Rev-2425/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2425/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan Maoduš, Borisa Guttmnna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1) M.M., 2) O.M., 3) F.M. -M. i 4) A.M., svih iz S., . ., koje zastupa punomoćnik M.Š., odvjetnik iz S., protiv tuženika T.- Lj. .Podjetje za izolacijski inžinjering p.o. Lj., . ., radi predaje poslovnih prostorija, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Splitu od 10. travnja 1992. broj Gž-1126/92, kojom je potvrđena presuda Općinskoga suda u Splitu od 17. srpnja 1991. broj P-341/91, u sjednici održanoj dana 29. prosinca 1994.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu tužitelja i potvrdio presudu suda prvog stupnja, kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da je tuženi dužan isprazniti od osoba i stvari operativne prostorije u stambeno- poslovnoj zgradi u S., . . - prizemlje, ukupne površine od 84m5, te ih predati na slobodno rasplaganje tužitelju (tužiteljima).

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su izjavili tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj sud ukine obje navedene presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, odnosno da presude preinači na način da tužbeni zahtjev bude usvojen u cijelosti i da im tuženi nadoknadi sve troškove spora uključivo i trošak revizije.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a niti Državni odvjetnik Republike Hrvatske izjasnio o reviziji. Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog potupka zato, jer po prosudbi ovoga revizijskoga suda ne postoje bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju revidenti jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog potupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91 i 91/92) - dalje ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Revidenti neosnovano ukazuju na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 8. i 375. st. 1. ZPP, kada navode da nižestupanjski sudovi nisu valjano utvrdili a niti ocjenili da li se plaćanje ugovorenog iznosa zakupnine bez plaćanja poreza na zakupninu može smatrati plaćanjem zakupnine u cijelosti ili samo djelomičnim plaćanjem i da drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode glede u žalbi iznesenih novih činjenica i predloženih novih dokaza.

To zato, jer se po prosudbi ovoga suda razlozi navedeni u pobijanim presudama glede neosnovanosti tužbenog zahtjeva temelje na pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i cjelokupnog rezultata postupka, a što je upravo u skladu s odredbom čl. 7. i 8. ZPP i jer je drugostupanjski sud u pobijanoj presudi ocjenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja i naveo valjane razloge zbog kojih je odbio žalbu, a što je u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet ovoga spora je zahtjev revidenata da je tuženik dužan predmetne poslovne prostorije isprazniti i predati im slobodne od osoba i stvari s tim da revidenti navedeni zahtjev temelje na njihovom odustanku od ugovora o zakupu toga poslovnog prostora sklopljenog s tuženikom zbog neplaćanja zakupnine od strane tuženika i zbog korištenja predmetnih poslovnih prostorija protivno ugovoru odnosno nanošenje štete koristeći ih bez potrebne pažnje (neuredno održavanje čistoće u tim prostorijama).

Nižestupanjski sudovi su odbili navedeni tužbeni zahtjev u bitnom zato jer su, kako je već navedeno, na osnovi pravilne ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka zaključili da se u nazočnom slučaju nisu ispunile pretpostavke za odustanak od predmetnog ugovora koje su propisane u odredbama čl. 49. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Narodne novine", broj 52/71) - dalje ZPZP.

Revidenti neosnovano osporavaju pravilnost navedenog zaključka sudova ukazujući na pogrešnu primjenu materijanog prava kada navode da su sudovi o osnovanosti navedenog tužbenog zahtjeva trebali raspraviti po odgovarajućim odredbama Zakona o obveznim odnosima, koje daju za pravo ugovornoj strani da odustane od ugovora (raskine ugovor) i zbog djelomičnog neispunjenja ugovorne obveze od druge ugovorne strane) i kada ponavljaju tvrdnje da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da tuženi nije uredno ispunjavao svoju ugovornu obvezu glede plaćanja ugovorene zakupnine.

To zato, jer je navedeno shvaćanje revidenata glede primjene materijalnog prava (zakona) na ovaj spor pogrešno i jer su navedene tvrdnje suprotne utvrđenjima sudova.

