I Kž-507/1998-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-507/1998-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić, Erike Kocijančić, Hajrije Novoselec i Milivoja Mikora, kao članova vijeća, uz učestvovanje višeg sudskog savjetnika Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. C. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 173. st. 2. i 1. KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. C. podnijetim protiv odluke (presude i rješenja) Županijskog suda u Zagrebu od 27. svibnja 1998. broj K-54/98-26, u sjednici održanoj dana 03. srpnja 2002. u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Tomislava Dujmića

p r e s u d i o j e :

I. Povodom žalbi državnog odvjetnika i opt. M.C., po službenoj dužnosti, prvostupanjska presuda preinačuje se u pravnoj oznaci djela i o odluci o kazni, tako da se izriče da je opt. M.C. djelom opisanim u izreci te presude počinio kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ ("Narodne novine" broj 110/97) u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00), pa se za to djelo,

na temelju istog zakonskog propisa o s u đ u j e na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, a temeljem čl. 63. st. 1. KZ vrijeme zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 10. ožujka 1998. do 27. svibnja 1998. uračunava se u izrečenu kaznu zatvora.

II. Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M.C. kao neosnovane, te se prvostupanjska odluka u preostalom, nepreinačenom dijelu, potvrđuje.

Obrazloženje

Županijski sud u Zagrebu je presudom i rješenjem od 27. svibnja 1998. broj K-54/98- 26 i to presudom opt. M.C. proglasio krivim da je počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a temeljem čl. 63. st. 1. KZ vrijeme zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru od 10. ožujka 1998. do 27. svibnja 1998. uračunao mu u izrečenu kaznu zatvora te ga temeljem čl. 122. st. 1. u vezi čl. 119. st. 2. toč. 5. i 6. ZKP (1997.) obavezao na naknadu troškova kaznenog postupka u iznosu od 2.000,00 kn i troškova liječenja za vrijeme dok se nalazio u pritvoru u iznosu od 893,34 kn. Rješenjem je temeljem čl. 109. st. 1. i 4. u vezi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima za mladež i čl. 173. st. 1. KZ prema okr. V.K. izrekao odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora i temeljem čl. 109. st. 3. u vezi čl. 30. Zakona o sudovima za mladež i čl. 173. st. 7. te čl. 80. st. 1. i 3. KZ okr. V.K. izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta i to 0,10 gr heroinske smjese i džepnog noža s drvenom drškom, koji će predmeti biti uništeni, a temeljem čl. 111. st. 1. u vezi čl. 86. st. 1. Zakona o sudovima za mladež odlučio da troškovi kaznenog postupka u odnosu na okr. V.K. padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv navedene prvostupanjske presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i to zbog odluke o kazni u odnosu na opt. M.C., s prijedlogom da se presuda preinači i ovom optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Žali se opt. M.C. po branitelju D.C., odvjetniku iz Z.i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a podredno da se u odnosu na opt. M.C. ta presuda preinači tako da mu se izrekne kazna zatvora u kraćem trajanju. Uz žalbu su priložene potvrde Ministarstva obrane, Uprave za obranu Z., Ureda za obranu S., o činjenici pripadnosti pričuvnom sastavu HV-a.

Branitelj opt. M.C. zahtijeva da ga se obavijesti o sjednici vijeća suda drugog stupnja.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, po čl. 373. st. 1. ZKP dostavio je spise Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razgledanje.

Sjednici vijeća suda drugog stupnja nazočio je zamjenik glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske T.D., koji je predložio da se žalba optuženika odbije, a žalba državnog odvjetnika prihvati i postupi u pravcu žalbenog prijedloga. Branitelj opt. M.C., odvjetnik D.C. iz Z., kao niti preuzimatelj kancelarije N.B., nije nazočio sjednici vijeća, a bio je uredno obaviješten.

Žalbe nisu osnovane.

Sud drugog stupnja ispitao je pobijanu odluku po čl. 379. st. 1. ZKP, te je po službenoj dužnosti ispitao je i postoje li povrede odredaba kaznenog postupka navedene u toč. 1. st. 1. toga članka Zakona i je li na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, kako je to propisano u toč. 2. st. 1. čl. 379. toga Zakona.

