I Kž-224/1992-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 224/1992-5

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zmajević mr. Branka, kao predsjednika vijeća, te Gudelj Milana, Svedrović Marijana, Bjegović Djordja i Petranović Milana, kao članova vijeća i stručnog suradnika Tomerlin-Almer Rajke, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.M. i dr. zbog krivičnog djela iz čl. 222. st. 5. KZH i dr., odlučujući o žalbama optuženika podnesenim protiv presude Okružnog suda u Zagrebu od 12. veljače 1992. K-233/91, u sjednici održanoj 20. listopada 1992., saslušavši zamjenika javnog tužitelja Hrvatske P.B.,

p r e s u d i o j e :

Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. B.M. i Z.Z., te se potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom proglašena je krivom opt. B.M. zbog krivičnih djela iz čl. 222. st. 5. KZH, za koje joj je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne iz čl. 42. i 43. Krivičnog zakona SFRJ preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske utvrdjena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, te zbog krivičnog djela iz čl. 227. st. 1. KZH, za koje joj je utvrdjena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca, pa je uz primjenu propisa o stjecaju krivičnih djela iz čl. 48. st. 2. KZJ preuzetog kao zakona Republike Hrvatske osudjena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

Istom presudom proglašen je krivim i opt. Z.Z. zbog krivičnog djela iz čl. 172. st. 2. KZJ, preuzetog kao zakona Republike Hrvatske, te je po tom zakonskom propisu osudjen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

I Kž 224/92

Ujedno su na temelju čl. 98. st. 1. u vezi čl. 95. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o krivičnom psotupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP) optuženici obavezani nadoknaditi troškove krivičnog postupka, svaki, u paušalnoj svoti od 2.000 HRD, a opt. B.M. još i trošak branitelja po službenoj dužnosti.

Protiv te presude optuženici su podnijeli žalbe.

Opt. B.M. se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presude ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Opt. Z.Z. se žali putem branitelja N.Z., odvjetnika iz Z., zbog odluke o krivičnoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili da mu se izrekne blaža kazna, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

Opt. Z.Z. i osobno je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje ili da se preinači izricanjem blaže kazne, odnosno uvjetne osude. Zatražio je da u slučaju ako bude ukinuta Uredba o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske, da u smislu čl. 371. st. 1. ZKP o sjednici vijeća bude obaviješten on i njegov branitelj. Odgovor na žalbe nije podnesen.

Na temelju čl. 370. st. 2. ZKP javni tužitelj Hrvatske je predložio, da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane i potvrdi prvostepena presuda.

S obzirom da je u vrijeme održavanja sjednice drugostepenog vijeća još uvijek na snazi naprijed citirana uredba, sjednica vijeća održana je u odsutnosti opt. Z. i njegova branitelja na temelju čl. 20. te uredbe.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbu optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka

Nisu u pravu žalitelji kada ističu da je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč. 11. ZKP, koju opt. B.M. nalazi u proturječnosti izreke sa obrazloženjem pobijane presude u pogledu reprodukcije i tumačenja uputstva, dok opt. Z.Z. u osobno podnesenoj žalbi tu povredu obrazlaže tvrdnjom da je pobijana presuda nerazumljiva i nejasna.

I Kž 224/92

Suprotno navedenim prigovorima žalitelja, izreka pobijane prvostepene presude potpuno je razumljiva, bez ikakvih nejasnoća ili proturječnosti sa razlozima presude. U vezi s tvrdnjom u žalbi opt. B.M. treba istaknuti da se u izreci pobijane presude uopće ne spominje nikakvo uputstvo, a to što se na str. 12. obrazloženja prvostepene presude navodi, uz ostalo, da je optuženica kao službena osoba nekontrolirano i mimo svih pravila i uputstava izdavala čekovne blankete opt. Z., ne predstavlja nikakvu proturječnost izmedju izreke i obrazloženja presude, već sadržajno predstavlja prigovor pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

To isto vrijedi i u odnosu na prigovor opt. Z. da prvostepeni sud nije utvrdio koliki iznos je optuženik vratio pa da je zbog toga činjenično stanje nepotpuno utvrdjeno i da "neutvrdjivanje i nenavodjenje tog relevantnog podatka čini presudu nerazumljivom i nejasnom". Osim toga okolnost da je optuženik u tijeku krivičnog postupka vratio odredjeni iznos i tako djelomično nadoknadio štetu, nije činjenica odlučna za postojanje krivičnog djela, već eventualno može biti od utjecaja na odmjeravanje kazne.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Na žalbe optuženika zbog povrede krivičnog zakona

Opt. B.M. smatra da je njezino djelo pogrešno pravno okvalificirano kao krivično djelo iz čl. 222. KZH umjesto eventualno kao krivično djelo iz čl. 225. KZH, jer da iz dokaznog postupka ne proizlazi da je učinila krivično djelo iz čl. 222. KZH, dok u odnosu na krivično djelo iz čl. 227. KZH ističe da nedostaje "važan podatak" kao element tog krivičnog djela.

