Gž-49/2018-3 · Županijski sud u Sisku

Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-49/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Županijski sud u Sisku, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Lešić, predsjednice vijeća, Martine Budinski Modronja, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranka Krbot, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice J.S.O. iz Z. OIB…, 2. tužiteljice S.P. iz Z. OIB…, 3. tužiteljice M.D. iz Z. OIB…, 4. tužiteljice A.Š. iz Z., OIB…, 5. tužitelja A.H. iz Z., OIB…, 6. tužiteljice M.K. iz Z., OIB…, 7. tužitelja V.M. iz Z., OIB…, svi zastupani po punomoćniku T.P., odvjetniku iz Z., te 8. tužiteljice M.M., OIB…, i 9. tužitelja S.M., OIB…, oboje iz G., protiv tuženika V.I. iz Z., OIB…, kojeg zastupa punomoćnik G.M., odvjetnik u Z., radi predaje u posjed, odlučujući o žalbama 1.-7. tužitelja i tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: II- Ps-851/1994-199 od 17. studenog 2017., 1. veljače 2018.,

p r e s u d i o j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tuženika V.I. i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj II-Ps-851/94-199 od 17. studenog 2017. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužiteljima u suposjed preda tavanski prostor desno od stubišta neto tlocrtne površine od 91,94 m2 u naravi podijeljen u prostore slijedećih tlocrtnih površina: ulazni prostor 0,84 m2, blagovaonica 14,05 m2, dnevna soba 21,86 m2, kuhinja 10,94 m2, kupaonica 6,85 m2, soba 14,22 m2, hodnik 4,00 m2 i spremište 18,19 m2 (točka I. izreke prvostupansjke presude).

II Odbija se djelomično kao neosnovana žalba 1. tužiteljice J.S.O., 2. tužiteljice S.P., 3. tužiteljice M.D., 4. tužiteljice A.Š., 5. tužitelja A.H., 6. tužiteljice M.K., 7. tužitelja V.M. i potvrđuje se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na V.M. (točka III. izreke prvostupanjske presude).

III Uvažava se djelomično žalba 1. tužiteljice J.S.O., 2. tužiteljice S.P., 3. tužiteljice M.D., 4. tužiteljice A.Š., 5. tužitelja A.H., 6. tužiteljice M.K., 7. tužitelja V.M. i preinačuje se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za predaju prostora pobliže opisnog u točci I. izreke ove presude u isključivi posjed tužiteljima slobodan od osoba i stvari sadržana u izreci prvostupanjske presude (dio točke II. izreke prvostupanjske presude) i dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka) i dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka IV. izreke prvostupanjske presude) i sudi:

Nalaže se tuženiku V.I. da tužiteljima J.S.O., S.P., M.D., A.H., M.K., Z.L., A.Č., Ž.Š., Republici Hrvatskoj i N.J., tavanski prostor desno od stubišta neto tlocrtne površine od 91,94 m2 u naravi podijeljen u prostore slijedećih tlocrtnih površina: ulazni prostor 0,84 m2, blagovaonica 14,05 m2, dnevna soba 21,86 m2, kuhinja 10,94 m2, kupaonica 6,85 m2, soba 14,22 m2, hodnik 4,00 m2 i spremište 18,19 m2, osim u suposjed, preda u posjed slobodan od osoba i stvari, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženiku V.I. da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 55.218,75 kuna u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku V.I. da tužiteljima naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 5.859,38 kuna u roku 15 dana.

r i j e š i o j e

Ukida se navedena presuda u dijelu kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja u kojem se predlaže navesti suvlasničke udjele tužitelja i ostalih suvlasnika.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je :

