I Kž-373/2005-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 373/05-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac i Erike Kocijančić, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. K. D., zbog kaznenog djela iz čl. 99. st. 1. KZ-a, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnijetima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 24. studenog 2004. godine, broj K-249/99, u sjednici održanoj dana 31. kolovoza 2005. godine, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića, te branitelja optuženika, odvjetnika A. Č. iz Z.,

p r e s u d i o j e:

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni i opt. K. D. za kazneno djelo nanošenja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ-a, zbog kojeg je proglašen krivim, po tom propisu osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci, u koju mu se kaznu po čl. 63. st. 1. KZ-a, uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru od 03. listopada 1999. godine do 14. siječnja 2000. godine,

II Žalba opt. K. D. odbija se kao neosnovana i potvrđuje nepreinačeni dio prvostupanjske presude.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, proglašen je krivim opt. K. D. zbog kaznenog djela nanošenja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ-a, za koje mu je djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, a na temelju čl. 67. KZ-a, prema optuženiku primijenjena je uvjetna osuda, time da je izvršenje kazne zatvora odgođeno na vrijeme od dvije godine.

Č., odvjetniku iz

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po svom branitelju A.

Z., iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede Kaznenog zakona, te odluke o kaznenoj sankciji i

I Kž 373/05-5

troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika oslobodi optužbe, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni i predlaže da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora.

Optuženik je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, u kojem pobija činjenične navode državnog odvjetnika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

Na zahtjev optuženika, a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP-a ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02 – u nastavku: ZKP-a), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno je obaviješten branitelj optuženika, A. Č., odvjetnik iz Z., koji je sjednici i prisustvovao, uz uvodno naznačenog zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom mišljenju koje je stavljeno na temelju čl. 373. st. 1. ZKP-a, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati i optuženiku izrekne kazna zatvora, a žalba optuženika da se odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, dok je žalba optuženika iz svih žalbenih osnova sadržanih u čl. 366. ZKP-a, neosnovana.

Optuženik naznačuje da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, kojeg pravno označava kao bitnu postupovnu povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, ali samo citiranjem zakonskog teksta, a da istovremeno ne navodi u čemu se sastoji izložena bitna postupovna povreda.

Stoga, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi u pobijanoj presudi, kao i postupku koji mu je prethodio, bile počinjene one postupovne povrede na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nije stoga, osnovana žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj upire na nevjerodostojnost iskaza oštećenika, posebno iz razloga što je tijekom postupka višekratno mijenjao svoj iskaz u pogledu odlučne činjenice da li je u inkriminiranom događaju došlo do nabacivanja tijela oštećenika na vozilo, kao i u pogledu njegove tvrdnje o nastaloj teškoj tjelesnoj povredi, iako je prema početnoj medicinskoj dokumentaciji sve ukazivalo da se radi o bezazlenim oguljotinama kože u vidu tjelesnih ozljeda.

Stoga, žalba zaključuje, da kontradiktorni iskaz oštećenika prati i nevjerodostojna medicinska dokumentacija, s jedinim ciljem da bi se ostvarila naknada štete u građanskoj parnici.

Pri tom žalba posebno upire na dopunu nalaza i mišljenja sudskomedicinskog vještaka prof. dr. D. Z. na glavnoj raspravi od 12. prosinca 2003. godine, u pogledu njegove tvrdnje da

I Kž 373/05-5

su naknadno utvrđene ozljede mogle nastati u samom događaju, ali isto tako da su mogle nastati između prvog i drugog pregleda, te u svezi s tim i pogrešno obrazloženje suda prvog stupnja o toj važnoj činjenici, koju žalitelj nikako ne može prihvatiti.

Ovo stoga što se radi o aktivnom djelatniku policije, koji je osposobljen da postupa u izvanrednim stanjima, pa se očito kod njega ne može raditi o stanju šoka zbog kojeg bi, navodno, zaboravio liječnicima navesti koje je sve ozljede tijela pretrpio u inkriminiranom događaju.

Stoga žalba smatra, zaključno, da nema dokaza da bi optuženik počinio odnosno kazneno djelo, a samim time povrijeđen je i zakon na njegovu štetu, iz razloga što je primijenjen zakon u odnosu na optuženika i njegovo djelo, koje se ne može primijeniti.

