmu u obzir navodi samoga tuženika u pogledu njegovih obveza iz NKU, proizlazi da je tuženik (pored ostalih) obveznik plaćanja naknade ugovorene čl. 21. NKU. Zato je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je tužitelj dokazao pravnu osnovu i obim prvotuženikove obveze iz NKU za slučaj nezgode tužitelja na brodu, a koja nezgoda ima za posljedicu gubitak zanimanja.

Utoliko je sud pravilno primijenio materijalno pravo utvrdivši da je tužitelj dokazao pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Sud je međutim u pogledu valute ispunjenja obveze pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava naloživši tuženiku da obvezu ispuni u stranoj valuti. Prema sadržaju NKU pomorac ima pravo na

ana

naknadu štete u slučaju gubitka zanimanja u iznosu od 80.000,00 USD, dakle novč obveza A. P. d.d. D. glasi na stranu valutu. Prema pravilu iz čl. 395. st. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96; dalje ZOO) ako novčana obveza između domaćih osoba protivno zakonu glasi na plaćanje u nekoj stranoj valuti, njeno se ispunjenje može zahtijevati samo u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi toga dana. Sud je dakle u pogledu valute ispunjenja obveze pogrešno primijenio materijalno pravo.

Tužitelju na iznos glavnog duga pripada kamata koju poslovne banke u mjestu ispunjenja obveze plaćaju na dolare, s tim što je dužnik u obvezi platiti kunsku protuvrijednost zateznih kamata prema prodajnom tečaju ovlaštene banke u mjestu ispunjenja obveze, koji vrijedi toga dana, jer su kamate sporedna obveza na koju se primjenjuje materijalno pravo koje vrijedi u pogledu glavne obveze.

Sud je dakle u pogledu valute ispunjenja i glavne i sporedne obveze pogrešno primijenio materijalno pravo. Zato je valjalo preinačiti točku I.1. presude po čl. 373. st. 1. t. 3. ZPP-a.

Žalbe tužitelja i oba tuženika protiv točke I.2. i II. 1.-9. presude su osnovane.

Presuda je u tom dijelu zahvaćena apsolutno bitnom povredom odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. t. 13. ZPP-a. Bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako je izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopće nema razloga, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni i proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

U ovom slučaju presuda je u nekim točkama zahvaćena apsolutno bitnom povredom zbog nerazumljive izreke presude i to u sljedećem:

a) točka I.2.: u preostalom dijelu tužbeni zahtjev se u odnosu na prvotuženika odbija u cijelosti ,

b) točka II. 4.: Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži naknadu nematerijalne štete,

c) u odnosu na trećetuženika: Odbija se tužbeni zahtjev u cijelosti u odnosu na trećetuženika.

Iz citiranih točaka izreke nije vidljivo o čemu je sud odlučio, pa takva presuda ne može steći svojstvo pravomoćnosti niti se može govoriti o presuđenoj stvari.

Daljnja bitna povreda u odnosu na točke I.2. i II. 1.-9. presude odnosi se na nedostatno obrazloženje. Sud je vrlo temeljito obrazložio stajalište o odgovornosti drugotuženika za štetu koju je tužitelj pretrpio zbog ozljede na brodu. Temelj odgovornosti drugotuženika je obveza naknade štete po osnovi pretpostavljene krivnje za štetni događaj na brodu. Također je izneseno opsežno obrazloženje u pogledu podijeljene odgovornosti tužitelja i brodara za nastupanje štetnog događaja odnosno doprinosa tužitelja štetnom događaju, koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Sud je međutim propustio obrazložiti zbog čega smatra da prvotuženik i trećetuženik nisu solidarni dužnici obveze. Tužitelj je naime naveo da je prvotuženik A. P. d.d. D. osnivač drugotuženika A. C. M. C. M., D., …, i trećetuženika S. V. S. C. L.. V., M., …. Tvrdi da se radi o osnivanju fiktivnih društava pa da je došlo do proboja pravne osobnosti čija je posljedica odgovornost člana društva za obveze osnovanog društva.