Sud drugog stupnja je pri ispitivanju pobijane presude po službenoj dužnosti našao da je njome u odnosu na opt. M.C. povrijeđen kazneni zakon na njegovu štetu, dok druge povrede kaznenog zakona na štetu okrivljenika, a ni povrede odredaba kaznenog postupka koje se ispituju po službenoj dužnosti nije našao.

Naime, prema utvrđenju iz pobijane odluke, djelo koje se stavlja na teret opt. M.C. počinjeno je u vremenu od siječnja 1998. do 04. ožujka 1998. i sud prvog stupnja, tada pravilno, to djelo označio je kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ. Međutim, nakon izricanja prvostupanjske presude, ali prije donošenja odluke o žalbama stranaka, Kazneni zakon je u odredbi čl. 173. st. 2. izmijenjen po čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 129/00) i to na blaže, jer je umjesto pripriječene kazne za to djelo u zakonu koji je važio u vrijeme počinjenja djela 1998. godine, koja je bila propisana kao kazna zatvora od 1 do 10 godina, ili kazna dugotrajnog zakona, a u novom, izmijenjenom i dopunjenom kaznenom zakonu za to djelo propisana kazna zatvora u trajanju od 1 do 12 godina, pa se uslijed propisanog manjeg posebnog maksimuma pripriječene kazne uzima da je novi zakon blaži i prema čl. 3. st. 2. KZ ima se primijeniti kazneni zakon u toj novoj, blažoj odredbi za počinitelja kaznenog djela.

Zbog navedenih razloga sud drugog stupnja je po čl. 390. st. 1. ZKP, po službenoj dužnosti pobijanu odluku (presudu) preinačio u pravnoj oznaci djela te je izrekao da je opt. M.C. djelom opisanim u izreci pobijane presude počinio kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ u svezi čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona.

Na žalbu državnog odvjetnika:

Nije u pravu ovaj žalitelj kada prvostupanjsku presudu pobija zbog odluke o kazni, smatrajući da utvrđene olakotne okolnosti i to neosuđivanost i mladost optuženika, te otegotne okolnosti i to povećana društvena opasnost od ovakovog kaznenog djela opravdavaju izricanje kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju, pri čemu posebno ukazuje da je opt. M.C. okrivljenom V.K. prodavao heroin u najmanje sedam navrata, pa da to ukazuje na određeni kontinuitet i djelovanje kroz određeno vrijeme, a time i na odlučnost počinitelja da čini kazneno djelo, a ovo da implicira povećanu društvenu opasnost od počinitelja i od djela, što sve da opravdava odmjeru kazne u duljem vremenskom trajanju. Naime, sud drugog stupnja je po službenoj dužnosti djelo za koje je opt. M.C. proglašen krivim pravno označio prema odredbi kaznenog zakona koja je stupila na snagu nakon donošenja pobijane odluke, ali prije odluke o žalbi i pravomoćnosti prvostupanjske presude, a ovo na blaže, tako da odluka o odabiru i odmjeri kazne, dosljedno preinaci u pravnoj oznaci na blaže, nužno slijedi pravac takve preinake, pa je i ocjena konkretnih žalbenih razloga ovisna od primjene blažeg zakona. Navedeni žalbeni razlozi ne opravdavaju izricanje strože kazne za kazneno djelo kako je ono sada pravno označeno.

Pri donošenju odluke o kazni sud drugog stupnja pogotovo nije prihvatio žalbeni razlog da se u predmetnoj stvari radi o produljenom kaznenom djelu i da je opt. M.C. bio u sustavu organizirane nabave heroina, što da presumira njegovu povezanost sa stalnim izvorom – dobavljačem i da tako sudjeluje u lancu ilegalne distribucije droge, a ovo zbog toga što sud prvog stupnja postojanje takvih, inače odlučnih činjenica uopće nije utvrdio, a žalitelj prvostupanjsku presudu nije pobijao zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ni zbog povrede kaznenog zakona u iznijetom smislu, niti se pak radi o povredi kaznenog zakona koja bi bila počinjena na štetu optuženika i koja bi se ispitivala po službenoj dužnosti.