Izložene žalbene tvrdnje žalitelja nisu osnovane, i što je još važnije, one ne dovode u sumnju utvrđenja suda prvog stupnja o postojanju uzročno posljedične veze između svih konstatiranih ozljeda oštećenika sadržanih u medicinskoj dokumentaciji, pa tako i teške tjelesne ozljede u vidu djelomičnog istegnuća i razdora unutarnjeg kolateralnog ligamenta i meniska desnog koljena, koja teška tjelesna ozljeda je nastala u samom događaju.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, okolnost da je prva prikupljena medicinska dokumentacija ukazivala samo na postojanje tjelesnih ozljeda, ne znači da oštećenik u događaju nije zadobio i tešku tjelesnu ozljedu, kada o toj važnoj činjenici govori prikupljena vjerodostojna medicinska dokumentacija, i na temelju nje provedeno sudskomedicinsko vještačenje, kojim su verificirane sve tri ozljede u vidu oguljotina četvrtog i petog prsta, tjelesna ozljeda lijeve uške s krvnim podljevom i krvarenjem u zvukovodu, uz razdor bubnjića, kao i teška tjelesna ozljeda u vidu istegnuća i djelomičnog razdora unutarnjeg kolateralnog ligamenta i meniska desnog koljena.

Pri tom je bitno naglasiti, da se optuženik u optimalnom vremenu od svega 12 sati, a nakon što je sam registrirao bolnost uha, te oteklinu i bolnost desnog koljena, javio u medicinsku ustanovu, koja mu je omogućila specijalistički pregled uha istog dana, a specijalistički pregled koljena tek sutradan, time da je sama medicinska ustanova ocjenjivala hitnost i redoslijed specijalističkih pregleda.

Stoga, optuženikova tvrdnja da oštećeniku ne treba vjerovati u pogledu tvrdnje da je ozljede uha i koljena zadobio u događaju, u suštini predstavlja optuženikove insinuacije (da se oštećenik možda sam povrijedio), koje insinuacije ne odgovaraju istini, kada je prijava ozljeda po oštećeniku uslijedila u optimalnom vremenu od 12 sati, dok su specijalistički pregledi izvršeni u realnom vremenu od 12 do 24 sata, time da je bolnička ustanova određivala hitnost i prioritete specijalističkih pregleda.

Uz navedeno, podatak da je oštećenik na glavnoj raspravi 30. lipnja 2000. godine, obavijestio sud da ima još medicinske dokumentacije u odnosu na inkriminirani događaj, koju je doprinio 02. kolovoza 2000. godine, ne upućuje istovremeno na nevjerodostojnost njegove takve navedene tvrdnje, kada je oštećenik kao djelatnik policije, s pravom mogao očekivati da će medicinska ustanova, u kojoj su i specijalistički pregledi obavljeni, službeno istu proslijediti Državnom odvjetništvu, odnosno da će se ista već nalaziti u sudskom spisu.

I Kž 373/05-5

Sva priložena medicinska dokumentacija vještačena je po stalnim sudskomedicinskim vještacima prof. dr. J. Š. i prof. dr. D. Z., čija su mišljenja sukladna, a posebno u pogledu mehanizma nastanka ozljeda, pri čemu su tjelesne ozljede u vidu oguljotina prstiju nastale kao sekundarne ozljede, dok je ozljeda uha mogla nastati i kao sekundarna, ali i kao tercijarna ozljeda, a teška tjelesna ozljeda desnog koljena, samo kao tercijarna ozljeda.

Pri tom je sudskomedicinski vještak prof. dr. D. Z., samo kao mogućnost naznačio da su kod oštećenika povrede tijela u vidu ozljeda desnog koljena, te ozljeda u predjelu lijeve uške, realno mogle nastati inkriminiranog dana, ali također i između prvog i drugog pregleda dana 01. listopada 1999. godine.

Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema nikakvog razloga ne vjerovati oštećeniku da se na dodatni pregled u medicinsku ustanovu, uputio nakon što je uočio oteklinu i osjetio bolnost desnog koljena (kao i bolnost uha), a koja oteklina u sudskomedicinskom smislu nije mogla biti uočljiva na sam dan događaja.

Nema, stoga, u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između ozljeda konstatiranih u medicinskoj dokumentaciji i samog događaja, nikakve dvojbe, kada iz sukladnih nalaza i mišljenja sudskomedicinskih vještaka potvrđenih provedenim kombiniranim sudskomedicinskim i prometnim vještačenjem, nedvojbeno proizlazi da je oštećenik u događaju, pored tjelesnih ozljeda, zadobio i tešku tjelesnu ozljedu, naprijed opisanu.

Iz izloženog proizlazi da u odnosu na isticani žalbeni prigovor nema nikakvih nedostataka u pobijanoj presudi, već je naprotiv sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje su prethodile djelu, a koje su imale i neposredni utjecaj na inkriminirano ponašanje optuženika. Ovdje se prije svega misli na netom prije toga počinjena tri prekršaja od strane optuženika, koji, nakon prvog učinjenog prometnog prekršaja u ulici …, čini novi prekršaj na samom raskrižju … i ulice …, odbijajući da se zaustavi na traženje djelatnika policije, već istom bježi vozilom u C. ulicu, gdje bude ponovno zaustavljen po istom djelatniku policije. U tim okolnostima, reakcija optuženika vožnjom naprijed-natrag, bila je upravljena na ponovni bijeg vozilom, izlaskom iz kolone vozila.