˝I. Nalaže se tuženiku V.I. iz Z., OIB:… predati tužiteljima J.S.O. iz Z., OIB:…, S.P. iz Z., OIB:…, M.D. iz Z., OIB:…, A.H. iz Z., OIB:… i M.K. iz Z., OIB:… te suvlasnicima Z. L. iz D., OIB:…, A.Č. iz Z., OIB:…, Ž.Š. iz Z., OIB:…, Republici Hrvatskoj, OIB:… i N.J. iz Z., OIB:… u suposjed tavanski prostor desno od stubišta neto tlocrtne površine od 91,94 m2, sada u naravi podijeljen u prostore slijedećih tlocrtnih površina: ulazni prostor 0,84 m2, blagovaonica 14,05 m2, dnevna soba 21,86 m2, kuhinja 10,94 m2, kupaonica 6,85 m2, soba 14,22 m2, hodnik 4,99 m2 i spremište 18,19 m2, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja J.S.O. iz Z., OIB:…, S.P. iz Z., OIB:…, M.D. iz Z., OIB:…, A.H. iz Z., OIB:…i M.K. iz Z., OIB:… za predajom prostora pobliže opisanog u stavku I. izreke presude u isključivi posjed slobodan od osoba i stvari, kao i dio tužbenog zahtjeva u kojem se predlaže navesti suvlasničke udjele tužitelja i ostalih suvlasnika.

III. U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužitelja V.M. iz Z., OIB:…, M.M., OIB:… i S.M., OIB:…, oboje iz G.

IV. Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.˝

Protiv točke I. izreke navedene presude tuženik je izjavio pravovremenu žalbu pozivajući se na sve žalbene razloge označene u članku 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. i 25/13., 89/14., dalje ZPP), odnosno na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu u dijelu koji se žalbom pobija ukine.

Pravovremenu žalbu protiv dijela presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja i kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II., III. i IV. izreke prvostupanjske presude) izjavili su tužitelji pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. do 3. ZPP, dakle na bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, s prijedlogom da drugostupanjski sud preinači presudu u dijelu koji se žalbom pobija na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuju naknadu troškova žalbenog postupka.

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

Žalba tuženika je neosnovana, a žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Razmatrajući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio njezinu donošenju ovaj sud ne nalazi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu žalbenim navodima ukazuju tužitelji, jer je pobijana presuda razumljiva i može se ispitati. Izvođenje pogrešnih zaključaka iz provedenih dokaza i pogrešan pravni stav prvostupanjskog suda u odnosu na pravo tuženika na suposjed predmetnog tavanskog prostora, ne čini presudu nerazumljivom.

Iako su točni žalbeni navodi tuženika da tužitelji nisu tražili predaju spornog prostora u suposjed, već da su tražili predaju u isključivi posjed, time što je prvostupanjski sud tuženiku naložio da tužiteljima predmetni prostor preda u supojed, nije prekoračen tužbeni zahtjev, jer je manje pravo, pravo na suposjed sadržano u većem pravu, pravu na posjed. Nadalje tužbeni zahtjev nije prekoračen ni time što je tuženiku naloženo da preda sporni tavanski prostor u suposjed N.J., pa i bez obzira što je ona doista povukla tužbu, jer je tijekom postupka nedvojbeno utvrđeno da je ista vlasnica stana (posebnog dijela zgrade) i suvlasnica nekretnine, odnosno zgrade u kojoj se nalazi i sporni tavanski prostor. To stoga što svaki suvlasnik ima pravo glede cijele stvari postavljati protiv svakog one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećeg zahtijevati samo prema obvezno pravnim pravilima o nedjeljivim obvezama (članak 46. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., 81/15., dalje ZV).

U povezanosti s tim prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev ni time što je naložio predaju u posjed A.Č. i Ž.Š., pa i bez obzira što su isti u ovom postupku sudjelovali kao umješači na strani tužitelja, a ne kao tužitelji, jer je i za njih utvrđeno da su vlasnici stanova, posebnih dijelova, te suvlasnici zgrade gdje se ti stanovi nalaze. Iz istih razloga tužbeni zahtjev nije prekoračen ni u odnosu na Z.L. i Republiku Hrvatsku. Dakle, tim postupcima prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, na koju žalbenim navodima ukazuje tuženik. Međutim, osnovano tužitelji u žalbi navode da tužbenim zahtjevom i nisu tražili da se utvrde suvlasnički udjeli svakog od suvlasnika, već da su suvlasnički omjeri navedeni radi preciznije identifikacije suvlasničkih dijelova, jer to proizlazi i iz tužbenog zahtjeva kako su ga tužitelji precizirali podneskom od 29. svibnja 2017. (list 310 spisa). Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pogriješio kada je odlučivao o tome kao o dijelu tužbenog zahtjeva, te je time počinio bitnu povredu iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP.

