Rev-1987/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske
Legislator summary
AI generatedDa li je drugostupanjski sud u postupku po žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava, vezan za pravnu osnovu utvrđenu po prvostupanjskom sudu? Od kakvog je pravnog značaja na stjecanje prava vlasništva činjenica da se predmetne nekretnine nalaze u neprekidnom posjedu tužiteljevih prednika od početka prošlog stoljeća s tim da je vrijeme dosjelosti isteklo prije nego li je u zemljišnim knjigama izvršen upis prava društvenog vlasništva?
Legislator headnote
AI generatedRev-1987/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske: Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 16.277,50 kn, u roku od 15 dana.
Full text
Broj: Rev 1987/10-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice D. C. L., II-tužitelja B. L., oboje iz C., III-tužiteljice M. H. i IV-tužitelja B. H., oboje iz C., svi zastupani po punomoćnici K. T., odvjetnici iz C., protiv tuženika H. š. d.o.o. Z., U. š. S., zastupan po punomoćniku K. T., dipl. iur., radi utvrđenja prava suvlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, broj Gž-1339/07 od 13. svibnja 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Crikvenici, broj III-P-414/01, od 20. studenog 2006., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2013.,
p r e s u d i o j e:
Djelomično se prihvaća revizija i preinačuje presuda Županijskog suda u Dubrovniku, broj Gž-1339/07 od 13. svibnja 2010., i to u dijelu stavka I. podstavka a) izreke u kojem je presuda suda prvog stupnja preinačena drugostupanjskom presudom i sudi:
Utvrđuje se da su tužitelji D. C.-L. i B. L. stekli pravo suvlasništva i to svaki u 1/2 dijela k.č. 3604/6 površine 355 čhv iz zk.ul. 94 k.o. B., koji prema prijavnom listu geod. radnje „G.“, br. ..., od ... nosi novu oznaku k.č. 3604/22 površine 197 čhv k.o. B.;
Utvrđuje se da su tužitelji M. H. i B. H. stekli pravo suvlasništva i to svaki u 1/2 dijela hv iz zk.ul. 94 k.o. B., koji prema prijavnom listu geod. radnje k.č. 3604/6 površine 355 č
„G.“, br. ..., od ..., nosi novu oznaku k.č. 3604/23 površine 37 čhv k.o. B. te na dijelu k.č. 3629/1 površine 1 ral i 48 čhv iz zk.ul. 94 k.o. B., koji prema istom prijavnom listu nosi novu oznaku k.č. 3629/4 površine 141 čhv k.o. B.;
- što im je tuženik dužan priznati te tužiteljima (D. C.-L. i B. L. te H. M. i H. B.) izdati valjanu zemljišnoknjižnu ispravu podobnu za upis navedenih nekretnina na ime i suvlasništvo tužitelja koju će u protivnom zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 16.277,50 kn, u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e:
Odbacuje se revizija tužitelja kao nedopuštena glede pitanja:
Da li je upis u zemljišne knjige jedini dokaz prava vlasništva i neoboriva predmnijeva prava vlasništva osobe upisane u zemljišne knjige?
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev i utvrđeno da su tužitelji stekli pravo suvlasništva nekretnina pobliže naznačenih u izreci, što im je tuženik dužan priznati te im izdati valjanu tabularnu ispravu podobnu za upis predmetne nekretnine na njihova imena jer će u protivnom tu ispravu zamijeniti ova presuda. Točkom II. izreke odbijen je protutužbeni zahtjev tuženika na isplatu prometne vrijednosti utuženih nekretnina u visini koja je naznačena u tom dijelu izreke te je točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljima nadoknadi parnične troškove u iznosu od 13.362,50 kn. Drugostupanjskom presudom u stavku I. podstavku a) izreke djelomično je uvažena žalba tuženika i prvostupanjska presuda preinačena u dijelu točke I. i točki III. izreke te je tužbeni zahtjev na utvrđenje prava suvlasništva kao i na isplatu parničnih troškova odbijen. Podstavkom b) izreke drugostupanjske presude odbijena je žalba tuženika u preostalom dijelu i potvrđena prvostupanjska presuda u odbijajućoj točki II izreke glede protutužbenog zahtjeva u kojem je tuženik tražio isplatu prometne vrijednosti utuženih nekretnina u iznosu od 3.274,49 EUR-a (tužitelji H.) i 3.622,99 EUR-a (tužitelji C.-L.).
