I Kž-606/1991-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 606/1991-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Frančula mr. Rudolfa kao predsjednika vijeća, te Kocijančić Erike i Potrebica Ante kao članova vijeća i stručnog suradnika Papeš Branke kao zapisničara,u krivičnom predmetu protiv opt. K. N., zbog krivičnog djela iz čl. 132. st. 1. KZH, odlučujući o žalbama javnog tužioca i optuženika, podnesenim protiv presude Okružnog suda u Karlovcu od 7. svibnja 1991. K-50/90, u sjednici održanoj 24. prosinca 1991., saslušavši zamjenika javnog tužioca Hrvatske Pulišelić Petra,

p r e s u d i o j e :

Uvažava se žalba javnog tužioca, preinačuje se prvostepena presuda u osudjujućem dijelu u odluci o kazni te se opt. K. N. za kriv. djelo zbog kojeg je prvostepenom presudom oglašen krivim, po čl. 132. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 3. Krivičnog zakona SFRJ preuzetog na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Krivičnog zakona SFRJ ("Narodne novine" br. 53/91) kao zakona Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: KZJ) osudjuje na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci.

Odbija se kao neosnovana žalba opt. K. N., te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrdjuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Pobijanom presudom oglašen je opt. K. N. krivim zbog kriv. djela iz čl. 132. st. 1. KZH, te mu je po čl. 52. KZJ izrečena uvjetna osuda i po čl. 132. st. 1. KZH, uz primjenu čl. 42. toč. 2. i čl. 43. st. 1. toč. 3. KZJ, utvrdjena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci, s rokom kušnje od tri godine.

Po čl. 98. st. 1. ZKP optuženik je obvezan na platež paušala u iznosu od 5.000 dinara, te na naknadu troškova krivičnog postupka u iznosu od 3.000 dinara.

Temeljem čl. 108. st. 2. ZKP oštećenik je upućen sa imovinskopravnim zahtjevom na parnicu.

Protiv opt. N. Z., temeljem čl. 349. toč. 3. ZKP odbijena je optužba da bi počinio kriv. djelo iz čl. 132. st.

I Kž 606/1991-3

1. KZH.

Po čl. 99. st. 1. ZKP troškovi postupka u odnosu na oslobadjajući dio presude padaju na teret budžetskih sredstava.

Protiv osudjujućeg dijela prvostepene presude, podnijeli su žalbe javni tužilac i opt. K. N..

Javni tužilac se žali zbog odluke o kazni i predložio da se opt. K. N. izrekne kazna zatvora.

Opt. K. N. je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja, te predložio da se pobijana presuda ukine odnosno preinači i on oslobodi optužbe.

Optuženik je podnio odgovor na žalbu javnog tužioca u kojem je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana, a da se uvaži njegova žalba i ukine prvostepena presuda.

Javni tužilac Hrvatske je predložio da se žalba javnog tužioca uvaži, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba javnog tužioca je osnovana, dok je žalba opt. K. N. neosnovana.

Nije u pravu optuženik kada u žalbi ističe bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. toč.

11. ZKP, jer da u pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama u pogledu krivične odgovornosti optuženika, a oni koji se navode da su nejasni i proturječni.

Suprotno ovim žalbenim, uopćenim tvrdnjama prvostepeni sud je u pobijanoj presudi naveo jasne i odredjene razloge zbog kojih smatra da se krivično djelo za koje je optuženik optužen, dogodilo na način i pod okolnostima kako je to opisano u izreci prvostepene presude, te iz kojih razloga nalazi da se u takvoj djelatnosti optuženika stječu obilježja kriv. djela razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH.

Neosnovani su takodjer prigovori optuženika u pogledu utvrdjenog činjeničnog stanja.

Prvostepeni sud je na temelju cjelokupno provedenog postupka, a posebno iskaza oštećenika P. Š., koji je u "pogledu bitnih okolnosti djela tokom cijelog postupka jednako iskazivao, odnosno da mu je optuženik uz upotrebu sile - uhvativši ga i stisnuvši jednom rukom oko vrata, a drugom rukom uhvativši ga za njegovu lijevu ruku, izvadio iz unutrašnjeg džepa kaputa iznos od 500 dinara i taj iznos zadržao za sebe, pravilno utvrdio da je optuženik počinio kriv. djelo iz čl. 132. st. 1. KZH.

