Rev-349/2015-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 349/15-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja H. I. d.o.o. Z., OIB: ..., II-tužitelja H. P. p. d.o.o., Z., OIB: ... i III-tužitelja H. C. d.o.o. Z., OIB: ..., tužitelji pod II i III zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu S. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika Hrvatski stolnoteniski klub L. V., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Grad Vinkovci, V., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji umješača protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž- 1391/14-5 od 23. listopada 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Županji broj P-218/13 od 19. svibnja 2014., ispravljena rješenjem od 15. prosinca 2014., u sjednici održanoj 9. svibnja 2017.,

r i j e š i o j e:

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

Drugo i trećetužiteljima se ne dosuđuje trošak sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Županji broj P-218/13 od 19. svibnja 2014., ispravljene rješenjem od 15. prosinca 2014. naloženo je tuženiku solidarno isplatiti prvo-trećetužiteljima iznos 69.150,20 kn s pripadajućim zateznim kamatama, te iznos 43.743,12 kn na ime parničnih troškova, dok je za više traženo (52.468,17 kn) tužbeni zahtjev odbijen. Presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1391/14-5 od 23. listopada 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, reviziju je izjavio umješač na strani tuženika pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kao sporno pravno pitanje istaknutog prigovora ništetnosti ugovora te njegovog pravnog značaja u procesnopravnom smislu pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu, smatrajući da o rješenju istog ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, a koji da je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pozivajući se pritom na pravno shvaćanje izraženo u određenim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Predloženo je ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Drugo i trećetužitelji su odgovorili na reviziju predloživši njezino odbijanje kao neosnovane.

Revizija nije dopuštena.

Obzirom na visinu novčanog iznosa dijela drugostupanjske presude a koji se pobija revizijom, koji iznos ujedno označava vrijednost predmeta spora pobijane presude, to protiv iste nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14

– dalje: ZPP).

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revident u reviziji postavljenim pitanjem problematizira značaj u postupku istaknutog kao prethodno pitanje prigovora ništetnosti ugovora, a na temelju kojeg tužitelj potražuje utuženi iznos od tuženika.

Rješenje ovako postavljenog pitanja moguće je važno za odluku u ovoj pravnoj stvari, no ne može se prihvatiti da bi rješenje istog ujedno bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu potrebe usuglašavanja pravnog shvaćanja o tom pitanju sve s obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske prethodno izraženo u odlukama na koje u tom smislu ukazuje revizija. Naime, iz sadržaja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 1514/96 od 17. veljače 2000. ne proizlazi da je u istom Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće izražavao pravno shvaćanje o procesnopravnom značaju prigovora ništetnosti ugovora pri donošenju odluke o tužbenom zahtjevu.

Odnosno iz sadržaja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2516/95 od 15. svibnja 1996. proizlazi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvatio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda izraženo u odluci koja je bila predmetom revizijskog postupka kojom je pak preinačenjem prvostupanjske presude odbijen tužbeni zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu, izrazivši pravno shvaćanje da nije bilo zapreke za sklapanje ugovora o zakupu neposredno pogodnom, a zbog čega da bi isti bio ništav. U presudi Rev 310/10 od 25. svibnja 2011. predmet spora je bilo proglašenje ovrhe nedopuštenom i u toj odluci se Vrhovni sud Republike Hrvatske uopće nije bavio pitanjem ništetnosti ugovora.

U odluci Rev 620/99 od 17. srpnja 2002., a predmet kojeg spora je bilo poništenje ugovora o darovanju i izdavanje tabularne isprave, Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukidajući nižestupanjske presude izrazio pravno shvaćanje da je u nastavku tog postupka potrebno kao prethodno raspraviti pitanje ništavosti ugovora o darovanju, a kako bi se moglo odlučiti o osnovanosti zahtjeva za izdavanje tabularne isprave.

Konačno rješenjem Gzz 41/95 od 22. studenoga 1995. Vrhovni sud Republike Hrvatske je ukinuo nižestupanjske presude ukazujući nižestupanjskim sudovima da su o protutužbenom zahtjevu upravljenom na ništavost ugovora odlučivali pogrešno primjenom odredbi koje se odnose na pobojnost pravnog posla.

Očito je dakle da sve odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se revident pozvao kao argument za potrebu usuglašavanja sudske prakse vezano za postavljeno pravno pitanje se uopće nisu bavile pitanjem a zbog kojeg je revident podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, što znači da u reviziji određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je ona izjavljena, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Revident u reviziji nadalje pokušava problematizirati pravnu valjanost ugovora o zakupu sklopljenog između pravnog prednika tužitelja i tuženika u smislu njegove pobojnosti, a bez određenog navođenja pravnog pitanja u tom smislu, već samo pozivajući se na određene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev 1885/02 od 23. studenoga 2000., Rev 68/07 od 24. listopada 2007., Rev 1346/01 od 5. veljače 2002.) u smislu potrebe usuglašavanja sudske prakse.

Kako je to prethodno navedeno za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a potrebno je da je u njoj određeno naznačeno pravno pitanje, a rješenje kojeg da je važno kako za odluku u toj pravnoj stvari tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koje pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, a što je ovdje izostalo. S tim u vezi treba reći i to da ovaj sud nije ovlašten umjesto revidenta iznalaziti pravno pitanje koje je on moguće imao u vidu kada je podnosio reviziju, jer bi time bila ozbiljno dovedena u pitanje nepristranost suda u postupanju u odnosu na protivnu stranku u ovom postupku, kao jednom od temeljnih načela sudskog postupka kojim se sud mora rukovoditi u svim stadijima postupka, pa i u ovom revizijskom.

Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a.

Drugo i trećetužiteljima nisu priznati troškovi sastava odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila od utjecaja pri donošenju odluke o reviziji tuženika.

Zagreb, 9. svibnja 2017.

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.