Nema ni drugih bitnih povreda iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje povrede temeljem članka 365. stavak 2. ZPP ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Temeljem dokaza koje su stranke predložile tijekom postupka, prvostupanjski sud je utvrdio sve činjenice koje su odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, te se isto neće ponavljati u ovoj presudi, već se stranke temeljem članka 375. stavak 5. ZPP upućuje na sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude.

Međutim, iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je izveo djelomično pogrešne zaključke što je dovelo i do pogrešne primjene materijalnog prava.

Iz provedenih dokaza pravilno je utvrđeno da je tuženik 1993. dobio dozvolu dijela suvlasnika zgrade koja se nalazi u Z., za korištenje dijela tavanskog prostora te zgrade odnosno za privremeno stanovanje s obitelji, da je tuženik s obitelji u toj zgradi prije toga stanovao kao podstanar u jednom od stanova koji je prodan pa se zbog toga tuženik morao iseliti iz tog stana. Utvrđeno je da je tuženik izveo građevinske radove, te da je prenamijenio zajednički tavanski prostor u stambeni prostor koji ima tlocrtnu površinu 91,94 m2, da neto površina stana iznosi 69,52 m2, te da se ista sastoji od ulaznog prostora 0,84 m2, blagovaonice 14,05 m2, dnevne sobe 21,86 m2, kuhinje 10,94 m2, kupaonice 6,85 m2, sobe 14,22 m2, hodnika 4,99 m2.

Da je dio tavanskog prostora prenamijenjen u stambeni prostor proizlazi i iz rješenja sekretarijata od 9. ožujka 1994. koje je doneseno povodom zahtjeva G.S.K.G. za iseljenje tuženika iz navedenog prostora.

Tuženik tijekom postupka nije dokazao da je za prenamjenu zajedničkog tavanskog prostora u stambeni prostor imao dozvolu nadležnog tijela, a sukladno tada važećem Zakonu o prenamjeni zajedničkih prostorija u stanove ("Narodne novine" broj 37/88., 43/90., 25/91., 91/96.). Napominje se da je navedeni Zakon bio na snazi u vrijeme vršenja prenamjene navedenog prostora, a prestao je važiti stupanjem na snagu ZV, dakle 1. siječnja 1997.

Zakonom o prenamjeni zajedničkih prostorija u stanove uređeni su uvjeti, način i postupak prenamjene, odnosno uvjeti uređenja prostora za prenamjenu zajedničkih prostorija u stan utvrđivali su se na osnovi prostornog plana, odnosno posebne odluke skupštine općine (članak 14. toga Zakona), te se prenamjena i vršila prema programu koji je donosila skupština općine (članak 16. toga Zakona), a nakon donošenja programa prenamjene, općinski organ uprave nadležan za poslove građevinarstva donosio je rješenje da su ispunjeni uvjeti za prenamjenu zajedničke prostorije u stan (članak 18. toga zakona) koje rješenje je sadržavalo uvjete uređenja prostora, a njime se odlučivalo i o prestanku prava korištenja zajedničke prostorije, te oduzimanju prostorija. Nadalje istim Zakonom člankom 19. je propisano da se nakon pravomoćnosti toga rješenja raspisuje natječaj za ostvarivanje prava na prenamjenu zajedničke prostorije u stan, ako nije određeno da se to pravo daje neposrednom pogodbom, a člankom 24. propisano je da se rješenjem skupštine općine odnosno njezine komisije utvrđuje da pravo na prenamjenu zajedničke prostorije u stan ostvaruje učesnik u natječaju čija je ponuda najpovoljnija.

Dakle, ne samo da tužitelji tuženiku nisu dali dopuštenje za prenamjenu zajedničkog tavanskog prostora u stan, već mu takvo dopuštenje i nisu bili ovlašteni dati.

