Kzz-13/1998-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kzz-13/1998-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U DA

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Katice Jelić i Vesne Vrbetić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okr. M. T., zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. OKZRH, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 7. prosinca 1998. godine, br. DOKŽ-93/98., podignutom protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 3. lipnja 1998. godine, br. Kž-130/98., u sjednici održanoj dana 10. ožujka 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e:

Utvrđuje se da je zahtjev državnog odvjetništva Republike Hrvatske osnovan i da je rješenjem Županijskog suda u Splitu od 3. lipnja 1998. godine, br. Kž-130/98. povrijeđen zakon u odredbi čl. 3. st. 2. Zakona o općem oprostu u korist okrivljenika M.T.

Obrazloženje

Županijski sud u Splitu, pravomoćnim rješenjem od 3. lipnja 1998. godine, na temelju čl. 1. st. 3. Zakona o općem oprostu ("Narodne novine", br. 80/96. od 27. rujna 1996. godine) obustavio je kazneni postupak protiv okrivljenika M.T. zbog kaznenog djela, neodazivanja pozivu i izbjegavanja vojne službe, iz čl. 166. st. 1. OKZRH.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, podnio je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv navedenog rješenja zbog povrede zakona iz čl. 368. toč. 3. ZKP u svezi s čl. 166. st. 1. OKZRH i čl. 3. st. 2. Zakona o općem oprostu, s prijedlogom da se temeljem čl. 422. st. 2. ZKP utvrdi navedena povreda u korist optuženika.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

Uvidom u spis Općinskog suda u Splitu br. K-286/96. utvrđeno je da je protiv opt. M.T. podignut optužni prijedlog po Vojnom tužiteljstvu u Splitu br. Kt-416/96. od 23. listopada 1996. godine, zbog krivičnog djela - neodazivanja pozivu i izbjegavanja vojne službe - iz čl. 166. st. 1. OKZRH.

Općinski sud u Splitu svojom presudom br. K-223/96. od 4. studenog 1997. godine, na temelju čl. 340. ZKP oslobodio je opt. M.T. od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 166. st. 1. OKZRH. Na oslobađajuću presudu općinski državni odvjetnik podnio je žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a Županijski sud u Splitu svojim rješenjem od 3. lipnja 1998. godine, br. Kž-130/98., po službenoj dužnosti obustavilo je kazneni postupak protiv optuženika zbog kaznenog djela iz čl. 166. st. 1. OKZRH, primjenom Zakona o općem oprostu.

U obrazloženju rješenja Županijski sud u Splitu navodi da se odredbom čl. 1. st. 3. Zakona o općem oprostu daje opći oprost od kaznenog progona i postupka počiniteljima kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima, odnosno u svezi s takvim stanjima, a da se odnose na kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996. godine, pa je sukladno tome spram okrivljenika trebalo obustaviti kazneni postupak. U rješenju se dodaje i to "iznesene okolnosti, eo ipso, daju potporu zaključku da je dotično kažnjivo djelo učinjeno u svezi s oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj, neovisno o tome što je ovdje neposredni zaštitni objekt očuvanje ustrojstva i uspješnog djelovanja oružanih snaga Republike Hrvatske".

U svom zahtjevu za zaštitu zakonitosti državni odvjetnik osnovano ukazuje da se na optuženika kao počinitelja predmetnog kaznenog djela, nije mogao primijeniti čl. 1. Zakona o općem oprostu, jer ovo kazneno djelo nije počinjeno u agresiji, oružanoj pobuni ili oružnim sukobima, niti u vezi s agresijom, oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj kako se navedenom odredbom propisuje. Predmetno kazneno djelo je počinjeno 12. svibnja 1996. godine, nakon prestanka svih vojnih akcija na teritoriju Republike Hrvatske, pa je isto izuzeto od oprosta kako to govori čl. 3. st. 2. spomenutog zakona.

U pravu je državni odvjetnik Republike Hrvatske, jer za primjenu Zakona o općem oprostu nisu odlučne okolnosti na koje se poziva prvostupanjski sud u svome rješenju, a to je da je okrivljenik djelo počinio unutar roka predviđenim u st. 3. čl. 1. Zakona o općem oprostu u tijeku agresije na Republiku Hrvatsku, a niti su relevantni motivi okrivljenika, već je potrebno da je kazneno djelo u neposrednoj izravnoj svezi sa oružanim sukobima, i ratom protiv Republike Hrvatske, a u čemu se u konkretnom slučaju očigledno ne radi. Optuženik je bez opravdanog razloga odbio pristupiti na odsluženje vojnog roka u vojnu poštu 3134 S. 12. svibnja 1996. godine, u koje vrijeme su svi sukobi na teritoriju Republike Hrvatske već bili okončani, pa je Županijski sud u Splitu povrijedio odredbe čl. 3. st. 2. Zakona o općem oprostu, tako da je zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske u tome pravcu osnovan. Zbog navedenih razloga, a imajući u vidu da je zahtjev za zaštitu zakonitosti podignut na štetu okrivljenika, ovaj Vrhovni sud Republike Hrvatske u smislu čl. 422. st. 2. ZKP samo je utvrdio postojanje povrede zakona, ne dirajući u pravomoćnu odluku.

U Zagrebu, 10. ožujka 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.