Protiv navedene presude u dijelu u kojem nisu ostvarili uspjeh tužitelji su podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, u nastavku: ZPP) predloživši preinačenje pobijane presude na način da se tužba i tužbeni zahtjev prihvate.
U odgovoru na reviziju tuženik ističe da je, s obzirom na vrijednost predmeta spora, revizija nedopuštena pa predlaže da se ista odbaci.
Prema članku 382. stavak 2. ZPP, koji se u ovom predmetu primjenjuje na osnovi odredbe iz članka 53. stavak 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“ broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
Na temelju stavka 3. tog članka u izvanrednoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.
U podnesenoj reviziji tužitelji su određeno naznačili više pravnih pitanja koja se u svom bitnom sadržaju navode redoslijedom iz revizije:
1. Da li je drugostupanjski sud u postupku po žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na pravilnost primjene materijalnog prava, vezan za pravnu osnovu utvrđenu po prvostupanjskom sudu?
2. Od kakvog je pravnog značaja na stjecanje prava vlasništva činjenica da se predmetne nekretnine nalaze u neprekidnom posjedu tužiteljevih prednika od početka prošlog stoljeća s tim da je vrijeme dosjelosti isteklo prije nego li je u zemljišnim knjigama izvršen upis prava društvenog vlasništva?
3. Da li je upis u zemljišne knjige jedini dokaz prava vlasništva i neoboriva predmnijeva prava vlasništva osobe upisane u zemljišne knjige?
4. Od kakvog je pravnog značaja za stjecanje prava vlasništva činjenica da je između stranaka zaključen pravni posao koji je u cijelosti realiziran iako nije proveden u zemljišnim knjigama?
Tužitelji su u odnosu na sva postavljena pitanja istaknuli da drugostupanjska odluka nije podudarna s pravnim shvaćanjem revizijskog suda izraženim u odlukama broj Rev-61/99 od 19.11.2003., Rev-769/02 od 27.1.2004., Rev-250/90 od 20.3.1991., Rev-1608/1997 od 3.12.1997., Rev-646/1999 od 25.3.2003., Rev-906/11994 od 20.8.1997. i Rev-2628/1999 od 10.12.2003.
Revizijski sud nalazi da su pitanja koja su naznačena pod točkama 1., 2. i 4. važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana s tim da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju tih pitanja.
Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da su stekli pravo suvlasništva na utuženim nekretninama uz istodoban zahtjev da im tuženik prizna to pravo te im izda zemljišnoknjižnu ispravu podobnu za upis njihovog prava vlasništva.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:
- da je tuženik u zemljišnim knjigama uknjižen kao vlasnik spornih nekretnina označenih kao kat.čest.br. 3604/6 i 3629/1 upisanih u zk.ul.br. 94 k.o. B.;
- da su tužitelji predmetne nekretnine kupili 1983.-1984. od F. P. kao neupitnog dugogodišnjeg nesmetanog posjednika sporne nekretnine;
- da je F. P. (rođen ...) odnosnu nekretninu stekao i posjedovao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju (iz ...) sklopljenog sa svojom tetom M. M., kao primateljicom uzdržavanja;
- da su M. i M. M., koji su umrli u 60-tim godinama prošlog stoljeća, inače tetak i teta prodavatelja F. P., bili u nesmetanom i neprekidnom posjedu prijepora zasigurno još negdje čom jelovine i sađenjem raznovrsnog od početka prošlog stoljeća vršeći posjedovne čine - sje
povrća, kosidbom te ispašom stoke, što se nesmetano nastavilo i u vrijeme kada je predmetna nekretnina upisana u zemljišne knjige kao općenarodna imovina (1952.);
- da su tužitelji na kupljenom dijelu nekretnine bez bilo čijeg protivljenja, godinu dvije nakon kupoprodaje, dakle, najkasnije 1985. sagradili obiteljske kuće i to jednu s garažom i okućnicom, a drugu s okućnicom i pomoćnim objektima;
- da je tuženik već u odgovoru na tužbu, a potom u protutužbi, istaknuo da je sporne nekretnine, ukoliko sud utvrdi da su tužitelji građenjem stekli vlasništvo spornih nekretnina, spreman prepustiti tužiteljima uz zatraženi iznos novčane naknade za izgrađeno zemljište.
