Rev-1239/1993-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1239/1993-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Đorđa Bjegovića, Radomire Felicijan-Maoduš, Borisa Guttmanna i Stanislava Plazonića kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RO "B. " OOUR "B. .V. " Z., protiv tuženika D.B. iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici dr. Z.Z . i Z.Z ., odvjetnici iz Zagreba, radi iseljenja, rješavajući reviziju 1 2

tuženika protiv pravomoćnog rješenja Okružnog suda u Zagrebu od 6. studenog 1989. br. Gž 7578/89, kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zagrebu od 2. listopada 1988. br. Ps 702/87, u sjednici održanoj dana 22. travnja 1993.,

r i j e š i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja je odbio žalbu tuženika i potvrdio rješenje suda prvog stupnja kojim je revizija tuženika izjavljena protiv pravomoćne presude istog suda drugog stupnja od 28.III.1989.g. br. Gž 1881/89 odbačena kao nedopuštena.

Protiv navedenog rješenja suda drugog stupnja reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da ovaj sud prihvaćanjem revizije ukine navedena rješenja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se Javni tužitelj Hrvatske izjasnio o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka zato, jer po ocjeni ovog revizijskog suda ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91 i 91/92) - dalje: ZPP, na koju povredu ukazuje tuženik i jer ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP).

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik neosnovano osporava pravilnost zaključka sudova da u ovom sporu revizija nije dopuštena zato jer u pitanju spor o iseljenju iz stana u kojem se sporu dopuštenost revizije cijeni prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj u smislu odredbe čl. 38. ZPP i jer tako utvrđena vrijednost predmeta ovog spora na dan podnošenja tužbe (20.VIII.1987.g.) nije prelazila 50.000 tadašnjih dinara (sada 5 HRD), a što je bio uvjet da bi revizija bila dopuštena u smislu tada mjerodavnih odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP. Naime, tuženik neosnovano smatra da je u pitanju stambeni spor iz odredbe čl. 91. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine", br. 51/85, 42/86 i 22/92) - dalje: ZSO, kada je, prema odredbi čl. 106. ZSO, revizija uvijek dopuštena.

Ovo zato jer iz utvrđenja sudova proizlazi da je u pitanju stambeni spor u kojem se zahtijeva iseljenje iz stana zbog korištenja stana bez pravne osnove u kojem se sporu dopuštenost revizije cijeni prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj u smislu odredbe čl. 38. ZPP, tj. u ovom slučaju prema jednogodišnjoj najamnini za prijeporni stan.

S obzirom na utvrđenja sudova da jednogodišnja najamnina (stanarina) za prijeporni stan na dan podnošenja tužbe nije prelazila tadašnjih 50.000 dinara jer je iznosila 47.316 dinara i da prema navedenim mjerodavnim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, revizija nije bila dopuštena ako vrijednost predmeta spora nije prelazila 50.000 tadašnjih dinara, pa stoga proizlazi i pravilnost zaključka sudova da revizija u ovom sporu nije dopuštena.

Zbog iznijetog riješeno je kao u izreci temeljem odredbe čl. 393. u svezi s čl. 400. st. 4. ZPP.

U Zagrebu, 22. travnja 1993.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković v.r.