Tuženik nije dokazao da je pokrenuo inicijativu za prenamjenu tavanskog prostora u stan u zgradi na adresi Z., da je proveden postupak i da je donesen program prenamjene, odnosno da je raspisan natječaj, da se tuženik javio kao zainteresiran na taj natječaj, te da je tuženik dobio rješenje nadležnog tijela kojim se utvrđuje pravo na prenamjenu.

Slijedom navedenog proizlazi da je tuženik samoinicijativno i bez ovlasti prenamijenio 1993. sporni zajednički tavanski prostor za stanovanje, u kojem i stanuje s obitelji.

Napominje se da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da su kupoprodajni ugovori koje je tuženik 2015. zaključio s M. i S.M., te N.J., ništavi. Naime, tuženik nije mogao kupiti njihove suvlasničke dijelove zajedničkog tavanskog prostora jer oni i ne mogu biti predmetom kupoprodaje sukladno članku 69. stavak 1. ZV kojim je propisano da vlasništvo posebnog dijela nekretnine je nedjeljivo povezano s odgovarajućim suvlasničkim dijelom nekretnine, pa ga se može samo zajedno s njime ograničiti, opteretiti, otuđiti, prenijeti za slučaj smrti i podvrgnuti ovrsi. Slijedom čega proizlazi da se suvlasnički dio nekretnine, pa i zajedničkih dijelova zgrade, ne može otuđiti bez otuđenja posebnog dijela.

U povezanosti s tim, ni N.J. na tuženika nije mogla prenijeti pravo (su)posjedovanja, (su)uporabe i (su)korištenja spornog prostora, kako to pogrešno zaključuje prvostupanjski sud, a na što osnovano žalbom ukazuju tužitelji. Osim toga, i taj ugovor je ništav, pa dakle ne proizvodi nikakve pravne učinke.

Slijedom svega navedenog tuženik nema pravo na posjed spornog zajedničkog tavanskog prostora pa i bez obzira što je isti svojim sredstvima prenamijenio u prostor za stanovanje.

Napominje se da tuženik nije dokazao ni da bi na neki drugi način ishodio pravo posjeda ili neko drugo stvarno pravo na predmetnom prostoru.

Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja V.M., jer je u tijeku ovog postupka nedvojbeno utvrđeno da je V.M. svoj stan tijekom ovog postupka prodao A.Č., a nije od utjecaja što tuženik nije pristao da umjesto tog tužitelja u parnicu stupi A.Č.. Prodajom stana V.M. više nije aktivno legitimiran na vođenje postupka. Napominje se da je presudom naložena predaja u posjed spornog prostora i A.Č. kao suvlasnici, a sve temeljem propisa o nedjeljivim obvezama.

Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, odnosno potpuno je zanemario odredbe Zakon o prenamjeni zajedničkih prostorija u stanove, te je pogrešno postupio kada je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično usvojio, odnosno kada je tuženiku naložio da suvlasnicima zgrade preda sporni zajednički tavanski prostor u suposjed, u kojem slučaju bi i tuženik imao pravo suposjeda spornog prostora.

Pravilnom primjenom materijalnog prava tuženiku je trebalo naložiti da svim suvlasnicima zgrade sporni prostor preda u posjed, kako su tužitelji i tražili, slijedom čega će vlasnici stanova a suvlasnici zgrade biti suposjednici spornog prostora, ali bez mogućnosti da sporni prostor bude u (su)posjedu i tuženika.

Dakle, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim traže predaju spornog prostora u posjed slobodan od stvari i osoba valjalo je usvojiti u cijelosti.

Slijedom navedenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i prvostupanjska presuda je potvrđena u točci I. izreke, a djelomično je odbijena i žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda u točci III. izreke u odnosu na V.M..