Uslijed navedenih razloga sud drugog stupnja ocijenio je da uz one olakotne i otegotne okolnosti koje je utvrdio i obrazložio njihovo postojanje te ocijenio njihov značaj sud prvog stupnja u razlozima pobijane presude, prema opt. M.C. ima opravdanih razloga za osudu na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a radi ostvarenja svrhe kažnjavanja u smislu odredbe čl. 50. KZ, te da mu se temeljem čl. 63. st. 1. KZ u izrečenu kaznu uračuna vrijeme zadržavanja i vrijeme provedeno u pritvoru.

Na žalbu opt. M.C.:

Neosnovano žalitelj prvostupanjsku odluku pobija zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. i st. 2. ZKP.

Sud drugog stupnja nije našao da bi bile ostvarene one bitne povrede odredaba kaznenog postupka koje žalba izričito ističe, odnosno koje bi proizlazile iz navoda žalbe, a isto tako nisu počinjene ni one povrede odredaba kaznenog postupka koje se ispituju po službenoj dužnosti prema čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP.

Naime, žalitelj smatra da su razlozi o odlučnim činjenicama iznijeti u obrazloženju pobijane odluke nejasni i da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih zapisnika. Konkretno, da bi bilo nejasno to što sud prvog stupnja u dijelu razloga kojim obrazlaže učin djela iz čl. 173. st. 1. KZ i kaznenu sankciju okr. V. stoji utvrđenje posjedovanja 0,10 gr heroinske smjese, koju da je ovaj okrivljenik kupio od opt. M.C., a u razlozima koji se odnose na opt. M.C. i kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, da stoje razlozi o utvrđenju "točno neutvrđene količine" heroina, koju da je ovaj optuženik prodao okr. K. Taj prigovor po ocjeni suda drugog stupnja je zapravo prigovor činjenične naravi, a i taj je neosnovan jer je sud prvog stupnja s pravom zaključio da je obrana okr. V.K. iznijeta pred redarstvenim vlastima nakon njegovog uhićenja, a u nazočnosti branitelja valjan dokaz i pri tome vjerodostojan iskaz, koji je sud s pravom prihvatio i na temelju tog iskaza utvrdio da je opt. M.C. u sedam navrata ovom okr. K. prodao neutvrđene količine heroina u vremenu od siječnja do 04. ožujka 1998., a toga dana prodao također neutvrđenu količinu, ovaj puta za iznos od 300,00 kn. Iskaz okr. K. je bio u dovoljnoj mjeri okolnostan da mu se s pravom mogla pokloniti vjera i obranom opt. C. nije uspješno osporen. Zbog toga razlozi pobijane prvostupanjske odluke o odlučnim činjenicama nisu nejasni, kako to smatra žalitelj.

Nadalje, iako žalitelj prigovara da postoji znatna proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih zapisnika, sud drugog stupnja nije našao također niti da bi postojala bilo kakva proturječnost u iznijetom smislu. Naime, žalitelj očito pri tome smatra da je takva proturječnost ostvarena time što okr. V.K. na glavnoj raspravi nije odgovarao na pitanja koja bi se odnosila na okolnosti vezane uz kaznena djela razmatrana u ovom predmetu, a u razlozima presude da je iznijeto njegovo priznanje. Međutim, žalitelj ispušta iz vida da je sud prvog stupnja najprije ocijenio da je iskaz tada osumnjičenog V.K., koji je dat pred redarstvenim vlastima uz nazočnost branitelja, valjan dokaz i da je u pravilnoj primjeni odredaba kaznenog postupka zapisnik o tom ispitivanju, u bitnim crtama iznesen u razlozima presude i to suglasno samom njegovom sadržaju. Zbog toga nema nikakvog proturječja između onoga što se o sadržaju toga zapisnika iznosi u razlozima presude i samog tog zapisnika.

Žalitelj ističe i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st.

2. ZKP, smatrajući da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu, konkretno na zapisniku o iskazu tada osumnjičenog V.K., koji je ovaj dao pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja, jer da u spisu nema podataka o tome da bi K. prethodno bio uhićen, odnosno da je on bio ispitivan već prije nego što je branitelj nazočio, a osim toga da je ispitivan ne samo kao osumnjičenik, već i kao svjedok, a što da je protivno odredbama čl. 177. st.

