I Kž-1021/2003-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1021/03-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, Milivoja Mikora i Marijana Svedrovića, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. Ž. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. KZ i dr., odlučujući o žalbi opt. I. Ž. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 15. rujna 2003. broj K-21/03-9, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 2004. godine

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. I. Ž. kao neosnovana, te se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu glede točke 1) njene izreke potvrđuje, dok u preostalom dijelu glede točke 2) njene izreke ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

Županijski sud u Slavonskom Brodu je presudom od 15. rujna 2003. broj K-27/03-9 proglasio krivima i to: opt. I. Ž. zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, prema činjeničnom i pravnom opisu iz točke 1) izreke, te ga za to djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca, a opt. M. M. proglasio krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ, prema činjeničnom i pravnom opisu iz točke 2) njene izreke, te ga osudio na novčanu kaznu u iznosu od 10 prosječnih dnevnih dohodaka, što iznosi 1.280,00 kn, koje je

no

dužan platiti u roku od 4 mjeseca, time da ako novčana kazna neće u cijelosti ili djelomič biti plaćena u navedenom roku da će sud bez odgode donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, na način da jedan dnevni dohodak zamjenjuje s jednim danom kazne zatvora, ne preko 12 mjeseci. Prema odredbi čl. 173. st. 7. KZ odlučio je prvostupanjski sud oduzeti opojnu drogu od optuženika, koja im je bila privremeno oduzeta prema potvrdama redarstvenih vlasti. Zatim je po čl. 122.st. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) obojicu optuženika oslobodio od dužnosti nadoknade troškova kaznenog postupka iz čl. 119. st. 2. ZKP.

I Kž 1021/03-3

Protiv ove prvostupanjske presude žalbu je podnio opt. I. Ž. po svom branitelju, odvjetniku S. J. iz S. B., te je pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se u odnosu na ovog optuženika prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno preinači u odluci o kaznenoj sankciji na blaže, tako da se prema optuženiku primijeni uvjetna osuda.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud po čl. 373. st. 1. i 2. ZKP spise dostavio Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje i državnog odvjetnika obavijestio o sjednici vijeća ovog suda.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske vratilo je spise ovome sudu uz podnesak od 15. siječnja 2004. broj KŽ-DO-20/04 s prijedlogom da se žalba optuženika odbije kao neosnovana, a slijedom toga da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu potvrdi, pri čemu je ustrajao na sjednici vijeća drugostupanjskog suda saslušan nazočni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislav Dujmić.

Žalba opt. I. Ž. nije osnovana.

Drugostupanjski sud je po čl. 379. st. 1. ZKP ispitivao pobijanu presudu glede točke 1), u kojem dijelu je pobijana žalbom opt. I. Ž. i to iz osnova navedenih u žalbi, a također je po službenoj dužnosti ispitivao i jesu li počinjene one povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1. st. 1. čl. 379. ZKP, odnosno je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako to nalaže odredba toč. 2. st. 1. čl. 379. ZKP, pri tome još i po čl. 383. ZKP također i u nepobijanom dijelu glede točke 2) i opt. M. M., no pri tome nije našao da bi bile počinjene one povrede odredaba kaznenog postupka, odnosno povrede kaznenog zakona na štetu optuženika, koje se ispituju po službenoj dužnosti, a također niti da bi u žalbi opt. I. Ž. postojali kakovi razlozi, slijedom kojih bi u pitanju pravilnosti i zakonitosti bio doveden u pitanje i onaj dio prvostupanjske presude koji se odnosi na opt. M. M..

Drugostupanjski sud prihvaća razloge prvostupanjske presude koji su iznijeti glede utvrđenog činjeničnog stanja, glede primjene odredaba kaznenog zakona i glede odluke o kaznenoj sankciji u odnosu na opt. I. Ž., obzirom da je obrazloženje pobijane presude ispunilo zahtjeve iz odredbe čl. 359. st. 7. i 8. ZKP.

Potpuno proizvoljno žalitelj naznačuje da je predmetni kazneni postupak bio tzv. "mandatni postupak", obzirom da sadržaj spisa i obrazloženje prvostupanjske presude pokazuju da je ovaj kazneni postupak vođen potpuno u skladu s odredbama ZKP-a, da su odlučne i druge dokazno važne činjenice bile utvrđivane raspoloživim dokazima, uključujući i one koje je predlagala obrana ovog optuženika, te da je prvostupanjska presuda određena i to kako u svom izlaganju utvrđenog činjeničnog stanja, također i u primjeni odgovarajućih odredbi kaznenog zakonodavstva, tako i glede obrazloženja za odluku o kazni, te o sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta.

Žalitelj u stvari i ne ističe koju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka nalazi u prvostupanjskoj presudi, iako se iz žalbenih navoda može sa sigurnošću zaključiti da pri tome smjera na navodni izostanak razloga o odlučnoj činjenici koja se tiče sposobnosti rasuđivanja

I Kž 1021/03-3

i upravljanja vlastitim postupcima, obzirom da je kod optuženika dijagnosticirano duševno oboljenje uslijed shizofrenije, a što da bi kao posljedicu imalo dovesti u sumnju njegovu ubrojivost.

Suprotno žalitelju, drugostupanjski sud ne nalazi da bi u iznijetom pravcu i opsegu u prvostupanjskoj presudi izostali kakvi potrebni razlozi o ovakvoj odlučnoj činjenici, a ovo zbog toga što prema medicinskoj dokumentaciji na listu 27-29, odnosno 35-37 u spisu, nema onakovih podataka koji bi izazvali potrebu da se po čl. 247. i 264. ZKP provodi vještačenje po vještaku psihijatrijske struke. Zbog toga žalbeni navodi o ovom pitanju spadaju uz žalbeni osnov kojim se prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena bilo koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka koje su navedene u čl. 367. ZKP.

