Rev-1552/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1552/2012-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Reanate Šantek članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. D., koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u B., protiv tuženika S. D., kojeg zastupa punomoćnica V. J. S., odvjetnica u K., radi utvrđenja bračne stečevine i isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba Koprivnica poslovni broj Gž-4189/11-2 od 8. ožujka 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Križevcima poslovni broj P-649/08-13 od 22. travnja 2011., u sjednici održanoj 17. prosinca 2019.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tuženika protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. IV. njene izreke odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tuženika u preostalom dijelu odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

Prvostupanjskom je presudom odlučeno:

"I Utvrđuje se da je tužiteljica M. D. iz D. 9, suvlasnik u ½ dijela nekretnine upisane u zk.ul. 2476 k.o. S. P. Č. koju čine čk.br. 5864/2 oranica sa 496 čhv, čk.br. 5865 oranica sa 198 čhv, čk.br. 5866/1 vrt sa 91 čhv, čk.br. 5866/2 oranica sa 1 ral i 540 čhv i čk.br. 5858 oranica sa 729 čhv, te nekretnine upisane u zk.ul. 2494 k.o. S. P. Č. koje čine čk.br. 5863 oranica sa 747 čhv, čk.br. 5864/1 oranica sa 497 čhv i čk.br. 5862/3 oranica sa 778 čhv što je tuženik S. D. iz D. kbr. 34, S. P. Č. dužan priznati i izdati joj tabularnu ispravu podobnu za upis njena prava suvlasništva u zemljišnim knjigama u roku od 15 dana, jer će u protivnom istu nakon pravomoćnosti nadomjestiti ova presuda, kao i predati joj predmetne nekretnine u suposjed, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IA Tuženik se može osloboditi obveze iz točke I presude ukoliko tužiteljici u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati polovicu vrijednosti nekretnina u iznosu od 35.759,50 kn.

II Utvrđuje se da je tužiteljica M. D. iz D. 9 suvlasnik u ½ dijela slijedećih pokretnina: samoutovarne željezne prikolice, dvoosovinske prikolice od željezne šasije i drvene karoserije zapremine 3 tone, drljače-trokrilne zahvata cca 2,5 m, tanjurače od 24 diska, jednorednog pluga, miješalice za beton cca 100 litara, preše za grožđe na vijak, satelitske antene s priključkom, inoks bačve od 400 litara i kotla za rakiju od 100 litara, što joj je tuženik S. D. iz D. kbr. 34, S. P. Č. dužan priznati i predati joj navedene pokretnine u suposjed, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IIB Tuženik se može osloboditi svoje obveze iz točke II presude ukoliko tužiteljici u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati polovicu vrijednosti pokretnina u iznosu od 11.400,00 kn.

III Nalaže se tuženiku S. D. iz D. kbr. 34, S. P. Č. da tužiteljici M. D. iz D. 9 na ime otuđenih pokretnina isplati 12.350,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 14% godišnje određenoj u smislu odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima tekućom od dana podnošenja tužbe, tj. od 24. 11. 2008. god. do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

IV Nalaže se tuženiku S. D. iz D. kbr. 34, S. P. Č. da tužiteljici M. D. iz D. 9 isplati iznos od 32.500,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju HNB na dan isplate zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju Z. d.d. Z. plaća na devizne štedne uloge po viđenju tekućom od 01. siječnja 2004. god. do 31. prosinca 2007. god., a od 01. siječnja 2008. god. do isplate po stopi od 14% godišnje određenoj u smislu odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad presuđenog iznosa od 32.500,00 EUR do zatraženog iznosa isplate od 42.500,00 EUR, tj. za iznos od 10.000,00 EUR.

VI Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 55.072,02 kn u roku od 15 dana."

Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

"Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Križevcima broj P-649/08-13 od 22. travnja 2011. godine u dosuđujućem dijelu (cijele točke I, IA, II, IIB, III, IV i VI izreke presude).

Protiv drugostupanjske presude tuženik je, u odnosu na dio kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. IV. njene izreke (kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu za isplatu 32.500,00 eura u protuvrijednosti kuna), podnio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava, a u odnosu na preostali dio reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. toga Zakona.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju.

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

Tužiteljica je u tužbi, u kojoj je vrijednost predmeta spora označila iznosom od 300.000,00 kn, postavila zahtjeve za:

- utvrđenje njena suvlasništva u jednoj polovici dijela na određenim nekretninama, predaju tih nekretnina njoj u suposjed i izdavanje isprave za upis tog njenog prava u zemljišne knjige;

- utvrđenje njena suvlasništva na određenim pokretninama i njihovu predaju njoj u suposjed, istovremeno ustvrdivši da pristaje da umjesto udovoljena tom zahtjevu primi 40.000,00 kn;

- isplatu 42.500 Eur sa zateznim kamatama.