Stoga, kada se ocjenjuje ponašanje optuženika nakon učinjenog trećeg prekršaja, a posebno okolnost da on 50 metara vozi oštećenika na poklopcu motora, iako je pri tom svjestan da ovaj uslijed same vožnje općeopasnim sredstvom, može pasti s poklopca motora (visine 0,75 m), ukazuje pri ocjeni optuženikovog subjektivnog odnosa prema djelu, da je isti postupao s neizravnom namjerom, i pri tom je u najmanju ruku, kod njega postojala svijest da uslijed takve vožnje oštećenik može pasti na asfaltnu površinu, na koju je posljedicu pristao. Iz svega naprijed izloženog proizlazi, da su sve činjenice koje se odnose na postojanje uzročno-posljedične veze između nastalih povreda na tijelu oštećenika, i samog događaja, ocijenjena po sudu prvog stupnja u svemu na pravilan i pouzdan način, a na temelju provedenog sudskomedicinskog vještačenja, koje je u pogledu mehanizma nastanka povreda, dopunjeno i provedenim kombiniranim sudskomedicinskim i prometnim vještačenjem.

Isto tako, i sve su činjenice u pogledu stanja svijesti i volje optuženika u inkriminiranom događaju, razjašnjene po sudu prvog stupnja u svemu na pravilan i pouzdan

I Kž 373/05-5

način, pa nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno, a u stvari samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Okolnost da je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela nanošenja teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ-a, nije počinjena povreda zakona na štetu optuženika, kada iz činjeničnog opisa djela navedenog u izreci pobijane presude, koja se temelji na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, proizlaze svi bitni elementi upravo navedenog kaznenog djela, pa nema ni povrede zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP-a, već je na optuženika i njegovo djelo primijenjen zakon koji se i jedino mogao primijeniti.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog povrede Kaznenog zakona.

Iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje inače, u smislu čl. 56. st. 1. i 2. KZ-a, su od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja, očito je precijenio značaj svih utvrđenih olakotnih okolnosti, kada je optuženiku izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a onda primjenom odredbe čl. 67. KZ-a, primijenio prema optuženiku uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine, nalazeći da će i samo upozorenje uz prijetnju kaznom, u dovoljnoj mjeri utjecati na optuženika da ubuduće ne čini kaznena djela.

Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opisano ponašanje optuženika, a posebno okolnost da je netom prije događaja počinio tri prekršaja u vrlo kratkom vremenu, pokazujući time svoje nepoštivanje redarstvenih vlasti, ali i ono, što je u suglasju s provedenim psihijatrijskim vještačenjem, a tiče se ocjene njegove ličnosti, sklone nepromišljenom reagiranju, s narcističkim poremećajem, zbog čega je, ne poštujući civilizirane norme ponašanja, jedino želio napustiti mjesto događaja vožnjom prema … ulici, neovisno o tome što mu se oštećenik našao na poklopcu motora, s mogućnošću da svakog trenutka u vožnji, s te pozicije padne na tlo.

Stoga, po nalaženju ovog drugostupanjskog suda, imajući u vidu sve utvrđene okolnosti, kao i okolnosti konkretnog slučaja, primjereno je prema optuženiku bilo izreći kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te u tu kaznu uračunati mu i vrijeme provedeno u pritvoru, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, jer će se tek tako izrečenom kaznom zatvora, moći ostvariti svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 50. u svezi s čl. 6. KZ-a.

Iz tih razloga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Isto tako, nije u pravu žalitelj kada tvrdi da su troškovi kaznenog postupka previsoko odmjereni, a radi se samo o troškovima paušalne svote iz čl. 119. st. 2. toč. 6. ZKP-a, u iznosu od 2.500,00 kn, čija je visina odmjerena sukladno duljini trajanja ovog kaznenog postupka, kao i složenošću postupka, provođenjem sudskomedicinskog i prometnog vještačenja, kao i kombiniranog sudskomedicinskog i prometnog vještačenja, te vještačenja vještakom oftalmologom i audiologom, ali i provedbom psihijatrijskog vještačenja.

S obzirom na okolnost da je optuženik zaposlen i da ima mjesečna primanja u visini od 3.800,00 kn, očito je u mogućnosti da nadoknadi i trošak kaznenog postupka u vidu paušalne svote, dok je u odnosu na ostale troškove kaznenog postupka iz čl. 119. st. 1. – 5. ZKP-a, optuženik oslobođen od nadoknade istih.

I Kž 373/05-5

Stoga, ni u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.

S obzirom na sve naprijed izloženo, a kako u pobijanoj prvostupanjskoj presudi nema nedostataka izloženih u žalbi optuženika, kao ni povrede zakona na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 379. toč. 2. ZKP-a), trebalo je na temelju čl. 390. st. 1., te čl. 387. ZKP-a, presudi kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 31. kolovoza 2005. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.