Slijedom toga, sud prvog stupnja utvrđuje da su prednici tužitelja i njihovog prodavatelja, tj. M. i M. M., posjedujući odnosnu nekretninu sukladno odredbama pravnog pravila iz paragrafa 1477. bivšeg OGZ-a, odnosno posjedujući nekretninu 40 godina, stekli (izvanknjižno) pravo vlasništva sporne nekretnine na temelju dosjelosti.
Sud prvog stupnja utvrđuje da je sporne nekretnine, na osnovi ugovora o doživotnom uzdržavanju i sukladno odredbi iz članka 122. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71, 47/78 i 56/00), nesmetano nastavio posjedovati i njima raspolagati njihov nećak F. P., da bi potom, na osnovi kupoprodajne pogodbe, u posjed spornih nekretnina kao kupci stupili tužitelji, izgradivši svoje obiteljske kuće i tako, na temelju pravnog posla koji je u cijelosti izvršen, stekli pravo vlasništva spornih nekretnina.
Zbog toga je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti utvrđujući da su tužitelji stekli pravo vlasništva na temelju realiziranih ugovora o kupoprodaji te je istovremeno odbio protutužbeni zahtjev na isplatu prometne vrijednosti odnosnih nekretnina - utvrđujući da vlasništvo spornih nekretnina nije stečeno građenjem.
Protivno tome, drugostupanjski sud, pozivajući se pritom na odredbu iz članka 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, u nastavku teksta: ZOVO), ističe da su se za stjecanje prava vlasništva nakon stupanja na snagu ZOVO-a, tj. nakon 1. rujna 1980., morale ispuniti tri pretpostavke, tj. vlasništvo prednika, naslov stjecanja (titulus) i način stjecanja upisom u javne knjige (modus). U tom smislu utvrđuje da je svjedok P. mogao na tužitelje prenijeti pravo vlasništva spornih nekretnina samo ako je bio uknjižen kao njihov vlasnik, ali da on, s obzirom na ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je sklopljen s osobom koja nije bila uknjižena vlasnica tih nekretnina, nije imao podobnu zemljišnoknjižnu ispravu za upis svog prava vlasništva.
Iz tih je razloga sud drugog stupnja, primjenom članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a, preinačio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
U odgovoru na prvo pitanje koje je postavljeno i koje je postupovnopravne prirode, ističe se da je revizijski sud o tom pitanju već zauzeo pravno shvaćanje pa je tako u odluci broj Rev-769/2002 od 27. siječnja 2004., izraženo pravno shvaćanje koje glasi:
„Suprotno reviziji, a sve kada tužiteljica ne bi navela kao osnovu stjecanja dosjelost, sud ne bi bio vezan pravnom osnovom označenom po tužiteljici pa je ovlašten i po drugoj osnovi odlučiti o tužbenom zahtjevu, ako utvrđene činjenice upućuju na takav zaključak.“ To znači da su sudovi u ovom slučaju bili ovlašteni odlučiti o tužbenom zahtjevu i po drugoj pravnoj osnovi ako utvrđene činjenice upućuju na takav zaključak, što je u ovom predmetu upravo ostvareno.
Pravilan je zaključak drugostupanjskog suda da se samo pravnim poslom bez zakonom propisanog načina stjecanja (uknjižbe) nakon 1. rujna 1980., kao dana kada je na snagu stupio ZOVO, ne može steći pravo vlasništva. Međutim, po shvaćanju revizijskog suda, neovisno od derivativne pravne osnove stjecanja prava vlasništva kojom se u ovom slučaju bave nižestupanjski sudovi (ugovori o kupoprodaji), valja zaključiti da su tužitelji, s obzirom na sve utvrđene činjenice, na osnovi pravnog pravila iz paragrafa 1477. bivšeg OGZ-a (članak 1. i 2. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. - „Narodne novine“, broj 73/91), preko svojih pravnih prednika koji su te nekretnine kao pošteni posjednici neprekidno posjedovali u vremenu izvanredne dosjelosti od 40 godina do 1. travnja 1941., stekli pravo vlasništva spornih nekretnina dosjelošću, dakle, originarnim putem na temelju samog zakona.
