Revr-284/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 284/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. L. iz V., kojeg zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1543/2011-4 od 19. prosinca 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1743/09 od 4. ožujka 2011., u sjednici vijeća održanoj 18. siječnja 2017.

r i j e š i o j e :

I. Prihvaća se revizija tuženice Republike Hrvatske, ukidaju se presuda Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-1543/2011-4 od 19. prosinca 2012. i presuda Općinskog suda u Karlovcu broj P-1743/09 od 4. ožujka 2011. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime neisplaćenih dodataka na plaću bruto iznos 235.432,37 kn sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate, kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske presude, kao i nadoknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu 17.915,00 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 4. ožujka 2011. do isplate.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana, te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je prihvatiti reviziju te preinačiti drugostupanjsku presudu ili ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj je naveo da tuženica u reviziji nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojega podnosi reviziju i nije izložila razloge zbog kojih smatra da je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te je predložio odbaciti reviziju kao nedopuštenu, a podredno odbiti istu kao neosnovanu.

Revizija tuženice je osnovana.

Protiv drugostupanjske presude stranke mogu podnijeti reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka.

S obzirom da je u pobijanoj presudi protiv koje revidira tuženica vrijednost predmeta spora 235.432,37 kn, dopuštena je revizija tuženice iz čl. 382. st. 1. ZPP, zbog čega je bespredmetno pozivanje tuženice na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 392.a ZPP, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i to samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja, kao djelatne vojne osobe, za isplatu dodatka na plaću po osnovi prekovremenog rada, rada noću, subotom nedjeljom, blagdanom i u smjenama u razdoblju od svibnja 2006. do travnja 2009.

Sudovi u postupku koji je prethodio reviziji su ocijenili da tužitelj ima pravo na naknadu za prekovremeni rad na temelju čl. 14. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH) supsidijarnom primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima. Tako je osnovanost tužbenog zahtjeva prosuđivana primjenom Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 30/04, 137/04-pročišćeni tekst i 68/05 – dalje: ZR), Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 92/04, 114/04 i 150/04) i Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08).

Na temelju navedenih propisa sudovi su tužitelju dosudili bruto plaću u visini koju čini razlika plaće koja je tužitelju trebala biti isplaćena po evidenciji radnog vremena i stvarno isplaćene plaće u spornom razdoblju, odnosno dosudili su mu isplatu razlike plaće za svaki sat koji je izvan redovnog radnog vremena proveden na radnom mjestu.

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tuženica zapravo ističe da smatra pogrešnim pravno stajalište sudova u postupku koji je prethodio reviziji koji su tužitelju u utuženom spornom razdoblju za dežurstva i obavljanje stražarske službe kao prekovremeni rad dosudili naknadu za svaki sat koji je tužitelj izvan redovnog radnog vremena proveo na svom radnom mjestu.

Tuženica osnovano smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Potraživanje tužitelja odnosi se na razdoblje i prije i nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 76/07 – dalje: ZSOSRH/07).

Za razdoblje do 31. srpnja 2007., dakle prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 76/07), odredbom čl. 97. st. 1. podst. 5. bilo je propisano da je djelatna vojna osoba obvezna obavljati rad dulji od punog radnog vremena tijekom dežurstva. Stavkom 5. istoga članka propisano je da djelatnoj vojnoj osobi pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima.

Za razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 76/07) članku 97. iza st. 6. dodan je st. 7., koji određuje da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo odredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Prema tome, a slijedom propisa koji uređuju rad djelatnih vojnih osoba, postoje kategorija prekovremenog rada te rada u dežurstvu i na straži.

Navedeno proizlazi iz odredaba sljedećih propisa:

Odredbom iz čl. 97. st. 1. ZSOSRH/07 propisano je da rad dulji od punog radnog vremena (u daljnjem tekstu: prekovremeni rad) djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezan je obavljati:

- kad su zapovjeđene mjere pripravnosti,

- u slučaju uzbune u vojnoj postrojbi,

- tijekom vojne vježbe,

- tijekom elementarnih nepogoda i drugih opasnosti.

U st. 2. propisano je da se na rad iz st. 1. ne primjenjuju vremenska ograničenja propisana općim propisima.

U st. 3. propisano je da su prekovremeni rad djelatna vojna osoba službenik i namještenik obvezni obavljati i zbog drugih neodgodivih poslova čiji bi prekidanje dovelo do štetnih posljedica.

U st. 4. je propisano da rad iz st. 3. ovog članka može trajati najdulje 30 radnih dana tijekom kalendarske godine.

