Gzz-41/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-41/02-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina, kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Tome Gložinića, Damira Mratovića i mr. Olge Jelčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. B. iz K., zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetnici iz T., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstva, zastupanog po nadležnom Državnom odvjetništvu, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 30. listopada 2001. godine broj G-DO-1174/01 podignutog protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 27. kolovoza 2001. godine broj Gž-783/01., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Kninu od 24. travnja 2001. godine broj P-725/00, u sjednici održanoj dana 6. lipnja 2002. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Odbija se zahtjev za naknadu troška odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Kninu naloženo je tuženoj da tužitelju isplati na ime razlike plaće za razdoblje od 10. prosinca 1997. godine do 10. studenog 2000. godine iznos od 23.116,56 kuna, sa kamatama kako je pobliže naznačeno u izreci presude, kao i parnični trošak u iznosu od 2.586,00 kuna, sve u roku od 8 dana. Presudom Županijskog suda u Šibeniku odbijena je žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje ZPP) ostvarene zbog pogrešne primjene odredbe o prekidu postupka iz čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP, te povrede odredbe čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava – odredaba Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti, kao i Zakona o područjima posebne državne skrbi. Predlaže da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

Tužitelj u odgovoru na zahtjev za zaštitu zakonitosti predlaže navedeni zahtjev odbiti kao neosnovan, a tužitelju naknaditi troškove odgovora.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu 25% uvećane plaće za razdoblje od 10. prosinca 1997. godine do 10. studenog 2000. godine, radi toga što je zaposlen na području posebne državne skrbi (policajac u Policijskoj postaji K.). Svoj zahtjev temelji na odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" br. 44/96, 57/96, 124/97 i 73/00 – u daljnjem tekstu: ZPPDS) koja glasi: "Plaće državnih službenika i namještenika tijelima državne uprave, tijelima sudbene vlasti i drugim državnim tijelima, plaće zaposlenika u upravnim tijelima i službama jedinica lokalne samouprave, te plaće službenika i namještenika u javnim službama, kojima se plaće osiguravaju u državnome proračunu ili u odgovarajućim izvanproračunskim fondovima, a zaposleni su na područjima posebne državne skrbi, uvećavaju se u odnosu na plaće u drugim dijelovima Republike Hrvatske 1/za 50% na područjima prve skupine iz čl. 4. ovog Zakona, 2/za 25% na područjima druge skupine, iz čl. 5. ovog Zakona" .

Prvostupanjski sud nalazi da su se na strani tužitelja ostvarile zakonske pretpostavke za isplatu uvećane plaće za 25%, u skladu s odredbom čl. 19. ZPPDS.

Državni odvjetnik smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da za sada ne postoji valjani pravni osnov za utuženo potraživanje tužitelja, jer je nadležna služba trebala u upravnom postupku donijeti rješenje koje bi imalo značaj upravnog akta, a do tada je ovaj parnični postupak trebalo prekinuti.

Ovaj Vrhovni sud smatra da pravno shvaćanje izraženo u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno i nema oslonca u odgovarajućim odredbama ZPP.

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je, da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt o kojem odlučuje nadležno tijelo tuženika, pravilnom primjenom odredbe čl. 12. ZPP, sud je ovlašten, kad rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju da li tužitelju pripada pravo na uvećanu plaću sam odlučiti kao o prethodnom pitanju, s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je to pitanje riješeno. Nema dakle zapreke, da o pitanju koje se svodi na ocjenu da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (čl. 19. ZPPDS) sud sam odluči kao o prethodnom pitanju kad nadležno tijelo o tome nije odlučilo, kao što je ovdje slučaj. Odredba čl. 213. st. 1. t. 1. ZPP ne obvezuje sud da prekine postupak, već mu omogućuje da to učini, ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju. Sud je međutim, kako je već prethodno rečeno, ovlašten o takvom pitanju sam odlučiti, te stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 213. st. 1. toč. 1. ZPP, na koju se podnositelj zahtjeva poziva.

Iz istih razloga nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP, na koju se podnositelj zahtjeva poziva, jer, kako je rečeno, sud je ovlašten o pitanju prava na povećanje plaće odlučiti kao o prethodnom pitanju, s učinkom u konkretnoj parnici, iako je za odlučivanje o tome nadležno odlučivati drugo tijelo u upravnom postupku, a to je ovlaštenje sadržano u odredbi čl. 12. ZPP.

Prema tome, po ocjeni ovog Vrhovnog suda nisu ostvareni razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, kao niti u pogledu bitne povrede odredaba parničnog postupka, pa kako se sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. ZPP, u vezi s čl. 393. ZPP, valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na zahtjev za zaštitu zakonitosti jer isti nije bio potreban radi vođenja parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, a zahtjev i nije stavljen u smislu čl. 164. st. 1. i 2. ZPP.

U Zagrebu, 6. lipnja 2002. godine.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.