Temeljem članka 373. ZPP žalba tužitelja je djelomično usvojena i prvostupanjska presuda je preinačena u točci II. izreke na način kako je suđeno ovom presudom u točci III. Obzirom da je preinačenjem presude došlo do promjene uspjeha stranaka u ovom postupku, odnosno tužitelji su u cijelosti uspjeli u sporu dok je tuženik u cijelosti spor izgubio, valjalo je usvojiti žalbu tužitelja i preinačiti i odluku o troškovima postupka.

Tužitelji imaju pravo na naknadu troškova rada i zastupanja odvjetnika prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 148/09., 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., dalje OT) u svezi s člankom 154. i 155. ZPP. Napominje se da su tužitelji tek podneskom od 10. svibnja 2017. označili vrijednost predmeta spora u iznosu od 200.001,00 kuna (list 307 spisa).

Tužitelji imaju pravo na naknadu troškova rada odvjetnika za sastav tužbe i za zastupanje na ročištima 9.10.1995., 22.4.1996. i 17.3.2000. u iznosu od 2.300,00 kuna za svaku radnju, za zastupanje na ročištima 12.12.1995., i 20.2.1996. u iznosu od 1.150,00 kuna jer se na njima nisu izvodili dokazi, za zastupanje na ročištima 20.4.1999. i 19.9.2000. u iznosu od 500,00 kuna koliko je traženo, a za zastupanje na ročištu 18.1.1999. u iznosu od 575,00 kuna jer je odgođeno prije raspravljanja. Nadalje tužitelji imaju pravo na naknadu troškova zastupanja na ročištu 3.5.2005., 2.2.2011., 12.1.2012. u iznosu od 500,00 kuna jer su ista odgođena prije raspravljanja, a isti iznos im pripada i za zastupanje na ročištu za objavu presude. Za zastupanje na ročištu 19.1.2009., 4.2.2016., 5.10.2017. i za sastav podnesak od 25.5.2017. im pripada iznos od 2.500,00 kuna za svaku radnju, dok za zastupanje na ročištu 18.3.2015. im pripada 1.250,00 kuna jer se na istom nisu izvodili dokazi a za ročište 10.5.2017. im pripada 625,00 kuna jer je isto odgođeno prije raspravljanja. Dakle tužitelji imaju pravo na naknadu troškova rada i zastupanja odvjetnika u iznosu od 29.450,00 kuna, a obzirom da je odvjetnik zastupao više tužitelja, pripada mu i pravo na uvećanje od 50 %, odnosno u iznosu od 14.175,00 kuna. Tužitelji imaju pravo i na PDV po stopi od 25%, odnosno u iznosu od 11.043,75 kuna, dakle tužitelji imaju pravo na troškove rada i zastupanja odvjetnika u ukupnom iznosu od 55.218,75 kuna.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda tužitelji nemaju pravo na naknadu troškova za sastav brojnih podnesaka kojima su u spis dostavljane punomoći i dokumentacija, jer je to trebalo biti dostavljeno uz tužbu, pa isti nisu bili potrebni za vođenje postupka.

Tuženik obzirom da je izgubio spor u cijelosti dužan je tužiteljima naknaditi troškove postupka.

Slijedom navedenog, temeljem članka 373. ZPP žalba tužitelja djelomično je uvažena a odluka o troškovima postupka preinačena kako je odlučeno ovom presudom pod točkom III. izreke.

Temeljem članka 166. ZPP, obzirom da su sa žalbom tužitelji uspjeli u pretežitom dijelu, odnosno nisu uspjeli samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na žalbu protiv dijela presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na V.M., imaju pravo i na naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 5.859,38 kuna (Tbr. 10/1 u svezi s Tbr. 7/1, Tbr. 36/1 i Tbr. 42 OT), a tuženik im je i taj trošak dužan naknaditi.

Žalbu tužitelja valjalo je temeljem članka 369. stavak 5. ZPP djelomično uvažiti i prvostupanjsku presudu u dijelu točke II. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za navođenje suvlasničkih udjela tužitelja i ostalih suvlasnika, ukinuti, ali bez vraćanja prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje, sve kako je odlučeno u izreci rješenja.

U Sisku, 1. veljače 2018.

Predsjednica vijeća

Alenka Lešić , v. r.