U odnosu na zahtjev za isplatu određene novčane svote, iznos te svote predstavlja i vrijednost predmeta spora (arg. iz odredbe čl. 40. st. 2. ZPP). U skladu s odredbom čl. 40. st. 1. ZPP, u odnosu na zahtjeve za utvrđenje suvlasništva na pokretninama i njihovu predaju u suposjed, kao vrijednost predmeta spora uzima se iznos za koji je tužiteljica navela da ga pristaje primiti umjesto udovoljenja tužbenom zahtjevu. Stoga, u skladu s odredbom čl. 40. st. 2. ZPP, označena vrijednost predmeta spora od 300.000,00 kn odnosi se isključivo na preostale nenovčane zahtjeve - one za utvrđenje prava suvlasništva na nekretninama, njihovu predaju u suposjed i izdavanje tabularne isprave.

Tijekom parnice, tužiteljica je, povukavši zahtjev za predaju određenih pokretnina, navela i da umjesto udovoljena zahtjevima za utvrđenje prava suvlasništva i predaju u posjed preostalih pokretnina pristaje primiti 11.400,00 kn (umjesto ranije 40.000,00 kn), zatim postavila i zahtjev za isplatu 12.350,00 kn sa zateznim kamatama, koja svota predstavlja i vrijednost predmeta spora u odnosu na taj zahtjev, te navela da i u odnosu na već postavljeni zahtjev odnoseći se na nekretnine, pristaje umjesto njegovu udovoljenju primiti 35.759,50 kn. Kako navedena tzv. facultas alternativa u odnosu na zahtjeve koji se tiču nekretnina, za razliku od onih koji se tiču pokretnina, nije iznesena već u tužbi, već je to učinjeno naknadno tijekom parnice, ta okolnost ne utječe na određivanje vrijednosti predmeta spora.

U takvoj su situaciji, što se tiče utvrđenja vrijednosti predmeta spora u vezi s pravom na izjavljivanje revizije, mjerodavni:

- glede zahtjeva za isplatu - one novčane svote čija se isplata traži,

- glede zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva na pokretninama i njihovu predaju u posjed – svota na koju glasi tzv. facultas alternativa te

- glede zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva na nekretninama i izdavanje isprave podobne za upis toga prava u zemljišne knjige – u tužbi označena vrijednost predmeta spora od 300.000,00 kn, koja se u ovom slučaju, jer se radi o stvarnopravnom i obveznopravnom zahtjevu, na temelju odredbe čl. 37. st. 2. ZPP dijeli na dva, tako da po pojedinom od tih zahtjeva iznosi 150.000,00 kn.

Kako se protiv predmetne drugostupanjske presude revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP može izjaviti samo prema vrijednosnom kriteriju iz odredbe njegove toč. 1., prema kojoj je dopuštena ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn, proizlazi da je ona dopuštena samo u odnosu na onaj dio te presude kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu 32.500,00 Eur, dok se preostali dio drugostupanjske presude može pobijati samo revizijom prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP.

U dijelu u kojem je dopuštena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP ovaj ju je sud ispitao s obzirom na u njoj istaknute razloge zbog kojih se takva revizija može podnijeti (čl. 385. st. 1. i 2. ZPP), vodeći računa o tome da je odredbom čl. 386. ZPP propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir.

Suprotno navodu iz revizije da „drugostupanjska odluka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a posebice budući da u istoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama“, koji navod tuženik u reviziji povezuje i s tvrdnjom da se „o žalbenim navodima tuženika drugostupanjski sud nije izjasnio“ ovaj je revizijski sud, ispitavši drugostupanjsku presudu, ocijenio da ona sadrži jasne i razumljive razloge u vezi s ocjenom o osnovanosti tužbenih zahtjeva te da je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode koji se tiču činjeničnopravnih, procesnopravnih i materijalnopravnih prigovora istaknutih u žalbi.