U st. 5. je propisano da djelatnoj vojnoj osobi službeniku i namješteniku pripada povećana plaća za prekovremeni rad pod uvjetima i u iznosu koji su uređeni općim propisima. U st. 6. određeno je da se pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena.

U st. 7. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom urediti rasporedom tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisom kojim se uređuju dodaci na plaću.

Odredbama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 6/03, 75/03, 34/05 i 50/08) propisani su dodaci na plaću i način isplate plaće za pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Odlukom o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika ("Narodne novine" broj 9/03) propisana je duljina tjednog radnog vremena od 40 sati tjedno koje se raspoređuje u pravilu od ponedjeljka do petka, s time da dnevno radno vrijeme u pravilu se raspoređuje od 8,00 do 16,00 sati, a u dnevno radno vrijeme uključen je i dnevni odmor od 30 minuta koji se u pravilu koristi između 11,00 do 14,00 sati. Iznimno je propisano da djelatnim vojnim osobama raspoređenim u Ministarstvu dnevno radno vrijeme traje od 8,30 do 16,30 sati za koji koriste dnevni odmor na isti način kao prije naveden.

Naprijed navedenom odredbom čl. 97. ZSOSRH/07 propisana su prava za djelatne vojne osobe koje oni imaju s osnove prekovremenog rada, te posebno prava s osnove dežurstva. Prema tome, za zaključiti je da se radi o različitim kategorijama koje podrazumijevaju različitu regulaciju prava koja djelatnim vojnim osobama pripadaju za rad dulji od punog radnog vremena kada oni rade prekovremeno, od onih prava koje oni imaju kad rade u dežurstvu. Naime, iz odredbe čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07 nedvojbeno proizlazi da se dežurstvo ne smatra prekovremenim radom o kojem govori ta odredba zakona, dok će se dodaci za dežurstvo odrediti posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću.

Međutim, taj posebni propis nije donesen za ovdje utuženo sporno razdoblje već je donesen tek Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće ("Narodne novine" broj 118/09) koji je stupio na snagu 1. listopada 2009. Tim je pravilnikom raniji pravilnik izmijenjen tako da su dodane u čl. 4. nove točke i to dodatak za dežurstvo i dodatak za obavljanje stražarske službe, kao što su dodani i novi članci 17.a do 17.b koji pobliže propisuju način određivanja naknade djelatnoj vojnoj osobi u stražarskoj službi.

Dakle, u spornom razdoblju, a sukladno čl. 97. st. 7. ZSOSRH/07, nije postojao posebni provedbeni propis koji bi regulirao pitanje naknade plaće za dežurstvo odnosno za obavljanje stražarske službe.

Predmetni Pravilnik ne može se retroaktivno primjenjivati i na sporno razdoblje do 1. listopada 2009. Stoga, prema stajalištu ovog suda okolnost da nije donesen provedbeni propis ne smije biti na štetu građanina, već naprotiv, u takvoj situaciji treba primijeniti opće propise na čiju supsidijarnu primjenu upućuje odredba čl. 14. ZSOSRH/07 (tako i u Revr 226/14 od 23. studenoga 2016., Revr 250/14 od 23. studenoga 2016. i drugim odlukama).

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata (u tom smislu i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Revr 753/09 od 17. studenoga 2009. i drugim odlukama).

Stoga su presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji u kojima su sudovi dosudili tužitelju bruto plaću u visini razlike plaće koja mu je trebala biti isplaćena po evidenciji radnog vremena i stvarno isplaćene plaće u spornom razdoblju protivne izloženom pravnom shvaćanju ovog suda. Prema tome, sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo kad su prihvatili tužbeni zahtjev u visini koja je utvrđena vještačenjem po vještaku M. D. i na taj način tužitelju priznali kao prekovremeni rad sve vrijeme tijekom kojega je tužitelj bio nazočan na radnom mjestu (po evidenciji radnog vremena) koje je duže od redovnog radnog vremena.

S obzirom na pogrešan pravni pristup u primjeni materijalnog prava sudovi su propustili utvrditi koje se vrijeme (od ukupno evidentiranog vremena provedenog na radnom mjestu) može priznati kao prekovremeni rad, a koje se računa kao redovan odmor. Zbog toga je činjenično stanje u predmetnoj parnici ostalo nepotpuno utvrđeno, pa nije moguća preinaka pobijane drugostupanjske presude.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju, ukinuti presude sudova u postupku koji je prethodio reviziji i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku sudovi će postupiti sukladno uputama iz ove odluke i nakon toga donijeti novu, zakonitu odluku.

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

Zagreb, 18. siječnja 2017.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.