4. i 5. ZKP. Suprotno tome, i sud drugog stupnja smatra da je zapisnik o ispitivanju osumnj. V.K. valjan dokaz i da je kao takav mogao poslužiti za utemeljenje pobijane presude, a ovo iz potpuno istih razloga koje je u pobijanoj presudi naveo sud prvog stupnja, a koje razloge žalitelj nije uspio osporiti. Naime, sud prvog stupnja je o svim tim činjenicama i okolnostima proveo doista sve raspoložive dokaze i pravilno ih ocijenio, pri čemu je za uočiti da ti dokazi sadržajno nisu bili proturječni, te je na pouzdan način utvrdio da su ispunjeni svi uvjeti po kojima prema čl. 177. st.

5. ZKP redarstvene vlasti mogu uhićenu osobu ispitivati u svojstvu osumnjičenika, sa snagom formalnog dokaza. Naime, izvještaj o uhićenju nije jedini dokaz kojim bi se mogla i smjela utvrđivati činjenica uhićenja neke osobe, pa je kraj izostanka takvog izvještaja, kao isprave, sud prvog stupnja na ovu okolnost saslušao svjedoke i to B.K., majku osumnj. V.K., J.B., njegovog branitelja i M.M., djelatnika redarstvenih vlasti koji je obavljao službenu radnju ispitivanja. Upravo pozivanje majke osumnjičenika i njegovog branitelja nedvojbeno ukazuje na činjenicu da je V.K. bio uhićen.

Branitelj osumnjičenika J.B. okolnosno je i određeno iskazao da je osumnj. V.K. iskaz davao tek u njegovom nazočenju i to nakon što je bio upozoren o svojim pravima i obvezama osumnjičenika, te nakon što se posavjetovao s braniteljem o svojoj obrani, a iskazom svjedokinje B.K. iskaz branitelja nije doveden u sumnju. U bitnom smislu sadržaja i iskaz svjedoka M.M. suglasan je iskazu osumnjičenikovog branitelja B., time da su i navodi zapisnika o ispitivanju osumnjičenika tome suglasni. Zbog toga je sud prvog stupnja potpuno prihvatljivim razlozima otklonio vjerovati okr.

V.K. u onom dijelu iskaza koji je dao na glavnoj raspravi o tome da njegovom ispitivanju pred redarstvenim vlastima nije bio nazočan branitelj, odnosno, otklonio prigovor obrane da se nije radilo o uhićenju. Posebno, što se tiče okolnosti da su redarstvene vlasti s privedenim V.K. obavile obavijesni razgovor kao s potencijalnim svjedokom već prije nazočenja njegovog branitelja, na što su po čl. 177. st.

2. ZKP bile ovlaštene, po ocjeni suda drugog stupnja, ne utječe na ocjenu valjanosti zapisnika o ispitivanju osumnj. V.K. kao formalnog i zakonitog dokaza u kaznenom postupku. Također ne utječe na tu ocjenu ni okolnost da je tijekom istrage koja je vođena protiv okr. M.C., V.K. bio ispitan u svojstvu svjedoka, jer je zapisnik o tom ispitivanju tijekom predmetnog kaznenog postupka izdvojen iz spisa rješenjem suda prvog stupnja od 27.05.1998. broj K- 54/98-21 upravo zbog toga što se na njemu ne može temeljiti sudska odluka zbog nepoštivanja odredbe čl. 225. st.

2. i 8. te st.

9. ZKP, a u vezi čl.

78. st.

1. ZKP, pa predmetna pobijana presuda nije utemeljena niti na kojem drugom nevaljanom dokazu.

Zbog iznijetih razloga sud drugog stupnja smatra da u pobijanoj odluci nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 2. ZKP.

Neosnovano žalitelj prvostupanjsku odluku pobija i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u stvari samo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer u žalbi ne navodi niti jednu od odlučnih činjenica koju sud prvog stupnja ne bi utvrđivao ni utvrdio.

Žalitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno zbog toga što da nisu prihvatljivi razlozi prvostupanjske presude koji su iznijeti glede ocjene istinitosti iskaza osum. V.K., koji je dao pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja. Suprotno tome, sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća iznijete razloge u pobijanoj presudi o tom pitanju. Naime, nije prihvatljivo rezoniranje žalitelja da iskaz osum. K. pred redarstvenim vlastima predstavlja dokaz jedino o tome da je on posjedovao opojnu drogu heroin u količini koja mu je prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta oduzeta 05.03.1998., a da to istovremeno nije i dokaz o činjenici da mu je tu drogu prodao opt.

