Kzz-12/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-12/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u općoj sjednici održanoj 14. travnja 1992. na temelju čl. 49. st. 2. toč. 2. Zakona o redovnim sudovima Hrvatske u vezi čl. 23. st. 8. ZKP pod predsjedanjem Primorac Vladimira, zamjenika predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz sudjelovanje zapisničara Dunje Matulić, tajnika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti javnog tužitelja Republike Hrvatske od 28. ožujka 1991. godine Ktz-251/90, podnesenim protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. listopada 1989. godine Kž-322/87, u krivičnom predmetu protiv S. D. i dr. zbog kriv. djela iz čl. 130. st. 1. KZH, a nakon saslušanja zamjenika javnog tužitelja Republike Hrvatske mr. Vučkovič Milojka,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti javnog tužitelja Republike Hrvatske od 28. ožujka 1991. Ktz-251/90, je osnovan, te se utvrđuje da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. listopada 1989. godine Kž-322/87, povrijeđen u žalbenom postupku zakon u korist osuđenika jer se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnom djelu iz čl. 144. st. 1. KZH, već o krivičnom djelu iz čl. 130. st. 1. KZH.

O b r a z l o ž e n j e

Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom od 24. listopada 1989. godine br. Kž-322/87, povodom žalbe opt. P. M., po službenoj dužnosti u odnosu na njega i u odnosu na opt. S. D., te opt. V. M. preinačio je prvostepenu presudu Okružnog suda u Osijeku od 24. listopada 1989. godine K-4/86, za djela opisana pod toč. 1. i 2. izreke u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te ih oglasio krivima za krivična djela sitne krađe iz čl. 144. st. 1. KZH te im izrekao novčane kazne i to,

V. M. u iznosu od 27.000 dinara, P. M. u iznosu od 20.000 dinara, a opt. S. D. na temelju čl. 52. st. 1. KZJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine", br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) izrečena je uvjetna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci uz rok kušnje od dvije godine.

Protiv te pravomoćne presude javni tužitelj Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti od 17. travnja 1991. godine Ktz-251/90 zbog povrede krivičnog zakona iz čl. 365. st. 4. ZKP ili povrede krivičnog zakona iz čl. 365. st. 3. ZKP, te predlaže da se utvrdi da je drugostepenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske povrijeđen krivični zakon u korist osuđenika time što je djelatnost osuđenika opisana pod toč. 1. i 2. izreke prvostepene presude pravno označeno po čl. 144. st. 1. KZH, umjesto po čl. 130. st. 1. KZH.

Zahtjev je osnovan.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostepeni sud, u pobijanoj presudi zauzeo je pogrešno pravno stajalište da se u konkretnom slučaju ne radi o kriv. djelu iz čl. 130. st. 1. KZH u odnosu na opt. S. D. i opt. V. M., a niti o kriv. djelu iz čl. 130. st. 1. KZH u odnosu na opt. P. M., već o krivičnom djelu sitne krađe iz čl. 144. st. 1. KZH. Iz obrazloženja te presude proizlazi da je drugostepeni sud cijenio samo objektivni uvjet djela - iznos pribavljen krađom i da on odgovara sitnom dijelu krađe, a propustio je cijeniti subjektivni uvjet djela - umišljaj na pribavljanje male imovinske koristi, te dodatnu okolnost - da li postoje okolnosti koje djelu daju veći značaj.

Nesporno je prema izreci presude da su sva trojica osuđenika neovlašteno uzeli dvadesetdvije razne vrste artikala (dijelova poljoprivrednih strojeva) i to 200 komada. Obzirom na to, u konkretnom slučaju, u suštini radi se o pogrešnoj pravnoj ocjeni nesporno utvrđenih činjenica, dakle o pravnom pitanju. Pitanje umišljaja koji je u odnosu na krivično djelo krađe već utvrđen po prvostepenom okružnom sudu

- kao umišljaj na pribavljanje koristi koja premašuje malu imovinsku korist, pravno je pitanje.

Naime, uz nesporno utvrđene količine robe koju su otuđili osuđenici, a čija je vrijednost u vrijeme izvršenja djela bila velika, pravilnom pravnom interpretacijom treba zaključiti da osuđenici nisu išli za tim da si pribave malu imovinsku korist. Dakle radi se o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona na utvrđene pravno relevantne činjenice koje su sadržane u izreci presude.

Takvim postupanjem Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostepeni sud, pogrešnom pravnom ocjenom pravilno utvrđenih činjenica, uzeo je da postoje kako subjektivni uvjet krivičnog djela iz čl. 144. st. 1. KZH - direktni umišljaj osuđenika na pribavljanje male imovinske koristi, tako i da nema dodatne okolnosti koja djelu daje veći značaj, pa je djelo pogrešno pravno označio kao krivično djelo iz čl. 144. st. 1. KZH, iako se radi o krivičnom djelu iz čl. 130. st. 1. KZH.

Prema tome, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske u općoj sjednici je našao da je zahtjev javnog tužitelja Republike Hrvatske za zaštitu zakonitosti osnovan, pa je stoga budući je zakon povrijeđen u korist, osuđenika, na temelju čl. 422. st. 3. ZKP, samo utvrdio povredu zakona, na način naveden u izreci presude.

U Zagrebu, 14. travnja 1992.

Zapisničar:

Zamjenik predsjednika suda:

Matulić Dunja v.r.

Primorac Vladimir v.r.