I Kž-555/1998-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-555/1998-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, Ane Garačić, Neve Šibl, Katice Jelić i Milana Gudelja, kao članova vijeća i više savjetnice Ileana Vinje, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. L. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. D. S., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zadru od 9. rujna 1998. godine, br. K-50/98., u sjednici održanoj dana 29. rujna 1999. godine, saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. D.S., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijski sud u Zadru oglasio je krivim opt. M.L. i opt. D.S. zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, pobliže opisano u izreci te presude, i po tome propisu, a uz primjenu čl. 57. st. 1. i 2. b Kaznenog zakona izrečene su svakom kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, a po čl. 67. KZ protiv optuženika je primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna neće izvršiti, ako optuženici u vrijeme od dvije godine ne počine novo kazneno djelo.

Ukoliko dođe do opoziva uvjetne osude optuženicima će se u utvrđenu kaznu biti uračunato vrijeme za koje su lišeni slobode od 20. lipnja 1996. do 21. lipnja 1996. godine.

Po čl. 196. st. 7. OKZRH i čl. 80. st. 3. KZ optuženicima je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, a po čl. 122. st. 4. ZKP oslobođeni su od obveze plaćanja troškova kaznenog postupka u cijelosti. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženicima za počinjeno kazneno djelo izrekne kazna zatvora.

Opt. D.S. podnio je žalbu putem svoga branitelja F.K., odvjetnika iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak ili da se optuženik oslobodi optužbe.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP/97., predložio je da se žalba državnog odvjetnika uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

Sud drugog stupnja je prvostupanjsku presudu ispitao u dijelu koji se pobija žalbama, ali je po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93. ispitao i da li postoje povrede odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1., 5., 6. i 8. do 11. ZKP i je li glavna rasprava protivno odredbama toga zakona održana u odsutnosti optuženika i njihovih branitelja, te je li na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon. Pri tome nije nađeno da bi bile počinjene takve povrede zakona (čl. 366. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/93.).

Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, opt. D.S., zapravo polemizira sa razlozima prvostupanjske presude nastojeći potupno relativizirati značenje provedenih dokaza, osobito iskaza svjedoka T.A., te sugerirati suprotne činjenične zaključke od onih koje je izveo prvostupanjski sud, za što, međutim, nema nikakvog uporišta u spisu predmeta.

Sud prvog stupnja logično je i argumentirano obrazložio zašto smatra da se kod obojice optuženika radi o neovlaštenoj proizvodnji tvari koje su propisno proglašene opojnom drogom, a koju argumentaciju prihvaća i ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, na što prvenstveno upućuje žalitelja, a radi izbjegavanja daljnjih ponavljanja.

Naime, optuženik u svojoj žalbi prvenstveno navodi da u tijeku postupka nije dokazano da bi on svojim ponašanjem na bilo koji način pridonio rastu spornih biljaka, nije utvrđeno da ih je on posadio, da ih je zalijevao ili se na drugi način o njima brinuo, a činjenica što je zatečen u blizini indijske konoplje, po njegovom mišljenju, nema obilježje kaznenog djela za koje je oglašen krivim.

Ovakva žalbena tvrdnja nije prihvatljiva. Prvo stupanjski sud je potpuno opravdano prihvatio iskaz svjedoka T.A., koji je sa svojim kolegom policajcem organizirao zasjedu iznad mjesta B. u predjelu S., jer su imali dojavu da se tamo sadi marihuana, pet dana su stajali u zasjedi kada su uočili optužene M.L. i D.S. koji su došli kozijom stazom, kroz makiju, krenuli prema marihuani, došli do njene blizine i dirali je, a kako su zasađene stabiljike marihualne bile na udaljenosti od oko 50 metara od kozije staze, sud prvog stupnja potpuno je opravdano zaključio, da se optuženici nisu tamo zatekli slučajno u šetnji, već da su obilazili stabljike koje su prije toga zasadili i koje su narasle do visine od 90 do 110 cm.

Osim toga, od opt. D.S. idući dan nakon događaja policija je oduzela četiri sjemenke opojne droge prilikom pretrage obiteljske kuće, što također upućuje da su upravo optuženici zasadili sporne sjemenke, a budući da se sadnja i njegovanje marihualne smatra proizvodnjom opojne droge, u ponašanju optuženika sud je opravdano našao elemente kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH, za koje su i oglašeni krivim.

Potpuno opravdano prvostupanjski sud vjeruje u iskaze preslušanih svjedoka jer oni nemaju nikavog razloga da lažno teret optuženika koji je došao do nepristupačnog mjesta zajedno sa M.L. dodirivao je biljku, a kad su je obišli i okrenuli se da napuste mjesto po policiji su zaustavljeni, pa je opravdano da sud nije prihvatio obranu optuženika u kojem on poriče učin djela, a obojica optuženika tvrde da su se na mjestu događaja našli u šetnji.

Radi naprijed iznesenog, nema nikakve dvojbe u pravilnost i potpunost utvrđenja činjeničnog stanja, glede djelovanja optuženika i njegove kaznene odgovornosti za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Slijedom svega iznijetoga, činjenično stanje ukazuje se potpuno i pravilno utvrđenim.

Opt. D.S. žali se samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no njegova žalba, je ispitana, po službenoj dužnosti, i zbog odluke o kaznenoj sankciji, jer žalba uložena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadrži i taj žalbeni razlog.

Žaleći se zbog kaznenih sankcija koje su izrečene optuženicima državni odvjetnik navodi da je sud prvog stupnja precjenio olakotne okolnosti, neosuđivanost optuženika te činjenicu da se radi o mlađim punoljetnim osobama, a da je zanemario društevnu opasnost djela, pa smatra da se izrečenom kaznenom sankcijom ne može postići svrha kažnjavanja, pogotovo ne u pravcu opće prevencije, i to za kaznena djela zlouporabe opojnih droga koja su u znatnom porastu, pa predlaže da se optuženicima izrekne kazna zatvora.

Sud prvog stupnja je prilikom izricanja sankcije imao u vidu sve okolnosti od kojih zavisi izricanje vrste i mjere kaznene sankcije, pa je obojici optuženika pravilno ocijenio kao olakšavajuće dosadašnju neosuđivanost i da se radi o mlađim punoljetnim osobama, pa i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, izrečene sankcije su adekvatne, kako s obzirom na izrečene kazne i u pogledu određenog roka kušnje, te se izrečene sankcije nikako ne ukazuju preblagim, već primjerenim težini djela i stupnju kaznene odgovornosti optuženika.

U izrečenu kaznu, u slučaju opoziva uvjetne osude, optuženicima će biti uračunato vrijeme lišavanja slobode od 20. lipnja 1996. do 21. lipnja 1996. godine.

Izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta na zakonu je utemeljena.

S obzirom na navedeno trebalo je presuditi kao u izreci ove presude, na temelju čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 29. rujna 1999.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.