Revr-1609/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1609/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, članice vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i Viktorije Lovrić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. B. iz M., kojeg zastupa punomoćnica I. D., dipl iur., pravna zastupnica u …, protiv tuženika „H.“ d.d. S., kojeg zastupa punomoćnik A. Š. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-729/10 od 22. travnja 2010., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-1908/09 od 11. studenoga 2009., u sjednici održanoj 8. rujna 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na pitanje koje se odnosi na visinu i način izračuna otpremnine kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na pravno pitanje koje se odnosi na dospjelost otpremnine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na ime razlike otpremnine bruto iznos od 5.347,18 kn, sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2005. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 15.144,19 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev, a djelomično je prihvaćena žalba tužitelja i preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev i odlučeno o troškovima postupka te je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na ime razlike otpremnine bruto iznos od 61.584,37 kn sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2005., pa do isplate. Ujedno je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe odbijen kao neosnovan.

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP navodeći dva pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, s time da u odnosu na prvo pravno pitanje tuženik smatra da se radi o pravnom pitanju o kojem revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, dok u odnosu na drugo pravno pitanje tuženik smatra da je o tom pitanju revizijski sud zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno, ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu parničnog troška tuženiku.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena

Prema odredbi čl. 392. a. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 57/11), revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

U revizijskoj fazi postupka sporna je između stranaka visina i način izračuna otpremnine koja radniku pripada na temelju odredbe čl, 125. st. 2. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst, dalje: ZR) kao i kada otpremnina dospijeva.

Tuženik je podnio reviziju zbog dva materijalnopravna pitanja i to:

- treba li se kod izračuna osnovice za isplatu otpremnine koja radniku pripada na temelju odredbe čl. 125. st. 2. ZR, a u slučaju kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka i za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, uzeti u obzir posljednje tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio ili naknade plaće isplaćene za vrijeme trajanja otkaznog roka tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu kada radnik nije radio.

- dospijeva li otpremnina u trenutku donošenja odluke o otkazu ugovora o radu ili istekom otkaznog roka i prestankom ugovora o radu, odnosno, može li se radnik nakon otkaza ugovora o radu, a prije prestanka ugovora o radu sporazumjeti s poslodavcem o visini otpremnine koja je manja od one koja mu pripada po najpovoljnijem pravu, odnosno, koja je predviđena važećim kolektivnim ugovorom.

Ispitujući dopuštenost revizije u skladu s odredbom čl. 392. a. st. 2. ZPP, ovaj sud je ocijenio da je pitanje visine i načina izračuna otpremnine materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da su stoga ispunjeni uvjeti za odlučivanje o njezinoj osnovanosti.

Prema pravnom shvaćanju koje je zauzeo drugostupanjski sud o primjeni odredbe čl. 125. st. 2. ZR, radniku koji za vrijeme otkaznog roka nije radio i primao je naknadu plaće, visina otpremnine izračunava se prema tri isplaćene bruto plaće za tri posljednja mjeseca u kojima je radnik radio, a ne naknade plaće isplaćene za tri mjeseca trajanja otkaznog roka u kojem radnik nije radio.

Odredbom čl. 125. st. 2. ZR otpremnina se ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće, koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.

Prema odredbi čl. 90. st. 1. ZR plaća se isplaćuje nakon obavljenog rada, dok je u čl. 93. st. 1. ZR određeno da se za razdoblja u kojima radnik ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom radnik ima pravo na naknadu plaće. Dakle, ZR jasno razlikuje plaću od naknade plaće, a prema pravnom shvaćanju ovog suda iz čl. 125. st. 2. ZR proizlazi da se otpremnina ne smije ugovoriti u iznosu manjem od 1/3 prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu a ne u odnosu na 1/3 prosječne isplaćene naknade plaće.

Prema pravnom shvaćanju ovog suda u slučaju da kada radnik prestane raditi prije isteka otkaznog roka, a za vrijeme otkaznog roka prima naknadu plaće, kao osnovica za isplatu otpremnine, koja radniku pripada na temelju čl. 125. st. 1. ZR, uzima se u obzir bruto plaća koja bi radniku, prema ugovoru o radu, kolektivnom ugovoru ili pravilniku o radu, bila isplaćivana tri posljednja mjeseca prije prestanka ugovora o radu.

