Supreme Court dismissed appeal regarding temporary security measures duration in criminal proceedings after a final conviction.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the appellant's appeal against a lower court's decision to reject a request to revoke temporary security measures. The appellant argued that the duration of these measures should be governed by enforcement law rather than criminal procedure law following a final conviction. The court ruled that security measures for asset deprivation must remain in force until the execution of the sentence, not until the judgment becomes final.
Legislator headnote
AI generatedčl. 337. st. 4. KZ; čl. 82. KZ; čl. 398. st. 3. ZKP: Temporary security measures in criminal proceedings for asset deprivation remain in force until the execution of the sentence, not until the judgment becomes final.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 303/10-3
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Dražena Tripala i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, i više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. V. Z. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 17. ožujka 2010. broj Kv-I-133/10 (K-215/08), u sjednici održanoj dana 21. travnja 2010.,
r i j e š i o j e:
Odbija se kao neosnovana žalba os. V. Z..
Obrazloženje
Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zagrebu je odbio kao neosnovan prijedlog os. V. Z. za ukidanje privremenih mjera određenih rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Kio-I-50/07 od 17. travnja 2007.
Protiv tog rješenja žalbu je podnio os. V. Z. po branitelju Z. H., odvjetniku iz Z.. Žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, a iz sadržaja žalbe proizlazi da predlaže da se pobijano rješenje preinači prihvaćanjem prijedloga osuđenika i ukidanjem privremenih mjera određenih rješenjem prvostupanjskog suda od 17. travnja 2007.
Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pisanom mišljenju, stavljenom na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba osuđenika odbije kao neosnovana.
Žalba nije osnovana.
I Kž 303/10-3
Iako se u žalbi uvodno ističu osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, obrazloženje žalbe odnosi se zapravo na osnovu povrede kaznenog zakona. Osuđenik smatra da je pogrešno i neprihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda izraženo u pobijanom rješenju koje se odnosi na trajanje određene privremene mjere, sugerirajući da je ona prestala pravomoćnošću presude kojom je opt. V. Z. proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina, te mu je na temelju čl. 82. KZ oduzeta imovinska korist pribavljena izvršenjem tog kaznenog djela u iznosu od 39.400.000,00 kn. Žalitelj smatra da se trajanje privremene mjere mora prosuđivati i tumačiti prema odredbama Ovršnog zakona, zamjerajući prvostupanjskom sudu da to nije učinio, te da se pozvao na one odredbe tog zakona koje nisu primjenjive u konkretnom slučaju.
Međutim, suprotno navodima žalbe, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispravnom i zakonitom smatra pobijanu odluku prvostupanjskog suda.
Kao prvo, privremene mjere osiguranja donose se u kaznenom postupku ili radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva (na prijedlog oštećenika) ili radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi (na prijedlog ovlaštenog tužitelja ili po službenoj dužnosti). Pritom je bitno da postizanje svrhe, odnosno cilja vođenja kaznenog postupka svakako nije pravomoćnost, pa ni izvršnost, odnosno ovršnost kaznenih sankcija i drugih mjera i odluka koje se izriču u osuđujućim odlukama kaznenog suda, već njihova provedba. Naime, istog smisla i dosega su i ostale mjere osiguranja koje se donose u tijeku kaznenog postupka. Tako jamstvo, čija je prvenstvena svrha osiguranje prisutnosti optuženika na glavnoj raspravi, traje prema odredbi čl. 93. st. 3. ZKP sve dok osuđenik stupi na izdržavanje kazne. Jednako je i sa pritvorom, ne prestaje pravomoćnošću presude, već tek upućivanjem na izdržavanje kazne. Dakle, dok se u slučaju kada je postupak obustavljen, ili je donesena oslobađajuća presuda odnosno presuda kojom se optužba odbija, može prihvatiti stajalište osuđenika o tome da osiguranje određenom privremenom mjerom prestaje pravomoćnošću takve odluke, ovakav stav, analogno svemu navedenom, nije prihvatljiv ako je presuda osuđujuća. Tada je, naime, sudbina privremene mjere različita, budući to osiguranje ostaje i služi izvršenju presude. Drugačije tumačenje oduzima svaki smisao osiguranju tražbine (neovisno o tomu radi li se o imovinskopravnom zahtjevu ili pak oduzimanju imovinske koristi).
Respektirajući, nadalje, da je oduzimanje imovinske koristi posebna „in rem“ mjera, čije je izricanje moguće i dopušteno jedino u kaznenom postupku, i to u odluci kojom se utvrđuje da je određena osoba počinila određeno kazneno djelo i time pribavila sebi imovinsku korist, pa, shodno tome, povezujući suštinu te mjere s vrstom odluke i sudom koji ju je ovlašten izreći, za zaključiti je da za osiguranje provođenja te mjere vrijede iste odredbe kojima se osigurava i provođenje ostalih odluka tih sudova, a prvenstveno kaznenih sankcija. Stoga formulacija da privremene mjere osiguranja imaju trajati do okončanja kaznenog postupka, upotrijebljena u pravomoćnom rješenju Županijskog suda u Zagrebu od 17. travnja 2008. broj KIO-I-50/07, znači da te privremene mjere ostaju na snazi sve do izvršenja mjere radi čijeg su osiguranja donesene, a ne do pravomoćnosti presude kojom je ta mjera izrečena.
l.
Slijedom izloženog, a budući da preispitivanjem pobijanog rješenja, na temelju č 398. st. 4. ZKP, nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog
I Kž 303/10-3
postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, a niti je na neki drugi način na štetu osuđenika bio povrijeđen kazneni zakon, valjalo je odlučiti kao u izreci na temelju čl. 398. st. 3. ZKP.
U Zagrebu, 21. travnja 2010.
Zapisničar:
Predsjednica vijeća:
Sanja Katušić-Jergović, v.r.
Vesna Vrbetić, v.r.