I Kž-572/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 572/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Drakulić Milene kao predsjednika vijeća, te Horvatinović mr. Ružice, Husinec Augusta, Pavišić dr. Berislava i Mikor Milivoja kao članova vijeća i stručnog suradnika Lipnjak-Bosanac Zlate kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. P. T. zbog krivičnog djela iz čl. 41. st. 3. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnijetoj protiv presude Okružnog suda u Bjelovaru od 5. lipnja 1991. K 6/91, u sjednici održanoj 22. siječnja 1992., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske

Vučković mr. Milojka,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovana žalba opt. P. T. i potvrdjuje prvostepena presuda.

O b r a z l o ž e n j e

Opt. P. T. je prvostepenom presudom oglašen krivim za kriv. djelo teškom tjelesnom povredom iz čl. 41. st. 3. KZH opisano u izreci te presude, za koje je, na temelju čl. 41. st. 3. KZH primjenom čl. 42. t. 2. i 43. st. 1. t. 1. Krivičnog zakona SFRJ (preuzetog Zakonom o preuzimanju KZ SFRJ - "Narodne novine" br. 53/91 - KZJ) osudjen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i u zdravstvenoj ustanovi označeno u izreci prvostepene presude. Optuženiku je takodjer izrečena mjera sigurnosti obvezatnog liječenja alkoholičara i narkomana, a obvezan je nadoknaditi i troškove krivičnog postupka u iznosu navedenom u izreci.

Pravovremeno podnijetom žalbom presudu pobija optuženik po branitelju odvj. R. R. iz osnove bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i odluke o kazni i troškovima krivičnog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe ili oglasi krivim za nehatno krivično djelo, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno sudjenje.

I Kž 572/1991-3

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Na osnovi čl. 20. Uredbe o primjeni Zakona o krivičnom postupku u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske ("Narodne novine" br. 73/91), zahtjevu žalitelja o obavijesti o drugostepenoj sjednici, nije udovoljeno.

Javni tužilac Hrvatske je predložio da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba optuženika nije osnovana.

Prije svega nema nikakve osnove za žaliteljeve tvrdnje o postojanju bitnih povreda odredaba krivičnog postupka. Izreka pobijane presude posve jasno opisuje mehanizam zadavanja ozljeda i njih same, pa otuda nema bilo kakva razloga, a najmanje to nije nalaz M. dr. I. - za ispuštanje iz činjeničnog opisa bilo kojeg djela. Nije nadalje u pravu žalitelj niti glede prigovora o nepravilnom postupanju s iskazom M. I.. Radi se o tome da se M. suglasio s nalazom vještaka P. kod čega su ona saznanja koja ima kao obducent rezultat njegova neposredna opažanja - a upravo se o tome radi - prirodno niti ne mogu biti predmetom usaglašavanja. U tom je, dakle, dijelu pravilno sud uzeo iskaz M. I. kao pouzdan izvor saznanja.

Kod toga je bitno istaknuti da je bez osnove žaliteljeva tvrdnja o tome kako postoji proturječnost izmedju nalaza spomenutih vještaka. Radilo se samo o razlikama izvoda vještaka koje je prvostepeni sud u svemu pravilno raspravio.

Konačno, žalitelj posve neosnovano tvrdi da postoji suprotnost sa stanjem u spisu predmeta, kad prvostepeni sud tvrdi da je nesporno kako je oštećenica zadobila povrede prilikom sukoba, dok je u stvarnosti optuženik zadavanje tjelesnih ozljeda cijelo vrijeme poricao. Već iz takvih žalbenih navoda (str. 2/VII) slijedi da uopće nema nikakve suprotnosti, nego da se naprotiv, radi o očiglednom previdu žalitelja da uoči kako prvostepeni sud govori o "zadobijanju" (ozljede), dok žalitelj to usporedjuje s nečim logički drugim, ""zadavanju". Žalitelj dakle, nalazi suprotnost u sadržaju dva disparatna pojma iz čega slijedi da je i taj formalni prigovor bez osnove.

U izloženom smislu nema bitnih povreda odredaba krivičnog postupka istaknutih u žalbi, niti onih na koje u smislu čl. 376. st. 1. t. 1. ZKP drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Nisu osnovane ni žalbene tvrdnje o pogrešno i nepotpuno utvrdjenom činjeničnom stanju. Prije svega, suprotno žalbenim tvrdnjama, upravo iz iskaza vještaka P. slijedi da je prvi iskaz optuženika istinit u dijelu u kojem optuženik opisuje početak sukoba s oštećenicom, a da je taj iskaz, kao i drugi, neuvjerljiv, u onom dijelu u kojem opisuje prestanak tog dogadjaja.

Prvostepeni sud pravilno nalazi da je optuženik svoju obranu utemeljio na logičnom polazištu - tvrdnji o

I Kž 572/1991-3

povodu sukoba (pokušaju uzimanja pića), i njegovu prvom, inicijalnom sadržaju te da je zatim tu liniju obrane razvio dosljedno svaki put sve više minimizirajući okvire i sadržaj sukoba. Stoga ni dalja teza obrane, da je riječ o medjusobnom odgurivanju dviju pijanih osoba, nije uvjerljiva. Njoj nasuprot stoje iscrpni, detaljni i vrlo uvjerljivi razlozi navedeni na str. 7. prvostepene presude o činjenicama sukoba. Isto je takova značaja obrazloženje činjenice subjektivne strane djela, pa se otuda žalbene tvrdnje izložene na str. 4. takodjer ne ukazuju osnovanima. Nema, naime, govora o tome da bi u vrijeme izvršenja djela optuženik bio u stanju neuračunljivosti jer tome nasuprot stoji uvjerljiv psihijatrijski nalaz i mišljenje Žalac dr. D. kojega je prvostepeni sud opravdano prihvatio.

Prigovor postojanja procesne smetnje zbog duševna stanja optuženika takodjer je neosnovana. To slijedi nesumnjivo iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja, kao i iz okolnosti da je tijekom prvostepenoga postupka optuženik postupao vrlo racionalno i svrhovito. Zbog toga ni taj žalbeni prigovor nije osnovan.

Krivični je zakon, takodjer protivno žalbenom pobijanju takodjer pravilno primijenjen pa nema kako žalbom, istaknute, tako ni bilo koje druge povrede krivičnog zakona na čije postojanje u smislu čl. 376. st. 1. toč. 2. ZKP, drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

Optuženikovo pobijanje odluke o kazni argumentira se tvrdnjom da psihijatrijski nalaz ukazuje da je kazna prestroga. Tome nasuprot, prvostepeni sud je uvaživši bitno smanjenu uračunljivost kao i druge olakotne okolnosti primijenio odredbe o ublažavanju kazne, te u tom smislu izrekao primjerenu kaznu. Zato ni u tora dijelu nije osnovana žalba optuženika.

Odluka o mjeri sigurnosti u svemu je takodjer pravilna i zakonita (čl. 379. ZKP).

Tvrdnja pak žalitelja da optuženik ne može platiti niti trošak postupka, nije isto tako uvjerljiva, jer joj po osnovnom stajalištu prvostepenog suda proturječe činjenice o imovini optuženika koje je on sam iznio na prvom ispitivanju. Zato ni u tom dijelu nije osnovana podnesena žalba.

Slijedom svega što je izloženo odlučeno je o žalbi optuženika na temelju čl. 384. ZKP kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 22. siječnja 1992.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Lipnjak-Bosanac Zlata v.r.

Drakulić Milena v.r.