M.C. Naime, sud prvog stupnja činjenicu prodaje droge nije utvrdio isključivo i jedino na temelju potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, već i na osnovi drugih dokaza, prije svega na temelju iskaza V.K., koji je ovaj dao kao osumnjičeni pred redarstvenim vlastima, a u kojem iskazu je on izričito navodio da je kroz protekla dva mjeseca drogu nabavljao isključivo od M.C. i to kupnjom u 7-8, pa čak i do 10 navrata, pa tako i 04.03.1998., za 300,00 kn. Protudokaza takvom iskazu tijekom postupka nije bilo, osim što opt. M.C. u cijelosti negira bilo kakovu prodaju opojne droge, pa tako i heroina, V.K.

Nadalje, samo djelomično se može prihvatiti rezon žalitelja da se priznanjem djela okr. V.K. nije izložio kaznenom progonu, jer da je kod njega prethodno nađena količina od oko 0,5 gr heroina. Djelomično zbog toga jer je ovaj okrivljeni, osim priznanja da je kod njega nađenu količinu heorina kupio od opt. M.C., iskazao još i to da je od ovoga već kroz dva prethodna mjeseca kupio opojnu drogu još u 7-8 navrata, odnosno čak i 10 puta, čime je i u odnosu na sebe ukazao na veću kriminalnu količinu posjedovanja droge. Niti prigovorom žalitelja da kod njega prilikom pretrage stana nije pronađen heroin, a pronađena marihuana da ne predstavlja predmet inkriminacije, ne dovodi se u sumnju pouzdanost utvrđenja pobijane presude zato jer nalaženje droge u prostorijama koje koristi počinitelj kaznenog djela iz čl. 173. st.

2. KZ nije jedini mogući dokaz za utvrđenje odlučne činjenice prodaje opojne droge. U okolnostima da tijekom postupka nasuprot iskazu osum. V.K. nije bio ponuđen, ni izveden bilo kakav protudokaz i da je istovremeno kod potonjeg nađena i privremeno oduzeta izvjesna količina upravo heroina, po ocjeni suda drugog stupnja također, sve odlučne činjenice na dovoljno pouzdan i siguran način su utvrđene, jer ih je okolnosno opisao okr. K., pa je obrana M.C. s pravom otklonjena kao neistinita. Tvrdnja žalitelja da vrsta i količina opojne droge koja je pronađena i privremeno oduzeta od osumnjičenog V.K. tijekom pretkaznenog postupka, a također i nož s tragovima heroina, može upućivati na zaključak da je upravo V.K. taj koji preprodaje heroin, predstavlja zapravo samo jednu žaliteljevu pretpostavku, koja i da je istinita, ne bi bila od utjecaja za ocjenu žalbe, jer je K. izričito priznao da je heroin kupovao od opt.

M.C., da je kod njega pronađena ona količina heroina koju je zadnju kupio i nož kojim se služio radi konzumacije te droge, a obzirom da je ovom okrivljeniku stavljeno na teret jedino posjedovanje opojne droge a ne i prodaja, potpuno je bez značaja da li je on u svom iskazu pred redarstvenim vlastima, odnosno tijekom postupka bilo što iskazivao o tome da se bavi i prodajom ili pak o takvoj žaliteljevoj pretpostavci prešućivao.

Na kraju, prigovor žalitelja da se okolnost što je opt. M.C. nezaposlena osoba ne može uzeti kao činjenicu koja bi opravdala zaključak da je ovaj optuženi preprodavao opojnu drogu, po ocjeni suda drugog stupnja bio bi uvjerljiv i značajan, kada bi pobijana presuda bila rezultat nedostatne analize svakog pojedinog dokaza za sebe i u njihovoj ukupnosti i da činjenično utvrđenje odlučne činjenice prodaje opojne droge počiva samo na tom razlogu, što međutim u predmetnoj stvari nije tako postavljeno, već naprotiv i taj, pojedini razlog ima svoju ulogu u utvrđenju odlučnih činjenica zajedno s ostalim razlozima koji su prethodno ovdje radi ocjene žalbenih navoda razmotreni, a koji su iscrpno, logično i cjelovito iznijeti u pobijanoj presudi, te zato prihvatljivi i za ovaj drugostupanjski sud.