Protivno shvaćanju žalitelja, u odnosu na krivično djelo iz čl. 222. KZH izloženi prigovor ne ukazuje na povredu krivičnog zakona, već se radi o žalbenoj osnovi pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, s obzirom da sud na ono činjenično stanje koje je utvrdio nije pogrešno primijenio krivični zakon, niti to žalitelj, uostalom, tvrdi, a niti se može isticati kao povreda krivičnog zakona to što žalitelj smatra da je prema njegovoj, subjektivnoj ocjeni dokaznog materijala, trebalo utvrditi neko drugo činjenično stanje, povoljnije za optuženicu, što bi onda opravdavalo i blažu, odnosno drugačiju pravnu kvalifikaciju njezina djela.

U pogledu krivičnog djela iz čl. 227. st. 1. KZH žalitelj pogrešno smatra da se za ostvarenje ovog krivičnog djela traži propuštanje da se u službenu ispravu, knjigu ili spis unese kakav važan podatak. To na čemu inzistira žalitelj predstavlja, doduše, jedan od više mogućih oblika krivičnog djela iz čl. 227. st. 1. KZH, medjutim, optuženici se taj oblik krivičnog djela i ne inkriminira, nego joj se stavlja na teret da je to djelo učinila "unošenjem neistinitih podataka u poslovnu ispravu, kako je i navedeno u izreci pobijane presude i obrazloženo u razlozima, pa se stoga prigovor žalitelja u tom pravcu ukazuje posve promašenim.

Opt. Zidarić u osobno podnesenoj žalbi ističe da je njegovo djelo pogrešno pravno

I Kž 224/92

kvalificirano kao krivično djelo iz čl. 172. st. 2. citiranog zakona, umjesto kao krivično djelo iz st. 1. ovog članka, jer da njegova namjera nije bila da pribavi trajnu imovinsku korist, već da se radilo o svojevrsnoj nezakonitoj posudbi novca od banke.

Neovisno o tome što žalitelj očito ispušta iz vida da je odredbom čl. 43.Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SFRJ, koji je stupio na snagu 6. kolovoza 1990. godine, izmijenjen čl. 172. KZJ ("Sl. list SFRJ" br. 38 od 6. srpnja 1990.), ovaj žalbeni prigovor nije osnovan, jer taj prigovor sadržajno takodjer predstavlja pobijanje pravilnosti utvrdjenog činjeničnog stanja, zasnovan na tvrdnji da optuženik nije imao namjeru niti je pribavio protupravnu imovinsku korist, o čemu će biti više riječi u osvrtu na žalbu optuženika zbog te žalbene osnove.

Stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog povrede krivičnog zakona.

Na žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrdjenog činjeničnog stanja

U odnosu na krivično djelo iz čl. 222. KZH opt. B.M. navodima svoje žalbe ne dovodi u pitanje pravilnost utvrdjenja od strane prvostepenog suda onih odlučnih činjenica što predstavljaju objektivni učin inkriminiranog krivičnog djela, već u skladu sa obranom koju je dala tijekom postupka pokušava uvjeriti drugostepeni sud da njezin umišljaj nije bio upravljen na pribavljanje protupravne imovinske koristi opt. Z., iako je lakomisleno postupila kad je optuženik od nje zatražio da mu pomogne. Stoga smatra da je njezino djelo trebalo pravno označiti kao nesavjestan rad u službi iz čl. 225. KZH.

U odnosu na krivično djelo iz čl. 227. st. 1. KZH, zbog kojeg je takodjer oglašena krivom, optuženica ističe da je u interni bankovni nalog za prijenos sredstava upisala točno brojeve računa svoje majke i opt. Z., što je po njezinom shvaćanju jedino odlučno i u skladu sa bankovnim poslovanjem, pa stoga smatra da u njezinom postupanju nema elemenata tog krivičnog djela.

U osobno podnesenoj žalbi opt. Z.Z. ističe da nije utvrdjeno koliki iznos novca je on vratio oštećenoj banci, iako se u obrazloženju navodi da je skoro sve vratio, iz čega izvodi zaključak da Zagrebačka banka zapravo nije ni oštećena.