Sud u obrazloženju presude, očitujući se na tvrdnje o proboju pravne osobnosti, navodi da sva tri društva imaju istovjetnu organizaciju i iste osobe za njih obavljaju poslove, ali da oni u formalno pravnom smislu predstavljaju odvojena trgovačka društva…“. Tu činjenicu nitko i ne spori, ali u slučaju proboja pravne osobnosti se upravo i radi o odgovornosti za tuđe obveze na temelju zakona. Naime svako društvo odgovara za svoje obveze, a članovi društva kapitala u pravilu ne odgovaraju za obveze društva u kojemu imaju dionice ili poslovne udjele. Samo iznimno postoji takva odgovornost i ona se u pravilu temelji na činjenici da članovi vode poslovanje društva na način da zloupotrebljavaju činjenicu da nisu odgovorni za obveze društva. Ako je prvotuženik jedini član društva – drugotuženika, tada je jasno da se radi o dva društva, ali sud treba dati odgovor na pitanje da li član društva zloupotrebljava okolnost da kao član ne odgovara za obveze društva koje je osnovao. U ovom slučaju sud je našao da postoji obveza drugotuženika naknaditi tužitelju štetu zbog tjelesne ozljede. Nisu izneseni razlozi zašto sud smatra da tužitelj nije dokazao da za obveze drugotuženika ne odgovaraju solidarno prvo i treće tuženik. Za sada se čini da trećetuženik nije odgovoran za obveze drugotuženika. Ako se pođe od pretpostavke da je prvotuženik A. P. d.d. D. osnivač i član drugotuženika A. C. M. C. M. i trećetuženika S. V. S. C. L.. V., M., tada je sasvim očito da nema solidarne odgovornosti trećetuženika za obveze drugotuženika. Naime trećetuženik je „sestrinsko“ društvo, a među njima nema proboja pravne osobnosti. Proboj postoji u slučaju kad je jedno društvo alter ego drugoga kao njegov član koji iz sjene vodi poslove društva na nedopušten način (tako da za sebe stvara koristi, a za osnovano društvo dugove, da izvlači sredstva iz drugog društva, da je drugo društvo fiktivno društvo osnovano za potrebe osnivača i slično). Između dvaju društava koja imaju istog člana (osnivača) nema međusobnog odnosa uzajamne odgovornosti za tuđe obveze. Utoliko se prema za sada dostupnim podacima ne može govoriti o odgovornosti trećetuženika za obveze drugotuženika, ali je presuda u odnosu na njega nezakonita zbog izreke presude. Kako je naprijed navedeno u odnosu na trećetuženika presuda je nepravilna zbog nejasne izreke.

S druge strane prvotuženik je član društva drugotuženika, stvarno sjedište im se nalazi na istoj adresi, imaju istu poslovodnu strukturu, pa postoje indicije da je prvotuženik odgovoran za obveze drugotuženika po zakonu. S obzirom na to da je drugotuženik trgovačko društvo s upisanim sjedištem u L., sud je trebao prvo utvrditi da li će o proboju pravne osobnosti odlučiti prema pravu L. kao države upisanog sjedišta društva ili prema pravu Hrvatske kao države stvarnog sjedišta društva. Nakon izbora mjerodavnog prava sud je trebao ispitati je li nastupio proboj pravne osobnosti, a s tim u vezi postoji li solidarna odgovornost prvotuženika za obveze drugotuženika na temelju odgovarajućeg mjerodavnog zakona.

S obzirom na to da u obrazloženju nisu iznesene odlučne činjenice, nije moguće ispitati je li pravilno primijenjeno materijalno pravo odbijanjem tužbenog zahtjeva kojim se traži da sud tuženike obveže da tužitelju solidarno naknade štetu. Ovaj nedostatak se odnosi na točku II. izreke u cijelosti.

Obrazloženje je manjkavo i u pogledu odluke o visini kapitalizirane rente (točka 3. i 7. izreke), jer je sud pošao od pogrešne pretpostavke da tužitelj ima pravo na naknadu štete u vidu izgubljene zarade zbog stopostotne invalidnosti. Istovremeno sud navodi, pozivajući se na nalaz vještaka ortopeda, da su kod tužitelja nastupila trajna ograničenja u svakodnevnom životu uz stupanj invalidnosti od 40 % (strana 11. presude). Kod činjenice da je tužitelj zbog tjelesne ozljede izgubio pomorsko zanimanje, ostalo je nerazjašnjeno je li uz preostalu radnu sposobnost i, po potrebi prekvalifikaciju, tužitelj u mogućnosti izvršavati kakav drugi posao. Ako postoji preostala sposobnost za druge poslove koji su manje plaćeni od očekivane plaće pomorskog časnika, bilo je potrebo izračunati gubitak zarade uz odbijanje onoga što bi tužitelj zaradio s preostalom radnom sposobnošću. U svakom slučaju sud se trebao izjasniti o tim odlučnim pitanjima.

Zbog iznesenih razloga presudu nije moguće ispitati.

Zato je presudu valjalo djelomično ukinuti po čl. 369. st. 1. ZPP-a i predmet u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sud će zakazati novu glavnu raspravu i raspraviti odlučne činjenice u smislu iznesenih primjedbi.