Dakle, za izračun visine otpremnine relevantna je plaća koja radniku pripada na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora ili pravilnika o radu, a ne naknada plaće koju je primao za vrijeme otkaznog roka u kojem nije radio.

Drugostupanjski sud je u ovom konkretnom slučaju kao osnovicu za izračun otpremnine uzeo u obzir isplaćenu bruto plaću za tri posljednja mjeseca u kojima je tužitelj radio pa je za izračun visine otpremnine uzet u obzir prosjek plaće prije otkaznog roka prema podacima tuženika čime je tužitelju pravilno priznat na ime razlike otpremnine i daljnji bruto iznos od 61.584,37 kn, u visini bruto plaće ostvarene sukladno ugovoru o radu, a ne u visini naknade plaće za posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu kada tužitelj nije radio. Zauzeto shvaćanje drugostupanjskog suda u skladu je s navedenim pravnim shvaćanjem ovog suda.

Zbog iznesenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, reviziju tuženika u odnosu na postavljeno pravno pitanje koje se odnosi na visinu i način izračuna otpremnine, valjalo je odbiti kao neosnovanu.

U odnosu na drugo postavljeno pitanje prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda zauzetom u pobijanoj odluci tužitelju pripada pravo na otpremninu prema povoljnijem pravu i u skladu s odredbom čl l26. Kolektivnog ugovora, te da je Sporazum koji je tužitelj sklopio s tuženikom nakon otkaza ugovora o radu, a u svezi visine otpremnine koja je niža od one utvrđene čl. 126. Kolektivnog ugovora, ništav, jer je suprotan prisilnim propisima, odnosno, odredbi čl. 125. st. 2. ZR.

U svezi postavljenog materijalnopravnog pitanja ovaj revizijski sud je već zauzeo pravno shvaćanje u odluci broj Revr-76/09-2 od 4. ožujka 2009. u kojoj je izraženo stajalište da je nastanak prava na otpremninu u smislu čl. 125. ZR vezan uz otkaz ugovora o radu, to pravo ne može nastati prije nego je poslodavac otkazao ugovor o radu (a podrazumijeva se da prije toga tražbina po osnovi prava na otpremninu ne može ni dospjeti, jer ne može dospjeti za naplatu tražbina koja još nije ni nastala) pa se prije toga radnik ne može odreći prava na otpremninu, jer tog prava još nema, odnosno takvo odricanje nema pravnog učinka.

Nadalje, u navedenoj presudi Revr-76/09-2 od 4. ožujka 2009. zauzeto je pravno shvaćanje da odricanje od prava na otpremninu treba razlikovati od ugovaranja visine otpremnine, te sporazum poslodavca i radnika o visini otpremnine predstavlja sporazum kojim se uređuje jedno od pitanja iz radnog odnosa, a koje može biti uređeno samim ugovorom o radu ili posebnim sporazumom (kao u ovom slučaju). Radnik i poslodavac mogu ugovoriti otpremninu s tim da ugovoreni iznos otpremnine ne smije biti manji od onog propisanom odredbom čl. 125. st. 2. ZR. Ugovaranje visine otpremnine nije odricanje od prava na otpremninu, pa niti od dijela otpremnine, ali prema odredbi čl. 7. a. ZR, ako je neko pravo iz radnog odnosa uređeno ugovorom o radu, pravilnikom o radu, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, kolektivnim ugovorom ili zakonom, primjenjuje se za radnika najpovoljnije pravo, ako zakonom nije drugačije određeno. S obzirom da je ovaj sud već zauzeo pravno shvaćanje o tom postavljenom pravnom pitanju i da je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje je podudarno s tim shvaćanjem, ne radi se o materijalnopravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz čl. 382. st. 2. t. 3. ZPP.

Slijedom navedenog, reviziju tuženika u odnosu na pitanje koje se odnosi na dospjelost otpremnine, na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo je odbaciti kao nedopuštenu.

U Zagrebu, 8. rujna 2011.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.