Ovime optuženik u okviru žalbene osnove pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, u stvari, samo ponavlja iste prigovore istaknute bez uspjeha već u dijelu žalbe zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona, koji se u suštini svode na tvrdnju da on nije imao namjeru pribavljanja protupravne imovinske koristi, niti je takvu korist pribavio s obzirom da je banci sve ili "skoro sve" vratio, kako to navodi u obrazloženju svoje presude i prvostepeni sud.

Razmatrajući istaknute prigovore u žalbama optuženika, ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, našao je da tim prigovorima optuženici nisu doveli u sumnju pravilnost činjeničnog stanja utvrdjenog od prvostepenog suda, dok se u pogledu navodne nepotpunosti utvrdjenog činjeničnog stanja, uvodno označenoj u osobnoj žalbi opt. Z., ništa odredjeno i ne navodi koju odlučnu činjenicu prvostepeni sud nije utvrdio, niti se u tom

I Kž 224/92

pravcu bilo što predlaže.

Naime, uz nesporne objektivne činjenice i okolnost da opt. B.M. ima višegodišnje radno iskustvo u banci, skoro na svim poslovima, te da je u vrijeme izvršenja djela za koje je oglašena krivom bila kontrolor u službi likvidature i blagajne, što sve takodjer nije sporno, nema nikakve sumnje da je ona ne samo s obzirom na radno iskustvo već i po prirodi poslova i radnih zadataka kontrolora bila upoznata sa prilikama u banci, pa i u pogledu neažurnosti knjiženja čekova. Kad se uz navedeno ima u vidu njezino višegodišnje poznanstvo sa opt. Z., kome je u relativno kratkom vremenskom periodu izdala enormno veliki broj čekovnih blanketa na temelju kojih je ovaj izdavao čekove bez pokrića jer mu je saldo na tekućem računu kroz čitavo razdoblje bio negativan, te naročito s obzirom na činjenicu da je optuženica sačinila interni nalog za prijenos sredstava sa računa njezine majke na tekući račun opt. Z., iako se očigledno nije radilo o stvarnom prijenosu sredstava s jednog na drugi račun već o fiktivnom prijenosu da bi se prikrio negativni saldo na tekućem računu opt. Z., s pravom je prvostepeni sud otklonio kao neosnovanu obranu optuženice da je ona postupila naivno i nepromišljeno ali bez namjere da opt. Z. pribavi protupravnu imovinsku korist. Protivno obrani optuženice, ponovljenoj i u žalbi, uz takvo stanje stvari ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostepenog suda da postupanje opt. B.M. kao odgovorne osobe, opisano pod toč. I. izreke pobijane presude, objektivno predstavlja zloupotrebu njezina položaja i ovlaštenja s namjerom da drugom pribavi protupravnu imovinsku korist. Stoga nije prihvatljivo rezoniranje optuženice da se u njezinom postupanju radi o nesavjesnom radu u službi, pa da je u skladu s tim trebalo i pravno označiti njezino djelo.

Isto tako, samo sačinjavanjem neistinitog naloga za prijenos sredstava s jednog na drugi račun, predstavlja dovršeno krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH, kako je to pravilno utvrdio i pravno označio prvostepeni sud.

Nije prihvatljivo ni rezoniranje u osobno podnesenoj žalbi opt. Z., prema kome je ovaj optuženik učinio svojevrsnu neovlaštenu i nezakonitu poslugu novca od banke ali bez namjere da pribavi trajnu imovinsku korist, odnosno da taj novac banci ne vrati.

Naime, uz činjenicu da je tijekom čitavog razdoblja od 26. listopada 1989. do 3. svibnja 1990. godine saldo na tekućem računu optuženika bio negativan, te da optuženik tijekom postupka nikakvim prihvatljivim argumentom nije potkrijepio niti barem učinio vjerojatnim svoju tvrdnju da se samo poslužio tudjim novcem, te konačno ako se pravilno sagleda i uzme u obzir okolnost da su kao korisnici čekova bez pokrića koje je izdavao optuženik bili uglavnom kasino "Atlanta" i Hotelsko ugostiteljsko poduzeće "Zagreb" (list 258 spisa), uz postojanje nespornih objektivnih elemenata inkriminiranog krivičnog djela, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda ukazuje se osnovanim i logičnim utvrdjenje prvostepenog suda o postojanju subjektivne strane inkriminiranog krivičnog djela, tj. da je optuženik u namjeri pribavljanja imovinske koristi izdao čekove bez pokrića na svote pobliže označene u izreci prvostepene presude, te u tom iznosu pribavio protupravnu imovinsku korist, odnosno oštetio Zagrebačku banku.