Napominje se, iako se sud o tome nije posebno izjašnjavao, da ovaj sud prihvaća stajalište prvostupanjskog suda o jurisdikciji hrvatskih sudova za suđenje u ovoj parnici. Predmet spora između tužitelja i drugotuženika u ukinutom dijelu presude je naknada štete zbog tjelesne ozljede koju štetu potražuje član posade broda od brodara. Radi se o sporu na temelju izvanugovorne odgovornosti za štetu po kriteriju pretpostavljene krivnje. Prema odredbi čl. 53. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, dalje ZRSZ) u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama čl. 46. i 50. - do 52. tog Zakona ili ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske. Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da se nadležnost suda Republike Hrvatske u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štete nastale u inozemstvu na stranim brodovima ne može zasnovati po kriteriju mjesta gdje je nastala šteta. Mjestom nastanka štete ne smatra se mjesto prebivališta fizičke osobe koja je pretrpjela štetu, niti mjesto u kojemu je koncentrirana imovina oštećenog. S obzirom na to da postoji odredba i ZRSZ, ne dolaze do primjene ni pravila o mjesnoj nadležnosti kao pravila za razgraničenje međunarodne nadležnosti sudova.

Unatoč tomu u ovom slučaju postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za sve tuženike i to na temelju općeg pravila o međunarodnoj nadležnosti prema sjedištu tuženika. Naime prvotuženik ima upisano i stvarno sjedište u Republici Hrvatskoj, pa nije dvojbena nadležnost suda Republike Hrvatske za tužbu protiv tog trgovačkog društva. Drugo i trećetuženik imaju upisano sjedište u inozemstvu, ali prema navodima suda stvarno sjedište drugo i trećetuženika je također u Republici Hrvatskoj. Zato je sud u Republici Hrvatskoj nadležan za suđenje u sporu protiv navedenih pravnih osoba po čl. 46. st. 1. ZRSZ-a.

U nastavku postupka sud će prije ostalog ispitati koje se pravo ima primijeniti kao mjerodavno za ocjenu odgovornosti za štetu, te za ocjenu odgovornosti za tuđe obveze po pravilima za proboj pravne osobnosti.

Također će sud raspraviti visinu štete po osnovi izgubljene zarade i s tim u vezi visine kapitalizirane rente vodeći računa o primjedbama iznesenim u obrazloženju.

Ako sud i u nastavku postupka nađe da je drugotuženik odgovoran za štetu, vodit će računa da je drugotuženik odgovoran za štetu u punom iznosu vodeći računa o stupnju tužiteljevog doprinosa štetnom događaju. Visinu novčane naknade nije moguće ograničiti na način kako je to učinio prvostupanjski sud umanjujući iznos naknade za 80.000,00 USD. Nacionalni kolektivni ugovor nije uveo nikakav novi vid štete time što je propisao da će potpisnik kolektivnog ugovora nakaditi pomorcu štetu u slučaju gubitka pomorskog zvanja u iznosu od 80.000,00 USD za časnike. Time je samo odredio minimum ispod kojega ne može biti dosuđena niža naknada, ako je tjelesna ozljeda uzrokovala gubitak zvanja pomorca, ne ulazeći je li stvarna šteta za pomorca zaista nastala u označenoj visini. Ako je šteta veća, sud će dosuditi oštećenom puni iznos naknade štete s time što se dio naknade temelji na NKU, a ostatak na zakonskoj odgovornosti brodara za štetu. Isto vrijedi i za odgovornost osoba koje su eventualni solidarni dužnici po kriteriju proboja pravne osobnosti.

Zato će sud, ako nađe da postoji solidarna odgovornost prvo i drugotuženika prema tužitelju naložiti tuženicima da tužitelju naknade puni iznos novčane naknade. Ako sud pak nađe da prvotuženik ne odgovara za obveze drugotuženika zbog proboja pravne osobnosti, naložit će drugotuženiku da tužitelju solidarno s prvotuženika naknadi štetu u iznosu kunske protuvrijednosti od 80.000,00 USD, a drugotuženiku da tužitelju dodatno sam naknadi još i daljnju štetu koja čini razliku između kunske protuvrijednosti od 80.000,00 USD i punog iznosa novčane naknade.

Kako odluka o trošku postupka ovisi o odluci o glavnoj stvari valjalo je ukinuti i rješenje o trošku postupka i predmet i u tom dijelu vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, s tim što će sud u nastavku odlučiti i o troškovima ovoga žalbenog postupka.

U Zagrebu 13. prosinca 2007.

Predsjednik vijeća:

Branka Ćiraković, v.r.