I Kž-417/2012-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 417/12-4

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća te mr. sc. Marijana Svedrovića i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća i sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv izručenika S. B., zbog kaznenog djela iz čl. 359. st. 1., 3. i 4. Kaznenog zakona Republike Srbije odlučujući o žalbi izručenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Dubrovniku od 11. svibnja 2012., broj Kv-74/12 (Kir-114/12), u sjednici održanoj dana 13. lipnja 2012.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba izručenika S. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Pobijanim rješenjem Županijski sud u Dubrovniku utvrdio je da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za izručenje S. B. Republici Srbiji, a radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine na koju je S. B. osuđen pravomoćnom presudom Apelacijskog suda u Novom Sadu od 30. rujna 2010. godine, broj: Kž-I-4573/10, zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja iz čl. 359. st. 3. u vezi st. 1. i 4. Kaznenog zakona Republike Srbije.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio izručenik S. B., po branitelju D. G., odvjetniku iz D., ističući u žalbi da je S. B. pravomoćnom presudom Višeg suda u Somboru osuđen pored kazne zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i novčanom kaznom od 50.000,00 dinara – zbog čega nije „…pravično izručiti S. B. jer u slučaju zamjene novčane kazne zatvora došlo bi do zamjene kazne zatvora dužeg od četiri godine, a to nije propisano hrvatskim pozitivnim

enje S. B. zakonima“, a osim toga, okolnost da je otac S. B. hrvatski državljanin te da bi izruč Republici Srbiji ugrožavalo njegov život zbog opasnosti koja mu slijedi od J. K. koji je u istom kaznenom predmetu osuđen na temelju iskaza izručenika S. B., zbog čega, S. B. je i zatražio azil u Republici Hrvatskoj kako bi izbjegao izdržavanje kazne u Republici Srbiji“.

I Kž 417/12-4

Prije održavanja sjednice vijeća u skladu sa odredbom čl. 373. st. 1. u vezi čl. 399. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06, dalje u tekstu: ZKP/97) spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, koje je u pisanom mišljenju od 17. svibnja 2012. godine, broj: KŽ-DO-724/12 predložilo da se žalba izručenika S. B. odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Žalbom se u suštini ne dovodi u sumnju utvrđenje suda prvog stupnja da su ispunjeni svi uvjeti za izručenje žalitelja državi moliteljici Republici Srbiji, jer je S. B. osuđen pravomoćnom presudom Apelacijskog suda u Novom Sadu od 30. rujna 2010. godine, broj: Kž-I-4573/10, zbog kaznenog djela zlouporabe službenog položaja iz čl. 359. st. 3. u vezi st. 1. i 4. Krivičnog zakona Republike Srbije, a to kazneno djelo odgovara kaznenom djelu zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, dakle da su ispunjeni zakonski uvjeti propisani u čl. 34. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći za njegovo izručenje. Istovremeno, ne postoji niti jedan razlog za odbijanje izručenja žalitelja koji je propisan u čl. 35. tog Zakona, a posebno ne iz razloga što je S. B. zatražio azil u Republici Hrvatskoj, o kojem još uvijek nije donesena adekvatna odluka.

Točno je da prema odredbi čl. 30. Zakona o azilu ("Narodne novine", broj 79/07) na što se poziva žalitelj, tražitelj azila ima pravo boravka u Republici Hrvatskoj od dana podnošenja zahtjeva za azil do okončanja postupka (iz žalbe proizlazi da odvjetnik S. B. tek „prikuplja dokumente“ u svrhu podnošenja zahtjeva za azil). Međutim, žalitelj ispušta iz vida da pobijano rješenje nije takvog sadržaja da će se on izručiti zemlji moliteljici. Tim rješenjem samo je utvrđeno da je udovoljeno zakonskim pretpostavkama za njegovo izručenje.

Rješenje o izručenju stranca ne donosi sud, već prema odredbi čl. 57. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, tek kada je sud pravomoćno utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje, o tome odlučuje ministar pravosuđa Republike Hrvatske.

Dakle, ministar pravosuđa odlučuje hoće li se dopustiti izručenje neke osobe ili ne i tek u toj fazi postupka može biti od značaja eventualno pravo žalitelja na koje se on poziva u žalbi, a odnosi se na primjenu instituta azila. Uzgred treba istaknuti da S. B. u presudi Apelacijskog suda u Novom Sadu od 30. rujna 2010. godine, broj: Kž-I-4573/10, nije osuđivan na nikakvu novčanu kaznu – tako da navodi žalitelja u tom smislu nisu uopće relevantni i ne predstavljaju nikakav pravni problem na kojeg žalitelj ukazuje u žalbi.

Iz naprijed iznesenih razloga trebalo je žalbu izručenika S. B. odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci toga rješenja, a na temelju čl. 398. st. 3. ZKP/97.

U Zagrebu, 13. lipnja 2012.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.