S obzirom na imovinske prilike optuženika, njegove platežne mogućnosti i svrhu u

I Kž 224/92

koju je utrošio podignute novčane iznose, u konkretnom slučaju nema nikakve sumnje da je optuženik izdavanjem čekova za koje je znao da nemaju pokriće i njihovom naplatom sebi pribavio mogućnost faktičnog raspolaganja podignutim novcem, što je on i činio a čime je evidentno pribavio protupravnu imovinsku korist u smislučl. 172. KZJ preuzetog kao zakona Republike Hrvatske.

Imajući u vidu protek vremena od razdoblja u kojem je optuženik izdavao čekove bez pokrića (26. listopada 1989. do 3. svibnja 1990.) do vremena kada je navodno podmirio dugovanje Zagrebačkoj banci (28. siječnja 1992.) okolnost da je optuženik naknadno platio glavnicu duga banci, upravo kad u tom pravcu ne bi bilo nikakve dvojbe s obzirom da predstavnik oštećene banke na glavnoj raspravi o tome nije imao podataka (list 280 spisa), nema ono značenje koje mu pridaje žalitelj, niti se iz te okolnosti mogu izvoditi relevantni zaključci o postojanju krivičnog djela s obzirom da je neovisno o toj okolnosti krivično djelo u ovom slučaju dovršeno, pa ta okolnost može biti samo od utjecaja za odmjeravanje kazne.

Usvajajući, prema tome, uvjerljive i logične razloge na kojima je utemeljena prvostepena presuda u odnosu na oboje optuženika, ovaj Vrhovni sud našao je da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve činjenice odlučne za donošenje zakonite presude u ovom krivičnom predmetu, pa se žalbe optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja ukazuje neosnovanim.

Na žalbe optuženika zbog odluke o kaznama

Nisu u pravu optuženici ni kada u svojim žalbama ističu da su im kazne prestrogo odmjerene.

Imajući u vidu okolnosti koje je prvostepeni sud ocijenio prilikom odmjeravanja kazne, a posebno stupanj ispoljene društvene opasnosti, koji se očituje u načinu izvršenja djela, kazne koje je optuženicima za učinjena krivična djela izrekao prvostepeni sud, ne ukazuju se prestrogim, kako to smatraju optuženici.

Uostalom, opt. B.M. prvostepeni sud je uz primjenu propisa o ublažavanju kazne za djelo iz čl. 222. st. 5. KZH maksimalno ublažio kaznu u granicama propisanim u zakonu a za krivično djelo iz čl. 227. st. 1. KZH utvrdio joj je pojedinačnu kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, dakle tek neznatno dužem od donje granice kazne propisane za to krivično djelo i uz primjenu propisa o stjecaju krivičnih djela izrekao joj je jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od svega jedne godine i dva mjeseca. Stoga su se okolnosti da je optuženica samohrana majka maloljetnog djeteta koje pohadja školu, te da se brine o teško bolesnoj i nepokretnoj majci, koje se okolnosti ističu u žalbi optuženice, u dovoljnoj mjeri odrazile pri odmjeravanju kazne.

Kazna zatvora u trajanju od jedne godine izrečena opt. Z.Z. takodjer nije prestroga, kako to smatra optuženik. Okolnosti koje se ističu u žalbi ovog optuženika nisu takvog značenja i intenziteta da predstavljaju osobito olakotne okolnosti, tako da bi se i ublaženom kaznom mogla postići svrha kažnjavanja. Ovom optuženiku prvostepeni sud izrekao je kaznu zatvora u visini donje granice kazne propisane zakonom za to krivično djelo.

I Kž 224/92

Blaža kazna ne bi bila primjerena težini i društvenoj opasnosti učinjenog krivičnog djela a s obzirom na okolnosti uz koje je djelo učinjeno. Stoga ovaj Vrhovni sud, kao drugostepeni sud, nije našao opravdanim da se opt. Z.Z. snižava izrečena kazna.

Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostepenu presudu, niti su utvrdjene povrede zakona iz čl. 376. ZKP, trebalo je na temelju čl. 384. ZKP presuditi kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 20. listopada 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Tomerlin-Almer Rajka v.r.

Zmajević mr. Branko v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši stručni referent:

(Vladimir Vuletin)