Prema odredbama čl. 49. st. 1. toč. 1. i 2. ZPZP zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene i zakonske odredbe o trajanju zakupa pu toč. 1. ako zakupac i poslije opomene od strane zakupodavca koristi poslovne prostorije protivno ugovoru, ili nanosi znatnu štetu koristeći ih bez potrebne pažnje i po toč. 2. ako zakupac ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopćenja opomene zakupodavca.

Iz utvrđenja sudova proizlazi:

- da su prvotužitelji i sada pok. D.M., kojeg su zakonski nasljednici tužitelji navedeni pod 2), 3) i 4) kao kupodavci sa tuženikom kao zakupoprimcem 1.12.1982. sklopili ugovor o zakupu predmetnih poslovnih prostorija na neodređeno vrijeme,

- da su iste ugovorne strane 26.2.1990. sklopile aneks br. 2 navedenog ugovora, prema kojem je aneksu tuženik bio dužan od 1.3.1990. plaćati zakupodavcima zakupninu u iznosu od 10.000 netto tadašnjih dinara za svaki mjesec (čl. 1. aneksa) s tim da se isplata vrši na osnovu mjesečnih računa ovjerenih od Općinske uprave društvenih prihoda S. s rokom plaćanja 15 dana od dana dospjelosti, koji je dan dospjelosti bio 25 u tekućem mjesecu,

- da su se ugovorne strane sporazumjele da je tuženik obveznik plaćanja poreza na ugovoreni iznos zakupnine s tim da tuženik taj porez plaća izravno navedenoj općinskoj upravi društvenih prihoda, a koje je sporazum navedena uprava prihoda prihvatila pravno valjanim te ga temeljem tog sporazuma i zaduživala kao obveznika za plaćanje toga poreza i da je tuženik postupao po tim zaduženjima na način da je određene mu iznose poreza plaćao izravno navedenoj upravi društevnih prihoda,

- da je tuženik znao kasniti sa plaćanjem kako ugovorenog iznosa zakupnine tako i poreza,

- da su zakupodavci zbog zakašnjenja plaćanja zakupnine opominjali tuženika,

- da je tuženik iznose zakupnine sa kojima je kasnio sa plaćanjem, a koji su navedeni u tužbi, platio u roku iz odredbe čl. 49. st. 1. toč. 2. ZPZP, tj. u roku od dva mjeseca od dana saopćenja opomene zakupodavca,

- da tuženik predmetne poslovne prostorije nije koristo protivno ugovoru, a posebno da im nije nanosio znatnu štetu korištenjem bez potrebne pažnje i

- da su zakupodavci svoj odustanak od ugovora tuženiku priopćili u skladu s odredbom čl. 51. ZPZP.

Prema navedenim utvrđenjima nižestupanjski sudovi su pravilno postupili kada su ovaj spor raspravili po odredbama čl. 49. st. 1. toč. 1. i 2. ZPZP i pravilno zaključili da se u navedenom slučaju nisu ispunile pretpostavke za odustanak od predmetnog ugovora koje su navedene u navedenim odredbama ZPZP.

Revidentima je za odgovoriti da je iz navedenih utvrđenja proizlazi i pravilnost zaključka sudova da revidenti u nazočnom slučaju nisu ni mogli s pravom odustati od navedenog ugovora zbog tuženikovog zakašnjenja sa plaćanjem poreza na ugovorene iznose zakupnine zato, jer tuženik nije bio u obvezi plaćanja toga poreza revidentima već navedenoj upravi društvenih prihoda i jer revidenti i ne tvrde da ih je navedeno nadležno upravno tijelo pozvalo da taj porez plate nakon što ga tuženik nije platio u određenom mu roku.

Prema iznijetom proizlazi da se pobijane presude temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa su stoga neosnovani i ostali revizijski navodi kojima s ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Stoga je valjalo odlučiti kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 29. prosinca 1994.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.