Žalitelj također ne ističe izričito koju povredu kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP nalazi u pobijanoj presudi, ali iz konteksta žalbenih navoda proizlazi da tu smjera na posrednu povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, dakle na onakvu koja bi proizašla iz primjene odredaba kaznenog zakonodavstva na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

Međutim, drugostupanjski sud žalitelju ukazuje da se ovdje ne radi o žalbenom osnovu iz čl. 366. toč. 2. ZKP, nego da ovakovi navodi spadaju uz osnov pobijanja prvostupanjske presude zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja uz tvrdnju da je optuženik bio nesposoban za suđenje, obzirom da mu je dijagnosticirana shizofrenija, što da utječe na ocjenu njegove ubrojivosti.

Međutim, prema sadržaju spisa prvostupanjskog postupka ne proizlazi da bi na bilo koji način, a kamoli ozbiljno bila dovedena u sumnju pravilnost, odnosno stupanj pouzdanosti utvrđenja koje od odlučnih činjenica, a pri tome također niti ona koja se odnosi na psihički status optuženika. Žalitelj uz žalbu nije priložio dokaze iz kojih bi se takova sumnja mogla pojaviti. To ne proizlazi niti iz podataka u otpusnom pismu (list 35) KBC u Zagrebu, Psihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta, iz čega se vidi da je optuženik bio u ovoj ustanovi radi psihičkih tegoba od 14. lipnja do 06. srpnja 2001., koje su se inače pojavile u 2000. godini, a intenzivirale se zadnjih pola godine u vidu ideja odnosa i paranoidnih ideja, time da je kod prijema bio prisvjestan, orijentiran, psihomotorno agitiran, razdražljiv, afektom udaljen, s misaonim tijekom u formi urednim, a u sadržaju s paranoidnim idejama odnosa, s fenomenom depersonalizacije, te da je u kognitivnomnestičnom smislu odgovarao dobi i naobrazbi, imajući snižene vitalnonagonske dinamizme, da negira obmane osjetila, a pri tome da ima često suicidne i homicidne porive, no bez pokušaja k realizaciji, te da je nekritičan i bez uvida u svoje stanje. Otpušten je nakon bolničkog tretmana u stanju da je adekvatniji u kontaktu i kritičniji prema svom ponašanju, no i dalje da perzistiraju ideje odnosa. Ovakova opservacija psihijatrijskih stručnjaka ne izaziva sumnju u to da bi prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu ubrojivosti optuženika tempore criminis. Preostali žalbeni navodi o tome da je optuženik u ranoj dobi bio odbačen od obitelji, smješten kod bake i djeda, često ostajući bez hrane, da je emotivno zapušten, a da je uz lijekove koji su mu bili propisani, uzimao po vlastitoj volji još i opojnu drogu marihuanu i "ecstasy", ne spadaju uz žalbeni

I Kž 1021/03-3

osnov kojim se prvostupanjska presuda pobija zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, glede postojanja krivnje, već po svom sadržaju spadaju u prigovore na utvrđenje onih okolnosti o kojima ovisi odabir i odmjera kaznene sankcije.

Drugostupanjski sud, suprotno žalitelju, smatra da je u pobijanoj presudi u dovoljnoj mjeri utvrđeno i činjenično stanje glede olakotnih okolnosti i da su utvrđene olakotne okolnosti u dovoljnoj mjeri optuženiku uzete u korist, jer je prvostupanjski sud kao olakotno uzeo u okolnost mladost optuženika, njegovo iskreno držanje pred sudom i kroničnu bolest, a kao otegotno njegovu raniju osuđivanost, time da ovo potonje žalitelj niti ne osporava. I prema ocjeni drugostupanjskog suda svrha kažnjavanja, kako je ona propisana po čl. 50. KZ, unutar opće svrhe kaznenopravnih sankcija, kako je to propisano u čl. 6. KZ, ne bi mogla biti ostvarena blažom mjerom, niti blažom vrstom kaznene sankcije, od one koja je izrečena u pobijanoj presudi. Naime, u odredbi čl. 173. st. 1. KZ propisana je novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Žalitelj je već prije počinjenja predmetnog kaznenog djela bio osuđivan i to zbog kaznenog djela iz čl. 187. st. 2. KZRH presudom Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 05. travnja 1996. broj K-670/95 i zbog kaznenog djela iz čl. 199. st. 1. KZRH presudom Općinskog suda u Rijeci od 05. rujna 2001. broj K-733/97 (kao što to proizlazi iz Izvatka iz KE na listu 21 u spisu), a te okolnosti opravdale su odluku prvostupanjskog suda kojim se nije opredijelio na izricanje novčane kazne, već na kaznu zatvora, pri čemu je, obzirom da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 3 mjeseca bliže k posebnom minimumu kazne za ovo kazneno djelo, u dovoljnoj mjeri vrednovao olakotne okolnosti na strani optuženika.

Obzirom da po čl. 382. ZKP žalba opt. I. Ž. sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o sigurnosnoj mjeri, o kojoj inače u žalbi nema izričitih navoda, drugostupanjski sud je pobijanu presudu ispitao i glede odluke o sigurnosnoj mjeri oduzimanja opojne droge po čl. 173. st. 7. KZ, te je pri tome našao da je i ova odluka pravilna i na zakonu osnovana.

Slijedom navedenih razloga odlučeno je kao u izreci (čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 28. siječnja 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v. r.

mr. Branko Zmajević, v. r.