Stoga se tuženik neosnovano pozvao na revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka tužbeni su zahtjevi za utvrđenje prava tužiteljičina suvlasništva u ½ dijela na opisanim nekretninama i pokretninama i njihovu predaju tužiteljici u suposjed, isplatu 12.500,00 kn kao polovine vrijednosti pokretnina za koje tužiteljica tvrdi da ih je suvlasnica u ½ dijela a koje je tuženik otuđio te za isplatu 32.500,00 Eur u protuvrijednosti kuna na ime polovice zajedničke štednje stranaka. Ove zahtjeve tužiteljica temelji na tvrdnji da se radi o imovini stečenoj zajednički za vrijeme trajanja braka stranaka uz jednak doprinos stranaka stjecanju.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da su stranke u braku bile od 1964. do 2004. godine i da su u jednakim omjerima doprinijele stjecanju predmetnih nekretnina i pokretnina te novca na računu kod banke, koja sva imovina je stečena za trajanja braka. Drugostupanjski sud ističe da je u vrijeme kada je predmetna imovina stjecana (od 1968. do 1977. godine, dok su stranke radile u N.) na snazi bio Osnovni zakon o braku (Sl. list SFRJ br. 28/65) koji je u odredbi čl. 10. st. 1. propisivao da je imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku braka njihova zajednička imovina i da nisu mogli drugačije pravovaljano ugovoriti svoje bračnoimovinske odnose te da je prvostupanjski sud primjenom čl. 10. st. 2. toga Zakona pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje o udjelu u stjecanju zajedničke imovine s obzirom na jednak doprinos stranaka u stjecanju, a da je mogućnost ugovaranja da zarada svakog od bračnih drugova bude njegova posebna imovina uvedena Zakonom o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine br. 11/78, 48/99 i 59/90), ali da nije utvrđeno postojanje dogovora stranaka u tom smislu.

Tuženikovi materijalnopravni revizijski prigovori temelje se na pokušaju da se činjenično stanje prikaže drukčijim nego što je ono utvrđeno u postupku pred nižestupanjskim sudovima. Tako se sadržaj revizije uglavnom iscrpljuje na ukazivanju kako je pogrešno u postupku utvrđeno da je doprinos stranaka kao bračnih drugova u stjecanju predmetne imovine bio jednak, odnosno tuženik ukazuje na to da je njegov doprinos bio veći od tužiteljičinoga, kao i u ukazivanju na to da je između stranaka postojao dogovor o tome da novčana sredstva na računima kod banaka pripadaju onom bračnom drugu koji je računom i raspolagao zbog čega da tužiteljica ne bi imala pravo na isplatu 32.500,00 Eur s tuženikova računa. Međutim, a na temelju odredbe čl. 385. st. 1. i 2. ZPP, revizijski sud ove činjeničnopravne prigovore ne može uzeti u obzir.

S obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo ju je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu u dijelu kojim je odlučeno o zahtjevu za isplatu 32.500 Eur te je odlučeno kao u izreci ove presude.

U odnosu na preostali dio drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju prema odredbi čl. 382. toč 2. ZPP. Tom je odredbom propisano da u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a zbog razloga važnosti koji su primjerice navedeni u toč. 1., 2. i 3. toga članka.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP-a proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje slijedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih stranka smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

Tuženik je u reviziji naveo da je podnosi radi rješavanja pitanja „koje se odnosi na valjanost sporazuma o diobi zajedničke imovine bračnih drugova, formu i izvršenje tog sporazuma, na ocjenu doprinosa bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, na ocjenu da li neka imovina predstavlja zajedničku imovinu bračnih drugova te na kvalitetu drugostupanjske odluke koja se donosi povodom žalbe koja je podnijeta protiv meritorne presude“.

Gleda pitanja koja se tiču sporazuma o diobi, tuženik se kao na razloge važnosti pozvao na odluke ovog revizijskog suda br. Rev 2132/1995 od 22. kolovoza 1996. i Rev 1069/2005-2 od 8. lipnja 2006., navevši da je u ovom odlukama zauzeto pravno shvaćanje da je „sporazum o diobi zajedničke imovine valjan, iako nije sklopljen u pisanom obliku, ukoliko je izvršen“ odnosno da „bračni ugovor sklopljen u usmenom obliku proizvodi pravne učinke u dijelu (glede imovine) u kojem je realiziran“.

Međutim, od odgovora na navedeno materijalnopravno pitanje ne ovisi odluka u predmetnom sporu, jer je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da nikakvog sporazuma među strankama u tom smislu nije bilo.

Postavljajući procesnopravno pitanje koje se tiče sadržaja drugostupanjske presude, tuženik samo izražava svoje nezadovoljstvo time što je drugostupanjski sud ocijenio njegove žalbene navode neosnovanima, pa se ne može raditi o pitanju koje u obzir uzima odredba čl. 382. st. 2. ZPP.

Stoga je u preostalom dijelu tuženikovu reviziju na temelju odredne čl. 392.b st. 3 ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu te je odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 17. prosinca 2019.

Predsjednik vijeća:

Željko Glušić, v.r.