Ovim je utvrđenjem istodobno odgovoreno na drugo i četvrto pitanje materijalnopravne naravi. Naime, vlasnici predmetnih nekretnina postali su još prednici prodavatelja (supružnici M.) prije 1. travnja 1941. na temelju pravnog pravila iz paragrafa 1477. bivšeg OGZ-a (na što se pravilno poziva sud prvog stupnja) jer se pravo vlasništva nekretnina dosjelošću stječe (ex lege) već samim izminućem vremena dosjelosti. To znači da su oni takvo (izvanknjižno) vlasništvo spornih nekretnina kao stečeno pravo, ali i svoj vlasnički pošten i nesmetan posjed, prenijeli na F. P., a ovaj potom na kupce – tužitelje. Time su se i tužitelji na temelju valjanog pravnog posla u cijelosti našli u pravnom položaju svojih pravnih prednika, dakle, izvanknjižnih vlasnika i posjednika, a tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.
Uostalom, već se iz podnesene protutužbe za isplatu tržišne protuvrijednosti spornih nekretnina može zaključiti da tuženik zapravo prihvaća činjenice koje se tiču gubitka prava vlasništva stjecanjem u korist tužitelja jer se tužbeni zahtjev na isplatu tržišne protuvrijednosti nekretnine postavlja onda kada je netko drugi već stekao pravo vlasništva nekretnine (članak 24. do 26. ZOVO).
Prema tome, preinačujući prvostupanjsku presudu i odbijajući tužbeni zahtjev sud drugog stupnja nije primijenio postupovnopravne odredbe o nevezanosti suda pravnom osnovom tužbe (članak 186. stavak 3. ZPP), a uslijed toga niti prije naznačene materijalnopravne odrebe o stjecanju prava vlasništva na temelju dosjelosti, iako je utvrđeno činjenično stanje nesumnjivo upućivalo na takav zaključak.
Zbog toga pobijana odluka nije podudarna pravnom shvaćanju revizijskog suda glede pitanja izraženog u prije naznačenoj revizijskoj odluci (Rev-769/2002), ali ni pravnom shvaćanju izraženom u brojnim revizijskim odlukama o materijalnopravnim pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva dosjelošću primjenom pravnog pravila iz paragrafa 1477. bivšeg OGZ-a (tako u Gzz- 55/79 i Rev-811/1996, itd.).
Stoga je reviziju tužitelja glede pitanja naznačenih pod točkama 1., 2. i 4. valjalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci ove presude na temelju odredbe iz članka 395. stavak 1. ZPP- a.
Prema odredbi iz članka 385.a ZPP-a revizija se može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojega je dopuštena, slijedom toga je revizijski sud ispitivao pobijanu presudu samo u dijelu i granicama koji su određeni postavljenim pitanjima.
U smislu članka 392. stavak 3. ZPP-a pitanje koje je naznačeno u izreci rješenja nije pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana pa je stoga glede tog pitanja reviziju valjalo odbaciti.
Na temelju odrebe iz članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a tužiteljima su dosuđeni parnični troškovi od 13.362,50 kn, dakle, u iznosu koji je pravilno utvrdio sud prvog stupnja. Ovom iznosu valjalo je pridodati troškove sastava revizije u iznosu od 1.845,00 kn po Tbr.10. točka 5. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 148/09) te još i trošak plaćenih sudskih pristojbi za reviziju u iznosu od 1.070,00 kn. Stoga je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljima parnični trošak u ukupnom iznosu od 16.277,50 kn.
Iz navedenih je razloga odlučeno kao u izreci.
U Zagrebu, 2. travnja 2013.
Predsjednik vijeća:
Ivan Mikšić, v.r.