Žalitelj smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i zbog toga što sud prvog stupnja nije proveo psihijatrijsko vještačenje okr. V.K. radi utvrđenja stanja njegove ubrojivosti u vrijeme kada je davao iskaz pred redarstvenim vlastima u nazočnosti branitelja, jer da je moguće da je bio ili pod utjecajem opojne droge, obzirom da ju je prethodno počeo konzumirati, ili pak da je bio u apstinencijskoj krizi. Takav prigovor nije opravdan, niti uvjerljiv. Naime, okr. V.K. nije niti pred redarstvenim vlastima, a niti tijekom kaznenog postupka ukazivao na one okolnosti iz kojih bi se moglo posumnjati da je prilikom davanja iskaza redarstvenim vlastima bio predoziran ili u apstinencijskoj krizi ili u bilo kojem drugom smislu nesposoban davati takav iskaz, a niti je obrana tijekom glavne rasprave sve do zaključenja dokaznog postupka stavljala prijedlog da se takvo vještačenje provede. Kraj takvog stanja nije niti sud prvog stupnja bio u situaciji i obavezi da odredi psihijatrijsko vještačenje nad okr. V.K., naprosto zbog toga što se tijekom postupka nije pojavila sumnja da je u vrijeme davanja iskaza pred redarstvenim vlastima kod njega bila isključena ili smanjena ubrojivost zbog privremene duševne poremećenosti ili kojeg drugog uzroka u smislu čl. 264. st. 1. ZKP.

Zbog razloga navedenih u pobijanoj presudi, te zbog razloga navedenih u ovoj drugostupanjskoj presudi, sud drugog stupnja smatra da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno te da žalba prema osnovu kojim se takvo činjenično stanje osporava nije osnovana.

Žalitelj prvostupanjsku presudu pobija i zbog odluke o kazni, smatrajući da je sud prvog stupnja pogrešno za otegotnu okolnost uzeo povećanu društvenu opasnost ovakovih kaznenih djela, a upućujući i na novu olakotnu okolnost da je sudionik Domovinskog rata kao pripadnik pričuvnog sastava HV u periodu od 04.09. do 15.12.1995., što potkrjepljuje potvrdama nadležnih tijela državne vlasti, te predlaže, kao podredno, da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na blaže.

Sud drugog stupnja, nastavno razlozima koji su iznijeti u ovoj drugostupanjskoj presudi glede žalbe državnog odvjetnika, nalazi da će se svrha kažnjavanja u smislu čl. 50. KZ i to kako u smislu generalne, tako i specijalne prevencije, a ovo zbog kaznenog djela kako je ono iznova pravno označeno u drugostupanjskoj presudi, ostvariti kaznom zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Pri tome, olakotne okolnosti dosadašnje neosuđivanosti i mladosti optuženika sud drugog stupnja ocjenjuje nedostatno značajnim za izricanje blaže osude, a prihvaća također ocjenu suda prvog stupnja da povećana društvena opasnost od kaznenih djela zlouporabe opojnih droga predstavlja otegotnu okolnost, jer je to u skladu s odredbom čl. 56. st. 2. KZ, obzirom da se radi o okolnostima u kojima je kazneno djelo počinjeno, dakle o okolnostima koje leže van kruga onih okolnosti koje se tiču osobe samog počinitelja djela, a imajući pri svemu tome u vidu i ukupnu kriminalnu količinu obzirom na utvrđenje o prodaji opojne droge u 7 navrata, i to droge heroina, koja se smatra težom opojnom drogom, kao i da je ta droga prodavana mlađoj punoljetnoj osobi. Kraj tako utvrđenih i ocijenjenih olakotnih i otegotnih okolnosti, niti nova olakotna okolnost koja se sastoji u tome da je opt. M.C. kao pripadnik pričuvnog sastava Hrvatske vojske obnašao vojnu dužnost od 04. rujna do 15. prosinca 1995., ne opravdava izricanje blaže osude.

Zbog navedenih razloga žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana.

Slijedom svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude (čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP).

U Zagrebu, 03. srpnja 2002. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v. r.

mr. Branko Zmajević, v. r.