Iskaz oštećenika potkrijepljen je pak iskazom svj. T. N. koji je vidio da je oštećenik prije izvršenja djela, odnosno prije nego što je izašao iz šupe radi obavljanja

I Kž 606/1991-3

nužde, imao kod sebe novaca i premještao ga po džepovima, a i svjedok P. M. (sin oštećenika) je iskazao da je oštećeniku kritičnog dana ujutro dao 700 dinara, te kada se ima u vidu daljnji navod oštećenika da je optuženik izašao iz šupe odmah za njim, kao i iskaz svjedoka M. M., da je oštećenik odmah nakon povratka u šupu opisao kako mu je oduzet novac i tražio od optuženika da mu ga vrati - a to je potvrdio i svj. T. N., opravdano je prvostepeni sud zaključio da je optuženik počinio opisano krivično djelo, te ga s pravom oglasio krivim za to djelo.

Ovakvu ocjenu prvostepenog suda ništa ne mijenja ni činjenica, što je oštećenik na glavnoj raspravi naveo da nema interesa za optuženikovo gonjenje, jer se postupak za ovo krivično djelo vodi po službenoj dužnosti, ali je postavio imovinskopravni zahtjev u pogledu oduzetog novca, kao i zatražio plaćanje troškova.

Takodjer su potpuno bez osnova žalbeni navodi u pogledu stupnja krivične odgovornosti optuženika, jer da su svi akteri dogadjaja bili pod utjecajem alkohola, obzirom na to da u spisu nema baš nikakvih podataka koji bi dovodili u sumnju uračunljivost optuženika, a na što se stvarno aludira u žalbi.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrdjenog činjeničnog stanja.

Osnovana je medjutim žalba javnog tužioca zbog odluke o kazni.

S pravom javni tužilac ističe u žalbi da u ovom slučaju nije bilo mjesta izricanju uvjetne osude, jer da je optuženik već u više navrata osudjivan zbog krivičnih djela protiv imovine, te da okolnosti koje je prvostepeni sud cijenio kao osobito olakotne nemaju takav značaj da bi se na temelju njih mogle primijeniti zakonske odredbe o ublažavanju kazne.

I po stajalištu ovog drugostepenog suda prvostepeni sud nije pravilno ocijenio stupanj krivične odgovornosti optuženika i okolnosti od kojih ovisi izricanje krivične sankcije.

Optuženik je počinio teško krivično djelo protiv imovine razbojništvom iz čl. 132. st. 1. KZH, za koje djelo je inače zapriječena kazna zatvora od jedne godine - dvanaest godina, do sada je već u četiri navrata osudjivan, a od toga u tri navrata zbog krivičnih djela protiv imovine, a posljednja osuda je iz 1990. godine (list 12), što ukazuje da do sada izrečene sankcije nisu djelovale na optuženika u pravcu da on prestane sa kriminalnom aktivnosti. Imajući pak u vidu iznesene okolnosti ovaj sud nalazi da se svrha kažnjavanja u ovom slučaju nikako ne može postići izricanjem uvjetne osude, već da će se ona postići jedino izricanjem kazne i to u trajanju od deset mjeseci, za koju kaznu smatra da je primjerena težini djela i društvenoj opasnosti djela i učinioca.

I Kž 606/1991-3

Zbog izloženih razloga, u smislu čl. 379. Zakona o krivičnom postupku koji je preuzet na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o krivičnom postupku ("Narodne novine" br.

53/91) kao zakon Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: ZKP), nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Zbog svega iznesenog trebalo je o podnesenim žalbama po čl. 387. st. 1. i čl. 384. ZKP, odlučiti kao u izreci ove drugostepene presude.

U Zagrebu, 24. prosinca 1991.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Papeš Branka, v.r.

Frančula mr. Rudolf, v.r.